Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1374/06 (R. A.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1374/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-1374/06, rješavajući apelaciju Radovana Aničića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Aničića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
455/03 od 14. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radovan Aničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, podnio je 12. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-455/03 od 14. oktobra 2005. godine, a koju presudu je apelant dostavio Ustavnom sudu na njegovo traženje, od 18. maja 2006. godine, u skladu sa članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Apelant je 5. juna i 27. decembra 2006. godine, te 23. aprila i 9. maja 2007. godine dostavio dopune apelacije.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-214/89 od 19. oktobra 1989. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj Gž-770/90, od 01. juna 1990. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju presude Osnovnog suda navedeno je, da je apelant ovom sudu podnio tužbu protiv Opštine Srbac radi naknade štete u iznosu od 3.000.000 dinara, zbog neizvršavanja zakonskih radnji iz svoje nadležnosti i djelokruga rada njenih izvršnih organa, čime mu je pričinjena šteta, na taj način što Opština nije kako navodi od 1982. godine, otvorila nužni prolaz u njegovu njivu, koja je njegovo vlasništvo, pa je stoga pretrpio štetu zbog nepodizanja voćnjaka, neubiranja poljoprivrednih plodova, i nemogućnosti korištenja građevinskog i ogrijevnog drveta. Na temelju izvršenog uvida u spis Osnovnog suda Srbac broj R-138/89, utvrđeno je da je apelant 17. augusta 1982. godine podnio prijedlog za otvaranje nužnog prolaza, preko nekretnina lica čije adrese nisu bile poznate ovom sudu, jer su se nalazile na privremenom radu u Australiji. Postupak otvaranja nužnog prolaza je okončan nakon povratka protivnih stranaka iz Australije, kada je između apelanta i predstavnika protivnika 13. jula 1989. godine, zaključeno sudsko poravnanje, kojim je je riješen predmet raspravljanja. S obzirom da je apelant naknadu štete tražio i radi odugovlačenja sudskog postupka zbog kojeg mu nije 'na vrijeme' otvoren prolaz prema njivi, Osnovni sud je utvrdio da postupak u ovom predmetu nije riješen od 1982. godine, zbog objektivnih razloga, a ne zbog ne izvršavanja zakonskih radnji, kako je to apelant u svojoj tužbi naveo. Između ostalog, utvrđeno je da je apelant svojim postupanjem značajno doprinio odugovlačenju postupka jer je podnosio neuredne i nerazumljive podneske koje je morao uređivati, a također zbog neuredne adrese tuženih u Australiji nije bilo moguće okončati postupak koji je okončan odmah po njihovom povratku zaključivanjem sudske nagodbe. Osnovni sud je postupajući prema odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio, da nastala šteta nije prouzrokovana namjerno, a niti nepažnjom, što bi prema odredbama pomenutog člana bio razlog za naknadu štete.
3. Vrhovni sud je 14. oktobra 2005. godine, Presudom broj Rev-455/03, odbio kao neosnovanu reviziju apelanta, izjavljenu protiv presude Višeg suda broj Gž-770/90, od 01. juna 1990. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno donijeli odluku, kada su zaključili da tužena nije odgovorna za štetu koju ona, niti njeni izvršni organi, nisu prouzrokovali namjerno niti nepažnjom.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama sudova, u postupku koji je vodio radi naknade štete, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelantovih navoda proizilazi da apelant smatra da su sudovi na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja donijeli osporene odluke, te s tim u vezi, a iz razloga što je nezadovoljan odlukama sudova, smatra da su mu povrijeđena navedena prava. Iz navoda apelacije proizilazi, da je apelant paralelno sa postupkom radi naknade štete, koji je pokrenuo tužbom protiv Opštine Srbac, 23.jula 2001. godine, tužbom pokrenuo postupak radi smetanja posjeda pred Osnovnim sudom u Srpcu, u kom postupku se ovaj sud oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje u ovom sporu i odbacio njegovu tužbu, budući da je utvrdio da je predmet spora, smetanje posjeda puta u društvenoj svojini, označenog kao javni put. Uz dopune apelacije, apelant je dostavio i Rješenje Osnovnog suda u Srpcu broj P-122/01 od 23. augusta 2001. godine, kojim se ovaj sud oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje u ovom sporu i kojim je tužba apelanta radi smetanja posjeda, odbačena, kao i Rješenje Osnovnog suda broj P-49/2004 od 07. decembra 2006. godine, kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev podnesen ovom sudu zbog smetanja posjeda. Apelant navedene presude, niti apelacijom niti dopunom apelacije, nije eksplicitno osporavao, a u dopuni apelacije iz decembra 2006. godine eksplicitno je naveo da je predmet osporavanja apelacijom presuda Vrhovnog suda donesena u postupku radi naknade štete.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), već da ispita da li se radi o povredi ustavnih prava ili zanemarivanju tih prava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. Navodi koje je apelant iznio u svojoj apelaciji bili su već izneseni u postupku pred redovnim sudovima, i u suštini radi se o ponovljenom tužbenom zahtjevu, o kojem su redovni sudovi odlučivali u tri instance. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak i utvrdili činjenično stanje na način koji nije proizvoljan i da su na isto primjenili relevantne odredbe Zakona obligacionim odnosima. Redovni sudovi su, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta podnesenom protiv Opštine Srbac radi naknade štete, donijeli odluke u kojima su dali jasne i potpune razloge, a koji se temelje na primjeni člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, koje su sudovi pažljivo analizirali i o čemu su dali jasna i detaljna obrazloženja. Naim, prvostepeni sud je primjenjujući odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio, da nastala šteta nije prouzrokovana namjerno, a niti nepažnjom, što bi prema odredbama pomenutog člana bio razlog za naknadu iste, budući da se radilo o objektivnim razlozima, nemogućnosti obezbjeđenja prisutnosti protivnih stanaka, a što je bilo nužno da bi se pristupilo razmatranju apelantovog zahtjeva, za otvaranje nužnog prolaza do njegove njive, preko nekretnina lica čije adrese nisu bile poznate sudu, obzirom da su bila na radu u Australiji. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud odlučujući po zahtjevu apelanta za reviziju presude Višeg suda od 01. juna 1990. godine, zahtjev apelanta odbio, navodeći da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, te da je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane razloge koje prihvata i ovaj sud. Ustavni sud zapaža da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije., a u osporenim odlukama ne postoji bilo šta što bi ukazalo na da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić