Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3079/06 (D. B.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3079/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3079/06, rješavajući apelaciju Dinka Buhača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dinka Buhača podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1064/05 od 15. juna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž.703/04 od 8. juna 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dinka Buhača podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1064/05 od 15. juna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž.703/04 od 8. juna 2005. godine u odnosu na pravo na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dinko Buhač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jara, koga zastupa advokat Karlo Sesar, podnio je 15. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1064/05 od 15. juna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.703/04 od 8. juna 2005. godine.
2. Apelant je podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, koje zastupa Federalno javno pravobranilaštvo Hercegovačko–neretvanskog kantona i Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, koje zastupa Kantonalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate ličnog dohotka.
3. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj P-991/00-I od 25. maja 2004. godine, kojom je naređeno tuženom da apelantu na ime naknade plate za period od 1. oktobra 1998. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznos od 10.167,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi toškove parničnog postupka u iznosu od 3.088,00 KM. Iznad dosuđenog zahtjeva apelant je odbijen. U odnosu na Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti i apelant ja obavezan da im isplati iznos od 1.239,00 KM na ime troškova postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog u specijalnoj policiji, a 1. jula 1997. godine mu je rečeno da ostaje u specijalnoj jedinici da radi kao trener juniora u klubu „redarstvenika“ koji je u sklopu Ministarstva unutrašnjih posloslova, ali nikakvo rješenje o tome mu nije uručeno. Apelant je od tada primao manju platu još narednih 3-4 mjeseca, a prema informacijama koje je dobio u službi tuženog rečeno mu je da je na čekanju posla. Tuženi je u postupku pred sudom dostavio spisak neraspoređenih radnika koji su se vodili na čekanju posla, a među njima je i ime apelanta.
4. Općinski sud je nadalje naveo da je 28. oktobra 1999. godine objavljen Zakon o radu («Službene novine FBiH» broj 43/00), kojim je u članu 143. propisano da zaposlenici koji se nalaze na čekanju ostaju u tom odnosu najduže 6 mjeseci ukoliko ih poslodavac ne vrati na posao, ili im prestaje radni odnos. Prema stavu suda, kako se apelant nalazio na čekanju, pripada mu naknada za vrijeme dok je bio na čekanju i to od 1. oktobra 1998. godine (jer je tako postavio tužbeni zahtjev) do 6. maja 2000. godine, kako je određeno Zakonom o radu. Kako tuženi nije uskladio plate sa Zakonom o radu i nije odredio visinu nakndade plate na čekanju i obzirom da nema pravilnika o regulisanju radnopravnog statusa zaposlenika na čekanju, sud je utvrdio visinu naknade apelantu u iznosu kao da je apelant radio.
5. Protiv prvostepene presude apelant i tuženi su izjavili žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž.703/04, od 8. juna 2005. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, a žalbu tuženog djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 1.985,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 27. novembra 2000. godine do isplate. Prvostepena presuda je izmijenjena i u pogledu troškova postupka. U ostalom dijelu tuženi je odbijen sa žalbom. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo u dijelu u kojem je naređeno tuženom da apelantu isplati iznos od 10.167,00 KM. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnoj situaciji morao primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organu uprave («Službene novine FBiH» broj 13/98), kojim je propisano da službenici u slučaju ukidanja organa uprave ili u slučaju ukidanja određenog radnog mjesta, ukoliko ne budu postavljeni na drugo radno mjesto (kao konkretno apelant), mogu se staviti na raspolaganje na period od tri mjeseca. Istim zakonom je regulisano da za vrijeme trajanja raspolaganja službenik ima pravo na platu u visini plate koju je imao do dana stavljanja na raspolaganje, sa svim povećanjima koja nastanu dok je na raspolaganju kod organa uprave u kojem je bio do donošenja rješenja o stavljanju na raspolaganje. Nadalje, sud je naveo da je istim zakonom regulisano da ukoliko službenik ne bude vraćen na posao ili ne zasnuje drugi radni odnos u roku od tri mjeseca prestaje mu radni odnos, sa otkaznim rokom od 30 dana. Zbog navedenog, Kantonalni sud je odlučio da apelantu pripada naknada od 1. oktobra 1998. godine do 1. februara 1999. godine, u mjesečnom iznosu od 496,40 (prema nalazu vještaka), što ukupno za četiri mjeseca iznosi 1.985,60 KM. U skladu s tim i sa odredbama Zakona o parničnom postupku, Kantonalni sud je preinačio i odluku o visi troškova postupka.
6. Apelant i tuženi izjavili su reviziju protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-1064/05 od 15. juna 2006. godine kojom je reviziju apelanta odbio kao neosnovanu, a reviziju tuženog odbacio, jer vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nepravilan stav prvostepenog suda da je apelantu prestao radni odnos u skladu sa članom 143. Zakona o radu, kao i stav drugostepenog suda je mu je radni odnos prestao u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika. Naime, Vrhovni sud je utvrdio iz stanja spisa, a apelant nije osporio, da je apelant radio u Ministartsvu unutrašnjih poslova od 1. januara 1997. godine do 30. juna, a od 1. jula 1997. godine do 1. oktobra 1998. godine platu je primao kod „Redarstvenika“ d.o.o. Mostar, u fimi koja nije bila u sastavu tuženog, već se radi o samostalnom pravnom subjektu. Da je apelant znao da je zaposlen kod firme „Redarstvenik“ d.o.o. Mostar i da mu je prestao radni odnos kod tuženog proizlazi i iz njegove radne knjižice, kao i iz njegovih navoda. Međutim, obzirom da je Vrhovni sud ispitivao samo reviziju apelanta, bez obzira na utvrđeno činjenično stanje, nije mogao presudu preinačiti na štetu apelanta, u skladu sa odredbama člana 253. u vezi sa članom 230. Zakona o parničnom postupku.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegvoine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na rad. Apelant se žali da mu radni odnos nije prestao na zakonit način, te je tuženi dužan da mu plati štetu koja mu je nastala tako što ga je tuženi spriječio da ostvari očekivanu zaradu. Apelant se žali da su svojim stavovima Kantonalni i Vrhovni sud podržali nezakonito postupanje tuženog.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
10. U konkretnom slučaju, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je Kantonalni sud utvrdio, a „Vrhovni potvrdio“ da je apelant bio na raspolaganju kod tuženog, a nakon toga mu je prestao radni odnos. Apelant navodi da nikada nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa. Ustavni sud napominje da je nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorne pravne lijekove i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
11. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je apelant tražio naknadu plate, a u postupku po žalbi Kantonalni sud je na štetu apelanta preinačio prvostepenu odluku. Kantonalni sud je utemeljio svoju odluku na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika. U postupku po reviziji Vrhovni sud je utvrdio da apelantu uopšte ne pripada pravo na naknadu, jer mu je radni odnos kod tuženog prestao 30. juna 1997. godine i zaposlio se kod druge firme, što je sam apelant izjavio i što proizlazi iz njegove radne knjižice. Obzirom da je samo apelant izjavio reviziju, Vrhovni sud nije mogao drugostepenu presudu preinačiti na štetu apelanta, pa je ona ostala nepromijenjena. Stoga, Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva zbog drugostepene presude, koju je Vrhovni sud morao ostaviti na snazi, iako je utvrdio da apelantu ne bi trebala pripasti nikakva naknada, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na koje se poziva, zbog čega nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-1120/04 od 13. oktobra 2005. godine).
12. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na rad
13. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na rad. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava bez diskriminacje je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, ili ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić