Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2286/06 (B. E.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Šta se ne smatra domom
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2286/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2286/06, rješavajući apelaciju Budimka Erića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Budimka Erića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
409/04 od 23. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Budimko Erić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa Jovan Vićić, advokat iz Lopara, podnio je 27. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-409/04 od 23. maja 2006. godine.
2. Apelant je, kao uposlenik AD Fabrike stolova i stolica iz Lopara (u daljnjem tekstu: tužitelj), na osnovu Rješnja o dodjeli stana od 11. maja 1990. godine, sa JKGP Ekonom Lopare 20. marta 1991. godine zaključio Ugovor o korištenju stana broj 39/91 kojim je stekao stanarsko pravo na dvosobnom stanu u Loparama, ulica Stepe Stepanovića br. L-3, stan broj 1, površine 61,74 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelant je, nakon 11 i pol godina radnog staža kod tužitelja, sporazumno prekinuo radni odnos sa tužiteljem u maju 1992. godine jer je imenovan za direktora Fonda penzijsko invalidskog osiguranja-Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: Fond PIO). S obzirom da apelant nije imao mogućnost da svaki dan putuje na relaciji Lopare-Bijeljina, 21. augusta 1992. godine sklopio je ugovor o podstanarskom odnosu sa Cvjetkom Stokanovićem, također uposlenikom tužitelja i na taj način mu dozvolio da privremeno koristi jednu sobu u stanu-površine 20m2. Zauzvrat Cvjetko Stokanović se obavezao da Fondu stanovanja Lopare plaća naknadu za stanovanje. Apelant je 21. augusta 1992. godine napustio sporni stan i sa porodicom se preselio u Bijeljinu. Nakon toga, apelant je, na osnovu Rješenja Fonda PIO broj 01-73/14 od 7. januara 1994. godine dobio na korištenje trosoban stan u Bijeljini, u ulici Nušićeva bb Lamela D-09, stan broj 1, površine 86 m2. Na osnovu tog rješenja apelant je 22. marta 1994. godine sa Općinskim društvenim fondom za izgradnju i održavanje stambeno-poslovnih prostorija, uređenja i korištenja građevinskog zemljišta Bijeljina, zaključio Ugovor o korištenju navedenog stana pod brojem 261. i stekao stanarsko pravo na istom.
3. U međuvremenu, Cvjetko Stokanović je, na osnovu Rješenja tužitelja o dodjeli spornog stana na korištenje, a nakon što je Presudom Osnovnog suda u Loparama broj P-197/98 od 1. septembra 1999. godine utvrđeno da je jedini nosilac stanarskog prava na spornom stanu jer su se steki uvjeti za otkaz ugovora o korišćenju spornog stana sa apelantom propisani članom 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, sa JKP Ekonom Lopare sklopio ugovor o korištenju spornog stana 13. marta 2001. godine. Međutim, nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima (»Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/99) presuda je oglašena ništavom u skladu sa članom 3. stav 2. navedenog zakona.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj R1-1136/2000 od 10. jula 2000. godine, nakon što se apelant 1994. godine razveo od supruge kojoj su na čuvanje i staranje pripala djeca, apelantova bivša supruga je uz saglasnost apelanta, određena za jedinog nositelja stanarskog prava na zajedničkom stanu u Bijeljini i uz apelanovu saglasnost isti je otkupila.
5. Nakon toga, apelant je Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ( u daljnjem tekstu: CRPC) podnio zahtjev za povrat spornog stana. CRPC je Odlukom broj 483-4748-
1/1 od 1. maja 2001. godine potvrdio da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu na dan 1. aprila 1992. godine, te je na osnovu te odluke sporni stan vraćen apelantu 30. aprila 2002. godine.
6. Imajući u vidu navedene činjenice, tužitelj je Osnovnom sudu podnio tužbeni zahtjev kojim je tražio otkaz ugovora o korištenju spornog stana sa apelantom. Presudom Osnovnog suda broj P-171/02 od 24. aprila 2003. godine odbijen je pomenuti tužbeni zahtjev jer je na osnovu navedenog činjeničnog stanja Osnovni sud zaključio da se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da apelant nije bio izbjeglo i raseljeno lice. Ovo stoga jer je, prema tumačenju Osnovnog suda, članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, predviđena neoboriva pravna pretpostavka da je svako lice koje je napustilo svoj stan u periodu 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine izbjeglica ili raseljeno lice i samim tim ima pravo na povrat svoga stana. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da nije protuzakonito što je apelant istovremeno imao stanarsko pravo na dva stana, jer prema tumačenju Osnovnog suda, Zakon o stambenim odnosima ne dozvoljava da jedno lice u istoj općini ima stanarsko pravo na dva stana u društvenoj svojini, ali da jedno lice može biti nositelj stanarskog prava na dva stana u društvenoj svojini u različitim općinama. Pošto se, u konkretnom slučaju, radi o činjenici da je apelant imao stanarsko pravo na stanu u Loparama, pa u međuvremenu stekao stanarsko pravo i na stanu u Bijeljini, dakle imao je dva stana u dvije različite općine, te imajući uvidu da se apelant nije mogao vratiti u svoj stan u Loparama jer je isti dodijeljen Cvjetku Stokanoviću, prvostepeni sud je zaključio da nema mjesta otkazu ugovora o korištenju spornog stana po osnovu Zakona o stambenim odnosima.
7. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Okružnom sudu koji je, Presudom broj GŽ-636/2003 od 20. augusta 2004. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da taj sud u potpunosti prihvata stavove prvostepenog suda navedene u osporenoj presudi.
8. U međuvremenu, Osnovni sud je rješenjem broj R.1. 21/05 od 5. jula 2005. godine utvrdio da apelantu pripada pravo na otkup spornog stana, pa je apelantu Rješenjem RJP Lopare broj 27-952-K-12 od 11. augusta 2005. godine dozvoljen upis ugovora o otkupu stana u Knjigu položenih ugovora.
9. Protiv presude Okružnog suda broj GŽ-636/2003 od 20. augusta 2004. godine tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj Rev-409/04 od 23. maja 2006. godine reviziju usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je otkazao Ugovor o korišćenju spornog stana i naložio apelantu da se sa licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i preda ga u posjed tužitelju u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da su Osnovni i Okružni sud pravilno utvrdili činjenično stanje ali da su na isto pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je zaključio da se apelant ne može smatrati izbjeglim i raseljenim licem, jer je članom 47. stav 1. tačka 7. Zakona o stambenim odnosima ustanovljena oboriva zakonska pretpostavka da se lica koja su svoje stanove napustili nakon 30. aprila 1991. godine smatraju izbjeglicama, odnosno raseljenim licima, sa odgovarajućim pravima koja iz takvog statusa proizilaze. Međutim, nosilac stanarskog prava koji je bio odsutan iz stana a za koga se dokaže da je stan napustio iz razloga koji nisu vezani za ratni sukob, nema status izbjeglog ili raseljenog lica, pa se u takvom slučaju sa takvim licima može raskinuti ugovor o korištenju stana u skladu sa tačkom 1. istog člana. S obzirom da je apelant svojom voljom, odlaskom na drugo radno mjesto u drugi grad, dakle nevezano za ratne sukobe u Bosni i Hercegovini, sa svojom porodicom napustio sporni stan i nije ga koristio duže od šest mjeseci, te da je u međuvremenu stekao stanarsko pravo i na drugom stanu, Vrhovni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za primjenu člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega je ugovor o korištenju spornog stana trebalo raskinuti.
10. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evrospke konvencije i pravo nediskriminaciju iz člana
14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjničnom stanju, povredi odredaba Zakona o parničnom postupku i pogrešnom odlučenju o troškovima parničnog postupka od strane Vrhovnog suda. Apelant smatra da se na njega nije mogao primijeniti član 47. stav 1. tačka 1. Zakona o stambenim odnosima, jer je on u vrijeme proglašenja neposredne ratne opasnosti, dakle iz razloga vis major, izvršavao radnu obavezu van mjesta stanovanja, u strahu od represalija vojnih vlasti, a pored toga stan u Bijeljini je pripao njegovoj bivšoj supruzi.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
a) Pravo na pravično suđenje
14. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud prije svega podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
15. U konkretnom slučaju apelant smatra da Vrhovni sud nije pravilno ocijenio činjenično stanje i da nije pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud nije ni utvrđivao činjenično stanje, već je zaključio da su Osnovni i Okružni sud pravilno utvrdili činjenično stanje, ali da nisu pravilno primijenili materijalno pravo. Pored toga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda sadrži jasne i detaljne razloge odlučenja o spornim pitanjima, a naročito o tome koji je propis i zašto primijenjen, te da nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na štetu apelanta, budući da odluka sadrži obrazloženje koje u cijelosti ispunjava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer nema ništa što ukazuje da apelant ima opravdan zahtjev u vezi sa navodnim kršenjem navedenog prava.
b) Pravo na poštivanje doma
17. Apelant se žali i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi ukazao na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31).
18. U konkretnom predmetu Ustavni sud je morao prvo utvrditi može li se sporni stan smatrati apelantovim “domom” u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li preduzete mjere “miješanje” u njegovo pravo na poštovanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
19. Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da apelant u periodu od 28. augusta 1992. godine pa sve do 30. aprila 2002. godine, a i poslije tog datuma, nije koristio sporni stan, već je živio u Bijeljini u drugom stanu koji je dobio i na kojem je zasnovao stanarsko pravo. Također, činjenica da je apelanta u posjed spornog stana 30. aprila 2002. godine uvelo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica na temelju rješenja kojim mu je stan vraćen u posjed, ne može predstavljati dovoljan argument koji bi doveo do zaključka da je sporni stan predstavljao «dom» za apelanta u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav stav Ustavni sud temelji i na činjenici da apelant gotovo 10 godina nije živio u spornom stanu, te da je, kako su sudovi utvrdili, preselio u Bijeljinu zato što je promijenio radno mjesto, dobio drugi stan u kojem je živio i obavljao svakodnevne aktivnosti, kao i da danas živi u tom stanu na kojem je stekao stanarsko pravo i koji je, uz apelantovu saglasnost, otkupila njegova bivša supruga. Dakle, apelant je svojevoljno, zbog zadovoljavanja svojih ličnih interesa, sa svojom porodicom, faktički zasnovao «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije na stanu u Bijeljini, dok je sporni stan prestao na taj način koristiti iz razloga koji, kako je Vrhovni sud utvrdio, nije povezan sa ratnim stanjem.
20. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da se sporni stan ne može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, zbog čega nije potrebno ispitati ostale aspekte ovog člana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je apelant podnio apelaciju očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. da nema bilo čega što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovne i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.
c) Pravo na imovinu
21. Nadalje, apelant navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenog prava vidi u činjenici da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo.
22. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da je u svojim ranijim odlukama zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). U konkretnom slučaju, pitanje da li apelantu pripada pravo na povrat spornog stana, nakon što je taj stan napustio iz ličnih razloga a ne razloga vezanih za rat i ratno stanje, detaljno je ispitano i obrazloženo osporenom presudom Vrhovnog suda. Naime, Vrhovni sud je utvrdio i obrazložio da u se stekli uvjeti za primjenu člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega je ugovor o korištenju spornog stana sa apelantom trebalo raskinuti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da sporni stan ne predstavlja «imovinu» apelanta koja bi uživala zaštitu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelant nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite tog člana, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
d) Ostali navodi
24. Apelant se žali i da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da su navodi apelanta o kršenju ovih prava paušalni i neobrazloženi, a da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo da je povreda ovih prava moguća. Stoga Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić