Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3387/06 (Z. S., O. S., S. H.-S., S. S. i M. S.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3387/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3387/06, rješavajući apelaciju Zahide Sarač i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zahide Sarač, Osmana Sarač, Sedine Husika-Sarač, Sedina Sarač i Medine Sarač, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-
06-000 272 od 13. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj P-.181/2002 od 23. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zahida Sarač, Osman Sarač, Sedina Husika-Sarač, Sedin Sarač i Medina Sarač (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Suad Agić advokat iz Kaknja, podnijeli su 21. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-
000 272, od 13. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj P-.181/2002 od 23. decembra 2005. godine,
2. Apelanti su u januaru 2000. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), protiv Nusreta Begića (u daljnjem tekstu: tuženi), a koju su precizirali na pripremnom ročištu održanom 9. augusta 2005. godine, radi isplate iznosa od 4.249,00 KM. U tužbi je navedeno da je prednik apelanata Izet Sarač, suprug i otac apelanata, do 1993. godine privremeno boravio i radio u Njemačkoj, kada se vratio u Bosnu i Hercegovinu i u svojstvu pripadnika oružanih snaga BiH poginuo iste godine. Apelantica Zahida Sarač je u svoje ime i u ime ostalih apelanata, nasljednika iza poginulog muža i oca, sa tuženim zaključila usmeni ugovor o nalogu, kojim se tuženi obavezao da će bez naknade u ime i za račun apelanata podići ušteđevinu, zaradu, kao i longštoern kartu prednika apelanata i taj iznos isplatiti apelantima. Tuženi je, kako je navedeno u tužbi, u skladu sa zaključenim ugovorom na ime zarade prednika apelanata u Njemačkoj podigao iznos od 7.980 DEM, dok je na ime longštoern karte podigao iznos od 2800 DEM. Tuženi je naime, apelantima putem Investiciono komercijalne banke DD Zenica Expozitura Kakanj isplatio iznos od 4.776,00 DEM, a na ime longštoern karte im je predao ukupno 1.176,00 DEM. Apelanti u tužbi navode da je tuženi bio dužan da im isplati i preostali iznos od 4.738 DEM, a koji je kako ističu u tužbi naplatio u Njemačkoj ali im nije isplatio.
3. Presudom Općinskog suda broj P-.181/2002, od 23. decembra 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno je da su apelanti dužni tuženom naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.042,00 KM kao i ostale sudske troškove u iznosu od 276,00 KM.
4. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je ovaj sud utvrdio da je tuženi u dva navrata u Njemačkoj, po ovlaštenju apelantice Zahide Sarač, podizao novac i to 16. augusta 1994. godine, iznos od 4.992,73 DEM i iznos od 1.306,00 DEM koji se odnosi na longštoern. Podignute iznose novca tuženi je predao apelantici Zahidi Sarač u cijelosti i to iznos od 4.923 DEM uplatom na njen devizni račun kod IKB DD Zenica Expozitura Kakanj, a iznos od 1.176,00 DEM, posredstvom svoje supruge. Općinski sud je zaključio da navodi tuženog nisu osporeni tokom postupka i da niti jedan izvedeni dokaz u toku postupka nije upućivao da je tuženi podigao više novca nego je predao apelantima
5. Kantonalni sud je 13. oktobra 2006. godine donio Presudu broj 004-0-Gž-06-000 272, kojom je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je po ocjeni ovog suda prvostepeni sud pravilno zaključio da izvedeni dokazi ne upućuju na zaključak da je tuženi podigao veći iznos za 4.738,00 KM, a koji iznos apelanti potražuju od tuženog. Po ocjeni ovog suda, izvedeni dokaz apelanata neovjerena kopija akta Preduzeća „Rudis“ Trbovlje, nije objektivan dokaz kojim se dokazuje stanje na računima kod banke, koji račun je imao otvoren pravni prednik apelanata. Ovaj sud je utvrdio da bi validne isprave kao dokazi bili originalni akt Preduzeća „Rudis“ Trbovlje, banke i poreskog organa, kojim bi se dokazivao saldo novca na računima pravnog prednika apelanata, a da apelanti nisu dostavili validne isprave kao dokaze.
6. Apelanti se žale da im je presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti žale da sudovi svoje odluke temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da je sporan iznos od 4.738,00 KM koji je tuženi kako ističu naplatio po osnovu ugovora o nalogu, ali im isti iznos nije predao. Smatraju da su sudovi propustili da cijene njihove dokaze na osnovu kojih bi se utvrdilo da je tuženi na ime ušteđevine prednika apelanata podigao iznos od 7.890,00 KM, a što navodno proizilazi iz akta „Rudis“ Trbovlje i akta Herner Sparkasse, a na ime longstoern karte iznos od 2.800,00 KM, što proizilazi iz iskaza svjedoka, punomoći apelantice Zahide Sarač kao i njenog iskaza. Takođe, apelanti se žale da im je takvim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud prilikom ispitivanja dopustivosti predmetne apelacije, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti u suštini žale da se presude Kantonalnog i Općinskog suda temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), većda ispita da li se radi o povredi ustavnih prava ili zanemarivanju tih prava. Ustavni sud nije nadležansupstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U odnosu na žalbene navode apelanata da se presude sudova temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža, da su i prvostepeni i drugostepeni sud proveli odgovarajući dokazni postupak i utvrdili relevantne činjenice, i na tako utvrđeno činjenično stanje je primijenjen važeći materijalno-pravni propis. Općinski sud je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, koju odluku je potvrdio i Kantonalni sud i odbio žalbu apelanata podnesenu protiv presude Općinskog suda i potvrdio prvostepenu presudu. Ustavni sud zapaža da su i Općinski i Kantonalni sud postupajući prema odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku, utvrdili da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima su zasnivali svoj tužbeni zahtjev, a odnosi se na podizanje novca u Njemačkoj, koji je navodno tuženi podigao iz banke. Po ocjeni suda, izvedeni dokaz neovjerena kopija akta Preduzeća „Rudis“ Trbovlje nije objektivan dokaz kojim se dokazuje stanje na računima kod banaka. Validne isprave kao dokazi bili bi originalan akt Preduzeća „Rudis“ Trbovlje, banke i poreskog organa, kojim bi se dokazao saldo na računima pravnog prednika apelanata. Stoga, apelanti svoje tvrdnje nisu dokazali pravno valjanim i validnim aktom banke kod koje je navodno novac tuženi podigao. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je prema odredbi člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 53/03, 73/05 i 19/06), svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će dalje, slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sudo dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud je stoga utvrdio da u postupanju prvostepenog i drugostepenog suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene prava, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sudovi su svoje odluke zasnovali na pozitivno-pravnim propisima, a tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, se ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata.
11. Stoga, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije budući da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnje da postoji povreda ustavnog prava na pravično suđenje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelanti se dalje žale da im je odlukama redovnih sudovao povrijeđeno pravo na imovinu. Iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu prava na imovinu vide u činjenici da su sudovi donijeli odluke kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev, što upućuje da se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi (prima facie) neosnovani, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da je navod o kršenju ovog prava, očigledno (prima facie) neosnovan.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i /ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić