Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/06 (L., F. i M. T. i D. D.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3448/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3448/06, rješavajući apelaciju Leposave Todoran i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Leposave, Francike i Milana Todoran i Draške Despenić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-372705 od 3. oktobra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-105/03 od 3. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Leposava, Francika i Milan Todoran i Draška Despenić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić advokati iz Banja Luke, podnijeli su 25. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 372/05 od 3. oktobra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-105/03 od 3. februara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2221/00 od 31. oktobra 2002. godine, obavezana je Republika Srpska-Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu štete i isplatu troškova apelanti su odbijeni.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da je Vladimir Todoran poginuo 15. novembra 1995. godine, kao vojni obveznik i da je za apelante, koji su njegovi bliski srodnici (majka, supruga i kćerke), nastupila nematerijalna šteta. Prigovor zastare potraživanja sud je smatrao neosnovanim, uz obrazloženje da su se apelanti opredijelili da zahtijevaju naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica a navedena šteta se u određenom obliku trajno ili trajnije ispoljava i predstavlja jednu štetu. Kod kontinuirane nematerijalne buduće štete, naveo je sud, svi pretrpljeni bolovi i to kako oni koje su apelanti pretrpili u momentu saznanja za smrt bliskog srodnika, tako i buduće patnje, imaju se posmatrati kao jedna cjelina jer im je zajednički uzrok a trajanje neprekidno, kontinuirano i trajat će i ubuduće te iz ovih razloga zastara potraživanja nematerijalne štete koja će nastajati i u buduće, ne nastupa sve dok šteta traje.

4. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom, broj Gž-105/03 od 3. februara 2005. godine, žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio, tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbio.

5. U obrazloženju presude taj sud je naveo, da zaključak prvostepenog suda koji se odnosi na prigovor zastare potraživanja smatra nepravilnim jer iz sadržaja odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) proizilazi da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine, od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a rok zastarjelosti određen je imperativnom normom i ne može se produžavati ili skraćivati.

6. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-372/05 od 3. oktobra 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je pravilno drugostepeni sud ocijenio osnovanim prigovor tužene o zastari potraživanja apelanata. Taj sud navodi da su apelanti za štetni događaj pa i nematerijalnu štetu saznali neposredno, nakon pogibije njihovog srodnika Milana Todorana, koji je kao pripadnik Vojske Republike Srpske poginuo na ratištu, te su u momentu saznanja za njegovu pogibiju saznali i za okolnosti u kojim je njihov prednik izgubio život a za koju štetu odgovara tužena koja ga je uputila na ratište. Taj sud je dalje naveo da su saznanjem za pogibiju pokojnog Milana apelanti kao oštećeni, počeli trpiti duševnu bol i postali svjesni ukupnog obima nematerijalne štete, kako duševnih bolova koje trenutno trpe tako i onih koje će, različite jačine, trajati i u buduće. Navedena okolnost, istakao je sud, opravdava shvatanje da zastarjelost potraživanja sadašnje ali i buduće nematerijalne štete, zbog smrti bliskog lica, teće od momenta kada je oštećeni saznao za njegovu smrt i za učinioca (član 376. stav 1. ZOO). Na kraju Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav drugostepenog suda da su apelanti opravdano bili spriječeni da pokrenu sudski ili drugi zakonom propisani postupak sve do 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, iz kojih razloga za to vrijeme zastarjelost nije tekla (član 383. ZOO) Obzirom da su apelanti podnijeli tužbu sudu 12. oktobra 2000. godine, dakle po proteku roka iz člana 376. stav 1. ZOO, taj sud je zaključio da je potraživanje apelanata zastarjelo.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u pogrešnoj primjeni odredaba ZOO kojima je regulisan rok zastarjelosti. Apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe koje regulišu subjektivini i objektivni rok zastarjelosti u smislu člana 376. ZOO, jer zastara potraživanja nematerijalne štete koja će nastati i u buduće ne nastupa sve dok šteta traje, a ta šteta i njene posljedice traju i danas jer ih prema poginulom srodniku vežu najjače emocije i osjećaji koji sigurno ni protekom vremena neće prestati. Apelanti također smatraju da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer je Okružni sud u «dvije iste životne situacije» donio različite presude u pogledu zastare potraživanja, te su u prilogu dostavili Presudu Okružnog suda, broj Gž- 86/02 od 5. jula 2002. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su se apelanti blagovremeno obratili sudu za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

12. U konkretnom slučaju, apelanti su nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarili pravo da se odlučuje o njihovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud proveo parnični postupak, izveo dokaze i djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata te obavezao tuženu da im na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica, isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Međutim, odlučujući o žalbi tužene Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i odbio tužbeni zahtjev apelanata, smatrajući da je istaknuti prigovor zastare potraživanja apelanata, osnovan. Ovako stanovište zauzeo je i Vrhovni sud odbijajući reviziju koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude.

13. Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim presudama primijenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanata zaključivši da su propustili zakonom propisan rok za podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika, budući da su tužbu podnijeli 12. oktobra 2000 godine a za štetu saznali danom pogibije bliskog srodnika a to je 15. novembra 1995. godine, dakle nakon proteka roka zastarjelosti od tri godine iz člana 376. stav 1 ZOO. Također, Ustavni sud smatra da je u osporenoj revizionoj presudi sud jasno obrazložio da su apelanti bili opravdano spriječeni da pokrenu sudski ili drugi zakonom propisani postupak sve do 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, iz kojih razloga za to vrijeme zastarjelost nije tekla, u smislu člana 383 ZOO. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanata. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelanti povredu prava na imovinu vide u činjenici da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U pogledu ovog navoda apelanata Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelanti također ne nude činjenice i dokaze koji bi potvrdili da im je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanata kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanata ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen po tužbi apelanata, da je Osnovni sud udovoljio dijelu tužbenog zahtjeva, međutim odlučujući o žalbi tužene Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata dok je Vrhovni sud svojom odlukom odbio kao neosnovanu reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. Obzirom na izneseno, navodi apelanata vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, budući da su apelanti imali i koristili mogućnost izjavljivanja revizije tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelanata i u tom dijelu prima facie neosnovani.

17. Apelanti se žale da su osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje jer je Okružni sud u «dvije iste životne situacije» donio različite presude u pogledu zastare potraživanja, te su u prilogu apelacije dostavili presudu Okružnog suda broj Gž-86/02 od 5. jula 2002. godine. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

18. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. juli 1968., serija A br. 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata paušalni, ničim argumentovani i da nema elemenata koji bi pokazali da su apelanti bili tretirani na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji. Naime apelanti su u prilogu apelacije dostavili samo Presudu Okružnog suda, broj Gž-86/02 od 5. jula 2002. godine, kojom je žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je tužiteljima dosuđena naknada štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica, međutim iz navedene presude Ustavni sud nije mogao utvrdi da se u konkretnom slučaju radi o «dvije iste životne situacije». S druge strane, presuda na koju se apelant poziva ne može biti predmet preispitivanja od strane Ustavnog suda u ovom postupku. Dok je Ustavni sud već utvrdio da u postupku koji apelant osporava nije bilo nezakonitog postupanja koje bi dovelo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Prema tome, budući da je postupak koji apelant osporava zakonit, apelant ne može imati pravni interes za dokazivanje diskriminacije u odnosu na bilo koji drugi postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/06 (L., F. i M. T. i D. D.) | Sudska praksa | Aktio