Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2998/06 (I. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2998/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2998/06, rješavajući apelaciju Ivice Križanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Križanca, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-663/05 od 3. augusta 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1578/2004 od 12. aprila 2005. godine i presude Općinskog suda u Visokom, broj P-147/04 od 8. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Križanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, koga zastupa Aziz Ćosović, advokat iz Visokog, podnio je 6. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-663/05 od 3. augusta 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1578/2004 od 12. aprila 2005. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-147/04 od 8. oktobra 2004. godine.
2. Apelant je 1. juna 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu, protiv I-tuženika „Sarajevo osiguranje“ d.o.o. Sarajevo, podružnica Visoko, i II-tuženika „Bosna osiguranje“ Sarajevo, Filijala Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete. U tužbi navodi da se 10. januara 2000. godine u mjestu Mahala, Općina Visoko, dogodila saobraćajna nesreća, u kojoj su učestvovala dva vozila osigurana kod tuženih. U nezgodi je došlo do sudara tako što je vozilo kojim je upravljao Nedžad Mutap osigurano kod I-tuženog udarilo u vozilo apelanta. Apelant navodi da je tom prilikom pretrpio materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 39.100,00 KM.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-147/04 od 8. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1578/2004 od 12. aprila 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tužene, da mu solidarno na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 39.100,00 KM, i to na ime štete na vozilu 29.000 KM, na ime lagerovanja vozila iznos od 600 KM, na ime troškova prijevoza vozila iznos od 2.000 KM, te na ime izgubljene zarade iznos od 7.500 KM, zajedno sa zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate i troškovima spora.
4. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je utemeljen prigovor tuženih da je potraživanje apelanta zastarjelo. Sud je utvrdio da se saobraćajna nesreća, u kojoj je učestvovao i apelant sa svojim vozilom na kome je tom prilikom prouzrokovana šteta, dogodila 10. januara 2000. godine, te da je apelant navedenog dana saznao za štetu i za onoga ko je štetu učinio. U predmetnom slučaju sud je izvršio uvid u predmet broj P-85/02, na temelju čega je utvrđeno da je apelant 14. marta 2002. godine protiv prvotuženog podnio tužbu radi naknade štete u iznosu od 34.600 KM, i da je rješenjem ovog suda od 4. juna 2002. godine određen prekid postupka, do okončanja krivičnog postupka pokrenutog protiv učesnika ove prometne nesreće Nedžada Mutapa, u predmetu K-236/01. Takođe, uvidom u spis K-236/01 ovaj sud je utvrdio da je presudom od 20. maja 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj KŽ-427/02 od 1. novembra 2002. godine, okrivljeni Nedžad Mutap oslobođen od optužbe zbog kaznenog djela ugrožavanje javnog prometa iz člana 315. stav 3, a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za djelo počinjeno 10. januara 2000. godine, kojom prilikom je došlo do oštećenja na apelantovom vozilu, dok je apelant sa odštetnim zahtjevom upućen na parnicu. U obrazloženju presude prvostepeni sud navodi, da prema usvojenoj sudskoj praksi, prijedlog za ostvarivanje imovinsko pravnog zahtjeva u krivičnom postupku, prekida zastarjelost, međutim, kada je krivični postupak okončan presudom kojom se optuženi oslobađa od optužbe i oštećeni upućuje na parnicu da ostvari svoj zahtjev za naknadu štete, tada se uzima da je zastarjelost prekinuta uslovno ako se tužba podnese sudu u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti odluke krivičnog suda, u skladu sa članom 390. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je presuda K-
236/01 od 20. maja 2002. godine postala pravosnažna 1. novembra 2002. godine, o čemu je apelant obavješten 13. novembra 2002. godine, a budući da je apelant tužbu radi naknade štete podnio sudu 1. juna 2004. godine, tj. nakon proteka roka od tri mjeseca, odnosno nakon proteka roka od tri godine u skladu sa članom 376. stav 1. ZOO, sud je zaključio da je utemeljen prigovor zastare koji su istakli tuženi, te je stoga odbijen tužbeni zahtjev apelanta.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo, da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primjenio materijalno pravo, te da pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka, ističući da je prvostepeni sud za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje prihvata i ovaj sud. U odnosu na žalbene navode apelanta, da prvostepeni sud nije održao glavnu raspravu, čime mu je onemogućeno da raspravlja pred sudom, Kantonalni sud je nakon izvršenog uvida u zapisnik sa glavne rasprave održane 24. septembra 2004. godine, utvrdio da su neosnovani navodi apelanta, jer je prvostepeni sud otvorio i održao glavnu raspravu, te da su punomoćnici parničnih stranaka bez primjedbi potpisali zapisnik sa glavne rasprave.
6. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-663/05 od 3. augusta 2006. godine reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. Po ocjeni ovog suda, neosnovan je prigovor apelanta o povredi parničnog postupka drugostepenog suda jer nije održao raspravu, već je svoju odluku donio u sjednici vijeća u skladu sa članom 217. stav 1. ZPP. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je donio odluku u sjednici vijeća u skladu sa članom 217. stav 1. ZPP, jer je pravilno ocijenio da ne stoje razlozi za otvaranje rasprave predviđeni stavom 2. člana 217. istog zakona. Vrhovni sud je takođe utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo, kada su odbili zahtjev apelanta za naknadu štete. Kako je apelant tužbu za naknadu štete koja je prouzrokovana krivičnim djelom podnio 1. juna 2004. godine, odnosno van roka od tri godine predviđenog članom 376. stav 1. i 377. stav 1. ZOO, kao i van roka predviđenog članom 390. stav 2. ZOO (u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude kojom je upućen na parnicu), Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta zbog zastarjelosti potraživanja.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno zaključili da je nastupila zastara potraživanja.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juni 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
11. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sudu sa tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije).
Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta.
13. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić