Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3541/08 (M.B.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-3541/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić i potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3541/08, rješavajući zahtjev M.B. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev M.B. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnio je, 7. novembra 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X- Kž-07/343 od 28. avgusta 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio njegov odlazak na izdržavanje kazne zatvora po uputnom aktu Suda BiH, broj Iks-101/08 do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH, broj X-K-07/343 od 11. marta 2008. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) te mu je sud primjenom čl. 39, 42. i 48. KZ BiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a na osnovu člana 41. stav 4. i člana 46. KZ BiH kao sporednu kaznu izrekao mu je novčanu kaznu u iznosu od 15.000 KM koju novčanu kaznu je apelant dužan platiti u roku od četiri mjeseca od dana pravosnažnosti presude uz upozorenje o prinudnom izvršenju te novčane kazne. Istom presudom apelant je na osnovu čl. 110. i 111. KZ BiH obavezan da plati novčani iznos od 90.753,60 KM kao imovinsku korist pribavljenju krivičnim djelom u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka čiju će visinu sud odrediti posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka.
3. Protiv navedene presude žalbu je podnio branilac apelanta koju je Apelaciono odjeljenje Suda BiH Presudom, broj X-Kž-07/343 od 28. avgusta 2008. godine, djelimično uvažilo, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako da se apelant za krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 2. KZ BiH za koje je prvostepeneom presudom oglašen krivim osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.
4. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant se u suštini žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Ističe da je sud „fiktivnost“ apelantove dokumentacije utvrđivao iz presuda Suda BiH donijetih u drugim postupcima u kojima apelant nije učestvovao. Smatra da ono što predstavlja utvrđenu činjenicu u predmetu koji se vodi protiv trećih lica ne može biti uzeto kao utvrđeno i u predmetu protiv apelanta koji tada nije imao mogućnost učešća u postupku. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio njegov odlazak na izdržavanje kazne zatvora po uputnom aktu Suda BiH, broj Iks-101/08 do donošenja konačne odluke o apelaciji.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava se ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, zbog čega apelant mora posebno obrazložiti i dokazati razloge zbog kojih traži donošenje privremene mjere.
7. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant, u suštini žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i u tom pravcu apelant je iznio svoje argumente. Međutim, zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom traži odlaganje izvršenja kazne zatvora izrečene pravosnažnom presudom apelant ni na koji način nije posebno obrazložio.
8. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera («Službeni glasnik BiH» br. 13/05, 53/07 i 97/07, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sancija) reguliše u kojim slučajevima izvršenje kazne zatvora može biti odgođeno, te proceduru i organ koji će o takvom zahtjevu odlučiti (čl. 118-120. navedenog Zakona). Apelant, međutim, nije ničim ukazao da je mogućnosti koje mu ostavlja Zakon o izvršenju krivičnih sankcija iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne obratio nadležnom organu.
9. Također, kako je već rečeno, u razmatraju zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ne cijeni razloge koji se suštinski odnose na navode o kršenju ljudskih prava, budući da se odlukom o privremenoj mjeri ne prejudicira odluka o meritumu apelacije. U vezi s navedenim, Ustavni sud naročito ističe da apelant nije ni na koji način obrazložio interes koji, eventualno, treba biti uzet u obzir u postupku pred Ustavnim sudom i koji bi mogao voditi donošenju odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri kakvu apelant traži, niti je ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi opravdali takvu intervenciju Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud naglašava da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere neće, u pravilu, cijeniti ni razloge koje predviđa Zakon o izvršenju krivičnih sankcija jer je to zadatak nadležnih organa određenih tim zakonom, već isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, dakle razloge koji bi mogli voditi novom, ozbiljnom kršenju nekog od zaštićenih ljudskih prava, a opravdan je interes apelanta da se to spriječi. U nedostatku takvih navoda i dokaza, eventualni razlozi koje treba cijeniti nadležni organ u postupku propisanom Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, kao ni navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventulano ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere kojom bi se u postupku po apelacionoj nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odložilo izvršenje pravosnažno izrečene sankcije, niti opravdavaju postavljeni zahtjev Ustavnom sudu za donošenje tražene privremene mjere.
10. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim, pa je odlučeno kao u dispozitivu.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić