Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3311/06 («Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 132
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 132
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3311/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 3311/06, rješavajući apelaciju «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-823/05, od 17. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg Pž.22/05, od 20. aprila 2005.
godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ps. 51/01, od 15. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju advokati Bernadica Čović i Drinka Zadro, podnio je 13. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-823/05, od 17. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž.22/05, od 20. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps. 51/01, od 15. decembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps.51/01, od 15. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda Pž.22/05, od 20. aprila 2005. godine obavezan je tuženi da apelantu plati na ime zakupnine iznos od 230.000 KM, na osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 30. jula 1998. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. decembra 1998. godine do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da tuženi postupi u skladu sa odredbama ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji, od 1. decembra 1997. godine do isteka važenja ugovora tj. do 31. novembra 2007. godine, te da naknadi štetu apelantu koju trpi zbog neispunjenja navedenog ugovora u iznosu od 26.450 KM mjesečno počev od 1. septembra 1998. godine, pa do početka izvršenja obaveza predviđenih ovim ugovorom sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dospijeća svakog mjesečnog obroka pa do ispalte, kao i da apelantu naknadi štetu koju isti trpi zbog neizvršavanja obaveza tuženog po naprijed navedenom ugovoru o zakupu poslovnih prostorija od 30. jula 1998. godine u iznosu od 60.800 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 3. aprila 2004. godine kao dana vještačenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora 30. jula 1998. godine, a na osnovu ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji koji su zaključili 1. decembra 1997. godine. Apelant koristi poslovni prostor u površini od 62m² po osnovu ugovora o zakupu od 1. juna 1997. godine. Apelant je platio na ime zakupnine iznos od 230.000 KM, ali tuženi nije ispunio obaveze iz ugovora o zakupu od 30. jula 1998. godine i nije uredio poslovni prostor (u površini od 100m²), koji je trebao predati apelantu. Ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji, od 1. decembra 1997. godine, koji je zaključen između apelanta i tuženog, članom 6., predviđeno je da tuženi osigurava u stanici za tehnički pregled poslovni prostor za djelatnost apelanta, a troškove korištenja snosi apelant od naplaćene neto premije automobilske odgovornosti. Nadalje, istim članom utvrđeno je da će tuženi poslove osiguranja povjeriti isključivo aplenatu, da se ugovor zaključuje na period od 10 godina i ne može se jednostrano raskinuti, te su propisani uslovi za slučaj raskida. Sud je u skladu sa čl. 132. i
567. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78; 39/85 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 14. Zakona o zakupu poslovnih prostorija («Službeni list SRBiH» br. 33/77; 2/87 i 30/90, «Službeni list RBiH» broj 3/93) naredio tuženom da vrati apelantu ono što je primio na ime ugovora o zakupu od 30. jula 1998. godine, koji nije ispunio. Sud je u toku postupka utvrdio da su ugovor o zakupu i ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji povezani te nije prihvatio navod apelanta da je tuženi jednostrano raskinuo ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, te da mu treba platiti štetu koju trpi zbog toga. Zahtjev apelanta da mu se isplati šteta zbog neispunjenja ugovora o zakupu, odbijen je jer tužitelj nije dokazao da mu je šteta nastala. Kantonalni sud je u potpunosti podržao obrazloženje i razloge koje je dao prvostepeni sud, pozivajući se još na član 10. ZOO, a u odnosu na član 6. ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji i obrazlažući da navedena odredba ugovora predstavlja ograničenje slobode ugovaranja.
4. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu broj Rev-823/05, od 17. oktobra 2006. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni prigovori da drugostepeni sud nije ispitao sve žalbene navode, u skladu sa članom 221. i 231. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 53/03, 75/05 i 19/06). Vrhovni sud je odbio i prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnih propisa. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio stavove nižestepenih sudova u vezi djelomičnog usvajanja tužbenog zahtjeva u odnosu na ugovor o zakupu, u skladu sa članom 10. i članom 132. stav 2. ZOO. Takođe,Vrhovni sud je utvrdio da su sudovi pravilno postupili kada su odbili zahtjev apelanta da mu se naknadi šteta koju je trpio zbog neispunjenja ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji. Vrhovni sud je utvrdio da je član 6. ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji na koji se poziva apelant suprotan pravnim propisima jer povlašćuje apelanta i dovodi strane u neravnopravan položaj.
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je diskriminisan. Apelant se žali da se u istim postupcima pred istim nadležnim sudovima donose različite presude.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen po tužbi apelanta i sudovi su djelomično usvojili tužbeni zahtjev te obavezali tuženog da apelantu isplati novčani iznos dat na ime zakupnine, jer su utvrdili da nije ispunjen ugovor o zakupu poslovnih prostorija od strane tuženog. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva apelanta koji je odbijen, koji se odnosi na ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, naknadi za štetu po istom, kao i naknadi za štetu po osnovu ugovora o zakupu od 30. jula 1998. godine, čime je navodno počinjena povreda prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj je na redovnom sudu da ocijeni provedene dokaze i utvrdi činjenice koji su relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju, te da primjeni važeće materijalno pravne propise. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi nakon provedenog postupka u kojem su saslušali svjedoke, izvršili uvid u zaključene ugovore i proveli vještačenje po vještaku finansijske struke, na osnovu ZOO i Zakona o zakupu poslovnih prostorija donijeli osporene presude. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni zakoni proizvoljno primijenjeni, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju
10. Apelant se žali da je diskriminisan ovakvim odlučenjem suda, navodeći da u istim slučajevima sudovi donose različite odluke. Ustavni sud zapaža da navodi o diskriminaciji ne mogu biti paušalni i moraju biti potkrijepljeni konkretnim dokazima. S obzirom da apelant navodi diskriminaciju u vezu sa pravom na pravično suđenje, imajući u vidu zaključak u vezi prava na pravično suđenje, kao i da diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić