Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-248/07 (M. K.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Zamjena nekretnina
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-248/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-248/07, rješavajući apelaciju Milinka Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milinka Kneževića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Banja Luci broj Gž-

1244/04 od 13. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1443/03 od 28. aprila 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda , zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milinka Kneževića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Banja Luci broj Gž-

1244/04 od 13. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1443/03 od 28. aprila 2004. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Milinko Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banja Luke, podnio je, 9. januara 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1244/04 od 13. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1443/03 od 28. aprila 2004. godine. Apelant je naknadno, 19. februara 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, odložio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda, broj P-1443/03 od 28. aprila 2004. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Na osnovu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je donio odluku, broj AP-

248/07 od 20. marta 2007. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Stojan Gatarić (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Osnovnom sudu protiv JODP »Srpske pošte» Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), apelanta i Stambene zadruge Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi utvrđenja i predaje u posjed.

4. Tužitelj je u tužbi naveo da je nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banja Luci, ul. Tarasa Ševčenka broj 5/IV stan broj 11 površine 58,29m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) po osnovu ugovora o korištenju stana broj 02-1-1751-1/80, koji je zaključio 24. decembra 1980 godine sa trećetuženim. Tužitelj je istakao da je 10. novembra 1994. godine, izvršio zamjenu predmetnog stana sa stanom koji se nalazi na istoj adresi i na istom spratu (stan broj 10), a čiji je nosilac stanarskog prava bila Vasvija Kurtagić. Tužitelj je naveo da je predmetna zamjena stanova izvršena uz saglasnost prvotužene koja je vlasnik oba stana i to tako što je on preselio u stan broj 10 kojem je pridodata još jedna soba iz predmetnog stana (stana broj 11) u koji se uselila Vasvija Kurtagić. Tužitelj je istakao da je, nakon što je Vasvija Kustagić 1996. godine, napustila Banja Luku, predmetni stan prvotuženi dodijelio apelantu koji je sa trećetuženim zaključio ugovor o korištenju stana 5. februara 1998. godine. Tužitelj je također naveo da je Vasvija Kurtagić podnijela zahtjev za povrat stanarskog prava na stanu broj 10. u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03), da je njenom zahtjevu udovoljeno i da je 13. decembra 2002. godine, uvedena u posjed stana broj 10. Konačno, preciziranim tužbenim zahtjevom, tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana broj 02-1-1751-1/80 od 24. decembra 1980. godine, zaključen između njega i trećetuženog, na osnovu kojeg je postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, tužitelj je predložio da se apelant obaveže da iseli i da mu preda u posjed dio predmetnog stana površine 40,62 m2, slobodan od lica i stvari u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

5. Osnovni sud je Presudom, broj P-1443/03 od 28. aprila 2004 godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Gž-1244/04 od 13. novembra 2006. godine, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza, i to uvidom u ugovor o korištenju stana koji je zaključio tužitelj sa trećetuženim 24. decembra 1980 godine, utvrdio da je tužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Taj sud je istakao da je stanarsko pravo tužitelj stekao u smislu čl. 11. i 26. Zakona o stambenim odnosima, («Službeni list SR BiH» br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87, 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93 i 12/99), da mu to pravo nije nikada prestalo, te da je njegov ugovor o korištenju stana pravno valjan. Osnovni sud je naveo da je preseljenje tužitelja 1994. godine u stan broj 10. uz dodatak jedne sobe predmetnog stana, uslijedilo uz pismenu suglasnost prvotuženog kao davaoca stanova na korištenje, pa se po mišljenju tog suda radi o zamjeni stanova iako formalno ugovor o zamjeni nije sačinjen. Sud je dalje istakao da je u postupku koji se vodio pred tim sudom, a koji je pokrenula Vasvija Kurtagić i koji je okončan pravosnažnom presudom broj P-2880/98 od 13. februara 2002. godine, utvrđeno da je pravno valjan ugovor o korištenju stana u Banja Luci, Ul. Tarasa Ševčenka broj 5/IV stan broj 10, koji je Vasvija Kurtagić zaključila 1972 godine, sa trećetuženim, a da je rješenje prvotuženog iz 1994. godine, kojim dodjeljuje Vasviji Kurtagić predmetni stan umanjen za jednu sobu i ugovor o korištenju koji je na osnovu navedenog rješenja zaključila, pravno ništav.

7. Obzirom na navedeno, sud je zaključio da je podnošenjem zahtjeva od strane Vasvije Kurtagić za povrat stana broj 10 i tužitelj podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u smislu člana 2. a stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS», broj 65/01) te se ne može smatrati da je tužitelju prestalo stanarsko pravo u smislu člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Pored navedenog, kako je istakao Osnovni sud, svako stanarsko pravo i ugovor o korištenju stana koji je zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine, prestaje da važi a lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje, smatra se privremenim korisnikom u smislu člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, te se apelant smatra privremenim korisnikom a njegov ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključio sa trećetuženim je ništav. Sud je na kraju imao u vidu i da je tužitelj u posjedu dijela predmetnog stana (jedna soba od 20m2 i šupa) a što se ne može smatrati stanom, a kako je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je površine 59,29 m2, apelant je kao privremeni korisnik obavezan da preda dio stana u posjed tužitelju.

8. Okružni sud je, odbijajući žalbu apelanta kao neosnovanu, istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, obzirom da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Taj sud je prije svega ukazao na neosnovanost žalbenih navoda apelanta koji se odnose na preinačenje tužbenog zahtjeva, navodeći da je tužilac do glavne rasprave zahtijevao od apelanta da mu preda cio predmetni stan u posjed, dok je na glavnoj raspravi tražio predaju u posjed dijela predmetnog stana koji apelant drži u posjedu, a to se smatra smanjenjem tužbenog zahtjeva ili odricanjem od djela tužbenog zahtjeva i ne smatra se preinačenjem. Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da tužiocu nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, u smislu odredbe člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, iz razloga što podnošenjem zahtjeva za povrat stana od strane Vasvije Kurtagić u smislu člana 2.a stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ima smatrati da je i tužilac podnio takav zahtjev.

9. Neosnovan je, kako dalje navodi taj sud, žalbeni navod apelanta da je tužiocu raskinut ugovor o korištenju stana u smislu odredbe člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i odredbe člana 53. Zakona o stambenim odnosima, jer je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o zamjeni stanova iako ugovor o zamjeni stanova nije bio formalno sačinjen u smislu odredbe člana 32. stav 5. Zakona o stambenim odnosima. Obrazlažući presudu Okružni sud je naveo da navedena zakonska odredba predviđa kumulativno ispunjenje dva uslova da bi ugovor o zamjeni stanova bio pravno valjan, a to je da bude zaključen u pismenoj formi i da postoji saglasnost davaoca stanova da se izvrši zamjena. Ovaj sud je ocijenio da pismena forma u konkretnom slučaju nije od presudnog značaja obzirom da je davalac stana na korištenje tj. prvotuženi dao suglasnost za navedenu zamjenu, nakon čega su i tužitelj i Vasvija Kurtagić zaključili nove ugovore o korištenju zamijenjenih stanova. Okružni sud je zaključio, da je pravilan stav prvostepenog suda da je izvršena zamjena stanova, mada formalni ugovor o zamjeni nije sačinjen obzirom da su ga u ovom slučaju zamijenili ugovori koji su nosioci stanarskog prava zamijenjenih stanova (tužitelj i Vasvija Kurtagić) zaključili nakon izvršene zamjene a uz suglasnost davaoca stana na korištenje. U skladu sa iznesenim taj sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 2.a stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, obzirom da u konkretnoj pravnoj stvari nije sporno da je Vasvija Kurtagić kao strana sa kojom je tužilac mijenjao dio svog stana podnijela u roku zahtjev za povrat svog stana (stana broj 10) i koji joj je vraćen u posjed, te je pravilan i zaključak prvostepenog suda da tužiocu nije prestalo stanarsko pravo na dijelu mijenjanog stana, jer nije u zakonu određenom roku podnio zahtjev za povrat. Na kraju taj sud je ukazao da nije cijeno nove dokaze koje je apelant priložio uz žalbu iz razloga što apelant nije bio spriječen da raspravlja pred sudom, a činjenično stanje među strankama nije bilo sporno.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

11. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje svih navedenih prava odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant, se prije svega žali na ocjenu dokaza smatrajući da je izostala logička i psihološka analiza izvedenih dokaza i da osporene presude nisu dovoljno obrazložene. Apelant je naveo da se protivio postavljenom tužbenom zahtjevu na glavnoj raspravi, jer je smatrao da se radi o preinačenju tužbe a ne o smanjenju tužbenog zahtjeva. Apelant je također istakao da Okružni sud nije odgovorio na njegove navode iz žalbe, koji su se odnosili na činjenicu da je on tek na glavnoj raspravi saznao da je predmetni stan bio do 1994. godine, dvosoban, da je izvršena zamjena stanova i da je izvršeno proširenje stana broj 10 na teret predmetnog stana. Apelant smatra da se zamjena stana i iseljenje tužitelja iz predmetnog stana ima smatrati raskidom ugovora o korištenju stana, u smislu člana 53. Zakona o stambenim odnosima a obzirom da tužitelj nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u zakonskom roku, stanarsko pravo mu je prestalo po sili zakona u skladu sa članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Apelant je također istakao da je pravni stav redovnih sudova, u odnosu na izvršenu zamjenu stanova tužitelja i Vasvije Kurtagić neispravan, u pogledu primjene člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer nije sačinjen formalni ugovor o zamjeni stanova pa se na konkretan slučaj nije mogla primijeniti odredba člana 2. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Apelant je naveo da tužilac nije dokazao identitet predmetnog stana a osporavane presude su donesene na osnovu saznanja koja nisu rezultat izvedenih dokaza, dok o istaknutom prigovoru apsolutne nenadležnosti suda Okružni sud nije dao svoj stav.

12. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: [...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

15. Ustavni sud utvrđuje da je Osnovni sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj tokom postupka konačno opredijelio, zauzeo stav da je zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje pravne valjanosti ugovora o korištenju predmetnog stana koji je zaključio sa trećetuženim 24. decembra 1980. godine, na osnovu kojeg je postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, osnovan zbog čega je tužbeni zahtjev usvojio. Također ovaj sud je utvrdio da je osnovan i zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže apelant da mu preda u posjed dio predmetnog stana slobodan od lica i stvari. Ovako stanovište zauzeo je i redovni sud na sljedećoj instanci, dajući u osporenoj presudi odgovore na sve žalbene navode apelanta.

16. Ustavni sud je, nadalje, utvrdio da je u konkretnom slučaju ključno pitanje da li su redovni sudovi pravilno cijenili zamjenu stanova koju je izvršio tužilac sa Vasvijom Kurtagić 1994. godine, mada nije bilo ugovora o zamjeni stanova, kao jednog akta, već su uz suglasnost davaoca stanova (prvotuženog) zaključili nove ugovore o korištenju zamijenjenih stanova sa trećetuženim. Redovni sudovi su jasno obrazložili da se zaključeni ugovori o korištenju zamijenjenih stanova imaju smatrati kao ugovori o zamjeni stanova u smislu odredbe člana 32. stav 5. Zakona o stambenim odnosima, jer se sve dešavalo uz suglasnost davaoca stanova na korištenje, pa je zamjena stanova bila i izvršena. Naime, u osporenim presudama jasno je obrazloženo da se u smislu člana 2. a stav 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ima smatrati da ako je jedna strana koja je zaključila ugovor o zamjeni stanova, podnijela zahtjev za povrat stana prije isteka roka koji je propisan članom 16. navedenog zakona, nadležni organ će pismeno obavijestiti drugi nadležni organ na čijoj se teritoriji nalazi zamijenjeni stan za koji zahtjev nije podnesen, pa se po prijemu obavijesti kod nadležnog organa ima smatrati da je zahtjev za povrat stana podnesen prije isteka zakonom propisanog roka. U konkretnoj pravnoj stvari, kako dalje obrazlažu sudovi nije sporno da je Vasvija Kustagić kao strana sa kojom je tužilac mijenjao dio svog stana, podnijela u roku zahtjev za povrat svog stana koji joj je i vraćen u posjed 2002. godine, kao što nije ni sporno da se mijenjani stanovi nalaze na istoj adresi, jedan pored drugog i da je za njihov povrat nadležan isti organ, pa su sudovi uz relevantnu primjenu naprijed navedenih zakonskih odredaba utvrdili da se ima smatrati da je i tužitelj u roku podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, odnosno da je pravno valjan ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključio tužitelj sa trećetuženim 24. decembra 1980 godine. Budući da je utvrđena pravna valjanost ugovora o korištenju predmetnog stana koji je tužitelj zaključio sa trećetuženim, apelant je obavezan da dio predmetnog stana koji drži u posjedu preda tužitelju. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, neprihvatljivi su i navodi apelanta o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su sudovi na dvije instance jasno i argumentovano obrazložili, krećući se pri tom u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, da je zahtjev tužitelja osnovan.

17. U odnosu na navode apelanta da je izostala «logička i psihološka analiza dokaza», Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Također, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-

661/04).

18. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio Okružni sud u svojoj presudi, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je zaključio da je tužitelj dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno utvrdio da je pravno valjan ugovor o korištenju na osnovu kojeg je tužitelj postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tužitelju da izvede sve dokaze, te ih ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.

19. U vezi sa navodima apelanta da u konačnoj odluci nije odgovoreno na sve žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud upravo suprotno navodima apelanta odgovorio na prigovor apelanta koji se odnosi na apsolutnu nenadležnosti suda, navodeći: Ovaj sud je u potpunosti prihvatio razloge prvostepenog suda da u konkretnom slučaju odlučujući o tužbi za utvrđenje, sud jeste nadležan i za predaju u posjed, a ne organ uprave kako to žalba ističe. Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne.

20. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani Pravo na dom

21. Apelant u apelaciji osporava navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».

22. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). Također, Ustavni sud tumači član 8. Evropske konvencije tako da se radi o faktičkom stanju koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05)

23. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se predmetni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelantu nesporno rješenjem davaoca stana na korištenje dodijeljen predmetni stan i da je apelant sa trećetuženim zaključio ugovor o korištenju stana 5. februara 1998. godine. Nesporno je i to da od momenta useljenja apelant u predmetnom stanu živi kao u svom porodičnom domu te da je imao namjeru živjeti i dalje kao u svom porodičnom domu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana

8. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud dalje utvrđuje da osporene odluke redovnih sudova nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje apelantovog «doma» ali da je miješanje u apelantov dom zasnovano na članu 2. Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Ovaj Zakon dovoljno precizno i jasno predviđa da svi nosioci stanarskog prava koji su stan napustili u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, a koji su zahtjev za povrat podnijeli prije 19. aprila 2000. godine, imaju pravo da se vrate u taj stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. Članom 2.a stav

4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, propisano je da u slučaju zamjene stanova koja je izvršena u periodu od 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, u slučaju kada samo jedna strana koja je zamijenila stan podnese zahtjev za povrat u zakonom propisanom roku, smatrat će se da je zahtjev za povrat podnijela i druga strana. Cilj donošenja pobijanih presuda, bio je dosljedna primjena imovinskih zakona, čijim odredbama je svim nosiocima stanarskih prava pod jednakim zakonskim uslovima pružena mogućnost povrata stanova i propisana su prava privremenih korisnika na stanovima koje koriste na temelju odgovarajućih rješenja. U vezi s navedenim, kao relevantno u ispitivanju proporcionalnosti, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci, AP-455/04 od 12. aprila 2005. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 22/06), a vezano za odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, («Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03) kojom se također poništavaju svi ugovori zaključeni u određenom vremenskom periodu tokom i poslije rata u Bosni i Hercegovini i licima koja su imala stanarska prava na tim stanovima prije rata se omogućava povrat, zaključio «da zaštita prava tih lica predstavlja opravdan cilj za miješanje u apelantičino pravo na poštivanje njenog doma u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije» te da je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje njenog doma bilo «neophodna mjera u demokratskom društvu», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da miješanjem u apelantovo pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njegovog interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene imovinskih zakona.

25. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na dom, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani

Pravo na imovinu

26. Dalje, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Nadalje, prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim u konkretnom slučaju nesporno je da apelant nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, s obzirom da se u smislu člana 2. Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, smatra privremenim korisnikom predmetnog stana. Također apelant nije mogao imati niti legitimno očekivanje da će steći imovinsko pravo na stanu s obzirom da ekplicitne odredbe relevantnih zakona kojima su propisani uslovi pod kojima se vraća u posjed imovina, odnosno stanovi koji su napušteni u toku rata u Bosni i Hercegovini, odnosno koji su bili predmet zamjene. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-248/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio