Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1327/06 (A. H.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 426
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-1327/06
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1327/06, rješavajući apelaciju Abdulaha Hrnjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Abdulaha Hrnjića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u parničnom postupku pred Općinskim sudom Velika Kladuša i Kantonalnim sudom u Bihaću.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj: GŽ-430/05 od 29. marta 2007. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavezuje se Unsko-sanski kanton da na ime nematerijalne štete isplati Abdulahu Hrnjiću iznos od 1.050 KM u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona i Kantonalnom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Abdulah Hrnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarca-Prijedor, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 5. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), dopunjenu 4. jula 2008. godine, protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj: GŽ-430/05 od 29. marta 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda Velika Kladuša, Kantonalnog suda u Bihaću i „Agrokomerca“ d.d. Velika Kladuša zatraženo je 20. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud Velika Kladuša je dostavio odgovor na apelaciju 26. juna, a Kantonalni sud u Bihaću 23. jula 2008. godine.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda Velika Kladuša, Kantonalnog suda u Bihaću i „Agrokomerca“ d.d. Velika Kladuša zatraženo je 4. septembra 2008. godine da dostave odgovore na dopunu apelaciju.
5. Općinski sud Velika Kladuša je dostavio odgovor na dopunu apelacije 12. septembra, Kantonalni sud u Bihaću 15. septembra, a „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša 29. septembra 2008. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda Velika Kladuša i Kantonalnog suda u Bihaću na dopunu apelacije dostavljeni su apelantu 22. septembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a)Činjenice u vezi sa meritornim odlučivanjem
8. Apelant i „Prehrambena industrija“ p.o. Velika Kladuša su 15. aprila 1990. godine sklopili ugovor o kreditu na osnovu kojeg se apelant, kao davalac kredita, obavezao da će korisniku kredita uplatiti na žiroračun „dinarsku protivvrijednost od najmanje 500 ECU prema srednjem kursu na dan uplate i to u visini =14.631,00 ECU“. Kredit je dat na period od tri godine. Primalac kredita se obavezao da će „primljenu glavnicu vratiti u dinarima po vrijednosti revaloriziranoj prema srednjem kursu ECU na dan vraćanja kredita“ u jednoj rati poslije 30. marta 1993. godine sa kamatom od 8%.
9. Apelant je 22. novembra 1996. godine pokrenuo parnični postupak radi isplate iznosa od 30.000 KM. Konačnom presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj: GŽ-430/05 od 29. marta 2007. godine apelantov tužbeni zahtjev je usvojen, te je naređeno tuženom da isplati apelantu iznos od 0,02 KM sa kamatnom stopom od 8% počevši od 15. aprila 1990. do 22. novembra 1996. godine, a od tog datuma do isplate zakonsku zateznu kamatu. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen, a prvostepena Presuda Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P:1407/97 od 10. septembra 2003. godine potvrđena je u odnosu na troškove parničnog postupka.
10. Sud je smatrao da je realiziran ugovor o kreditu, ali da tuženi nije vratio dugovanu sumu zajedno sa kamatama. Međutim, pri obračunu konkretnog dugovanog iznosa drugostepeni sud je primijenio principe monetarnog nominalizma (konverzije i denominalizacije) u vezi sa dinarskim iznosom s obzirom na to da je zaključio da se radi o novčanoj obavezi koja glasi na „jugoslavenske dinare“.
b)Činjenice u vezi sa dužinom trajanja postupka
11. Apelant je pokrenuo parnični postupak 22. novembra 1996. godine. Predmetni slučaj uzet je u rad u oktobru 2000. godine, kada je održana prva rasprava. Daljnja dva ročišta su održana 31. januara i 16. aprila 2001. godine. Rasprava od 15. juna 2001. godine je odgođena na neodređeno vrijeme. Zadužujućem sudiji je u to vrijeme prestao mandat, a u toku 2003. godine predmet je preuzeo drugi sudija koji je u junu te godine zakazao novo ročište. Glavna rasprava je završena 10. septembra 2003. godine, kada je i donesena prvostepena presuda.
12. Prvostepena presuda je dostavljena apelantu 8. marta 2004. godine na koju je apelant pravovremeno izjavio žalbu.
13. Prema navodima Kantonalnog suda, predmet je vraćen prvostepenom sudu „radi otklanjanja određenih nepravilnosti“. Prvostepeni sud je vratio predmet Kantonalnom sudu u Bihaću 28. marta 2005. godine radi nastavka žalbenog postupka. Drugostepena presuda donesena je 29. marta 2007. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Iz navoda apelacije i dopune apelacije proizlazi da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, ističe da su mu povrijeđena prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici da su sudovi vodili cjelokupan postupak van razumnog roka, te da su arbitrarnom primjenom propisa o monetarnom nominalizmu povrijedili njegovo pravo na imovinu, u smislu duga koji potražuje od dužnika, a u skladu sa članom 3. predmetnog ugovora o kreditu. Zbog nerazumne dužine postupka, apelant zahtijeva da mu se naknadi šteta u iznosu od 2.000 KM. Konačno, apelant zahtijeva da mu se isplate troškovi postupka u vidu naknade za «sačinjenje apelacije» Ustavnom sudu u iznosu od 579,46 KM.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju i dopunu apelacije Općinski sud Velika Kladuša, nakon navođenja hronologije postupka, smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
16. U odgovoru na apelaciju i dopunu apelacije Kantonalni sud u Bihaću smatra da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu razumne dužine trajanja postupka, a u ostalom dijelu smatra da apelacija nije osnovana.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
18. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj: GŽ-430/05 od 29. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena (dopunjena) 4. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da je, zbog nedonošenja odluka u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da je konačnom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog nezakonitosti odlučivanja.
a) Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a.1) Relevantni principi
26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se posmatrati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom, a naročito o onim u vezi sa složenošću predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnosti suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a.2) Period koji se uzima u obzir
27. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak počeo 22. novembra 1996. godine, kada je apelant pokrenuo parnični postupak radi isplate iznosa od 30.000 KM. Postupak je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj: GŽ-430/05 od 29. marta 2007. godine. Ustavni sud konstatira da je predmet okončan u roku od 10 godina i četiri mjeseca.
a.3) Analiza razumnosti dužine postupka
28. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku isplate duga po osnovu kredita. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj u vezi sa činjeničnim stanjem, te u vezi sa primjenom propisa posebno težak. Težina predmeta ne opravdava dužinu trajanja postupka.
29. Dalje, Ustavni sud, na osnovu činjenica predmeta, uviđa da apelant nije skrivio niti jednom svojom radnjom da postupak tako dugo traje.
30. S druge strane, sudovi snose u velikoj mjeri odgovornost za dužinu trajanja postupka. Naime, nakon što je apelant pokrenuo parnični postupak 22. novembra 1996. godine, predmet nije uzet u rad četiri godine i dva mjeseca. Za ovaj period neaktivnosti sudovi nisu dali obrazloženje. Nakon održana dva ročišta, sudovi nisu postupali u predmetu dvije godine zbog toga što je zadužujućem sudiji prestao mandat. Umjesto da se predmet dodijeli drugom sudiji, sudovi su čekali dvije godine da predmet bude konačno preuzet. Dalje, Ustavni sud ne vidi razumno obrazloženje za činjenicu da je na dostavljanje prvostepene presude od 10. septembra 2003. godine apelant morao da čeka do 8. marta 2004. godine, što je cijeli postupak produžilo za daljnjih 6 mjeseci. Štaviše, zbog „nepravilnosti“ nepoznatih Ustavnom sudu, Kantonalni sud nije dobio spis sve do 28. marta 2005. godine, što je odužilo postupak još jednu godinu.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je posljedica ovih propusta prvostepenog i manjim dijelom drugostepenog suda kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema spomenutim garancijama, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku, tako što se garantira da se u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi pojedinac. To je nužno radi ostvarenja principa pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema. U konkretnom slučaju to je izostalo, budući da sudovi neopravdano nisu postupali u predmetu duže od 7 godina.
32. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 26. ove odluke, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka od 10 godina i četiri mjeseca, te ponašanje sudova, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je prekršeno pravo na «suđenje u razumnom roku», kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a.4) Pitanje kompenzacije
33. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 2.000 KM na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
34. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Budući da se parnični postupak radi isplate duga ne smatra hitnim sporom, te imajući u vidu period postupka za koji su odgovorni Općinski sud u Bihaću i Kantonalni sud u Bihaću, a to je 7 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, ukupan iznos od 1.050 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Unsko-sanski kanton s obzirom na to da ova administrativno-teritorijalna jedinica, na osnovu člana V.4.11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, snosi odgovornost za rad konkretnih sudova. Isplatu treba izvršiti u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
b) Pravo na imovinu
35. Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda u Bihaću broj: GŽ-430/05 od 29. marta 2007. godine, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
37. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
38. Nema sumnje da se apelantov tužbeni zahtjev, u smislu vraćanja datih kreditnih sredstava, može okarakterizirati kao pravo na imovinu, zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Ustavni sud mora, dalje, dati odgovor na pitanje da li je došlo do „miješanja“ države u pravo na apelantovu imovinu.
b.1) Da li je došlo do miješanja u pravo na imovinu?
40. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
41. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo parnični postupak radi isplate duga po osnovu zaključenog ugovora o kreditu. Konačnom presudom je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu. Međutim, uzimajući u obzir da je sud pri obračunu konkretnog dugovanog iznosa primijenio principe monetarnog nominalizma (konverzije i denominalizacije), apelant je, u konačnici, dobio znatno manji iznos od onog koji je zahtijevao u tužbenom zahtjevu. Izraženo u brojkama, sudovi su utvrdili obavezu isplate na ime glavnog duga, umjesto 30.000 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, iznos od 0,02 KM sa kamatnom stopom od 8% počevši od 15. aprila 1990. do 22. novembra 1996. godine, a od tog datuma do isplate zakonske zatezne kamate. Na osnovu navedenog, Ustavni sud utvrđuje da se predmetni slučaj tiče „miješanja“ u apelantovo pravo na imovinu iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u smislu njenog „nadziranja“ po osnovu „trećeg pravila“, prethodno navedenog u Odluci. Ovakav zaključak slijedi praksu Ustavnog suda (uporedi Odluku broj AP 1109/05, tačka 40).
42. Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja. Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
b.1) Zakonitost miješanja u pravo na imovinu
43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj stalnoj praksi više puta naglašavao da su principi monetarnog nominalizma koji su primjenjivani u Bosni i Hercegovini doneseni radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti između prava na imovinu građana, s jedne strane, i javnog interesa države, s druge strane (uporedi Odluku broj AP 1109/05 od 8. jula 2006. godine, stav 48; uporedi i CH/00/5785, Omerhodžić, Odluka o prihvatljivosti od 4. jula 2005. godine, tačka 13). Slično, u predmetu broj AP 162/05 (od 12. aprila 2006. godine, tačka 14) Ustavni sud je potvrdio da se svakom povjeriocu, u principu, garantira inflatorna kamata, jer je to uobičajeno u poslovanju. Visoka inflacija se pokušava ublažiti valorizacijom novčanog iznosa u skladu sa principom jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostranih ugovora, principom savjesnosti i poštenja, odnosno drugim principima propisanim Zakonom o obligacionim odnosima. Međutim, ako i dalje dođe do obezvređivanja novca, očekivanu dobit ne može ostvariti niti jedna strana ugovora (kod depozita, ni deponent ni banka), te bi obavezivanje jedne ugovorne strane da drugoj strani vrati valorizirani iznos bilo suprotno ne samo principu jednake vrijednosti uzajamnih davanja nego i principu pravičnosti na kojima se zasniva pravilo o valorizaciji novčanih obaveza. Upravo zbog toga, Ustavni sud je potvrdio pravni stav da se denominalizacija dinara i inflacija, u principu, ne mogu smatrati razlogom da se pokrene parnični postupak za naknadu štete, niti to krši standarde iz prava na imovinu (AP 300/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 21. i dalje; U 11/01 od 25. februara 2002. godine, tačka 23, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/02).
44. U kontekstu navedenog i drugostepeni sud je, sasvim pravilno, u svojoj presudi (str. 2) citirao odredbe koje se tiču principā monetarnog nominalizma, a na osnovu kojih je došao do dugovanog iznosa od 0,02 KM:
Prema odredbama Vlade RBiH („Službeni list RBiH“ broj 13/92) donesene na osnovu Zakona o novcu („Službeni list RBiH“ br. 8/92 i 13/94), sve neizmirene novčane obaveze u dinarima pretvorene su u obaveze po kursu zamjene 10:1 (konverzija) a članom 5. Zakona o promjeni vrijednosti dinara („Službeni list RBiH“ br. 18/94 i 33/94) ove obaveze su denominirane za 10.000 puta.
45. Međutim, sa stanovišta građana, dakle i apelanta, postoji obaveza da se ispunjavaju preuzete ugovorne obaveze (pacta sunt servanda) bilo da se one sastoje od kakvih davanja ili uzdržavanja od izvjesnog djelovanja, što u konkretnom slučaju znači da se vrate kreditna sredstva prema dogovorenim uvjetima, kamatama, rokovima i drugo tim prije što je, prema mišljenju sudova, nesporno da je apelant dao kreditna sredstva.
46. To znači da ugovorna sloboda stranaka, u smislu člana 10. Zakona o obligacionim odnosima, uvijek ima prednost nad propisima koji reguliraju prava i obaveze ugovornih strana, ukoliko nisu njima suprotni.
47. Upravo predmetni slučaj postavlja takvo pitanje. Naime, Ustavni sud uočava da se primalac kredita obavezao da će „primljenu glavnicu vratiti u dinarima po vrijednosti revaloriziranoj prema srednjem kursu ECU na dan vraćanja kredita“ u jednoj rati poslije 30. marta 1993. godine sa kamatom od 8%. Za Ustavni sud ovako preuzeta ugovorna obaveza znači da je opterećena „valutnom klauzulom ECU“. To, dalje, znači da se pri obračunu iznosa na dan vraćanja kredita mora uzeti u obzir zvanični kurs valute ECU naspram zvanične valute koja važi na dan vraćanja kredita. Prema tome, apelant je bio u pravu što je tokom cijelog postupaka pred redovnim sudovima, te pred Ustavnim sudom, tvrdio da je predmetni ugovor sklopljen uz tzv. valutnu klauzulu ECU.
48. Ustavni sud napominje da se valutna klauzula unosi u ugovore kako bi se povjerilac novčane obaveze zaštitio od promjena vrijednosti novca u periodu između nastanka novčane obaveze i trenutka njena dospijeća. Njome se eliminira valutni rizik domaće valute, ali se preuzima rizik valute koja je predmet klauzule (u konkretnom slučaju vrijednosti ECU-a). Ipak, valutna klauzula može biti tako stipulirana da dužnik novčane obaveze duguje iznos u valuti koja je predmet klauzule (prava valutna klauzula), a može biti samo obračunski standard (neprava valutna klauzula), što je slučaj u konkretnoj situaciji. Prema tome, razlika između navedenih dviju vrsta valutne klauzule sastoji se isključivo u tome u kojoj se valuti, formalno, dugovani iznos mora isplatiti, tj. može zahtijevati.
49. Valutna klauzula se primjenjuje ne samo na glavni dug već i na kamatu ugovorenu između stranaka.
50. Upoređujući ovaj zaključak sa osporenom konačnom presudom drugostepenog suda, jasno je da sud nije primijenio niti valutnu klauzulu, niti je u iznos dospjele novčane obaveze obračunao godišnju kamatu od 8 %, kako je to ugovoreno i obavezno u skladu sa odredbom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud smatra da se ovi propusti drugostepenog suda mogu smatrati arbitrarnom primjenom relevantnog materijalnog prava.
51. Ipak, Ustavni sud se neće dalje upuštati u pravnu ocjenu predmeta, dopustivosti i osnovanosti samog apelantovog tužbenog zahtjeva. Ovo zbog toga što predmetni slučaj, uz poštivanje obrazloženja Ustavnog suda, zahtijeva daljnju pravnu analizu pozitivnopravnih propisa i, eventualno, utvrđivanje relevantnih činjenica za njihovu primjenu kako bi se došlo do konačne odluke u predmetu. Drugim riječima, redovni sudovi i dalje imaju dovoljno prostora za sudsko odlučivanje bez obzira na zaključke Ustavnog suda iz ove odluke. Ustavni sud naglašava da sud mora odgovoriti na mnoga pitanja koja su bitna radi razrješenja predmetnog slučaja, prije svega, na pitanje utjecaja ugovorene neprave valutne klauzule, te, s tim u vezi, odnosa ECU-a i eura i promjene zvaničnih valuta u Bosni i Hercegovini. Također, sud mora usvojiti stav da li je potrebno da se pribavi mišljenje sudskog vještaka finansijske struke radi razrješenja pitanja iz oblasti finansijske ekonomije.
52. S obzirom na supsidijarnost ustavnopravne zaštite (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 994/06 od 14. jula 2008. godine, tačka 71) i nemogućnost da djeluje kao „četvrta instanca“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 31/03), Ustavni sud, u principu, nema tu nadležnost, a predmetni slučaj, kao što je navedeno, ne daje dovoljno osnove za meritorno odlučivanje (član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda). Tu nadležnost imaju, prije svega, redovni sudovi. Prema tome, Ustavni sud smatra da se njegova zaštita u predmetnom slučaju mora ograničiti na utvrđivanje arbitrarnosti odlučivanja i obrazloženja osporene presude, ne prejudicirajući konačni ishod samog postupka.
53. S obzirom na to da sâm postupak traje od 1996. godine, te uzimajući u obzir da je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje u smislu razumne dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud će vratiti predmet posljednjoj sudskoj instanci – Kantonalnom sudu u Bihaću
– na novi postupak i odlučivanje uz obavezu da se poštuje obrazloženje koje je dao Ustavni sud.
c) Pravo na naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom
54. Apelant je, između ostalog, podnio i zahtjev da mu se isplate troškovi «sačinjenja apelacije» u iznosu od 579,46 KM. Apelant je, naime, radi zaštite svojih prava, angažirao Aziza Adilagića, advokata iz Velike Kladuše, radi zastupanja pred Ustavnim sudom.
55. Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost da se bilo ko obaveže da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret. Zbog toga, Ustavni sud neće razmatrati ovo pitanje (uporedi AP 2937/06 od 3. aprila 2008. godine, tačka 8).
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sudovi u periodu od sedam godina nisu preduzimali procesne radnje u predmetu bez razumnog obrazloženja. Također, konačnom presudom je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu (pravo na povrat datih kreditnih sredstava) iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su sudovi zanemarili i pogrešno primijenili relevantne odredbe iz Zakona o obligacionim odnosima i predmetnog ugovora o kreditu.
57. Na osnovu člana člana 16. stav 4. alineja 1, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić