Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2761/06 (B. P.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2761/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2761/06, rješavajući apelaciju Branka Panića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Panića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-KŽ-06-
000 088 od 10. jula 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj K-145/03 od 27. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 4. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-KŽ-06-000 088 od 10. jula 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj K-145/03 od 27. aprila 2006. godine. Budući da apelacija nije sadržavala sve elemente predviđene članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odnosno da uz apelaciju nisu bile dostavljene osporene presude, Ustavni sud je od apelanta 9. oktobra 2006. godine zatražio da dostavi osporene presude. Apelant je 16. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu dostavio osprene presude.
2. Apelant je Presudom Osnovnog suda u Tesliću broj K-145/03 od 27. aprila 2006. godine, oglašen krivim za učinjeno krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 22/00 u daljnjem tekstu: KZ RS). Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 500 KM i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo. Pored toga, apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 220 KM i paušal u iznosu od 150 KM. U postupku pred Osnovnim sudom, uz saglasnost zakonskog zastupnika oštećenog maloljetnog bicikliste (u daljnjem tekstu: oštećeni) i apelanta, između ostalih, izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka, čitanjem nalaza vještaka saobraćajne struke, uvidom u medicinsku dokumentaciju i zapisnik sa uviđaja. Tom prilikom je nesporno utvrđeno da je apelant upravljajući motornim vozilom marke «Golf», magistralnim putem Doboj-Banja Luka iz pravca Đulića prema Margiti, krećući se brzinom od približno 64 km/h, nakon što je sa sporednog puta na magistralni put sa biciklom izašao oštećeni, vozilom udario u zadnji dio bicikla. Od siline udarca oštećeni je pao u jarak pri čemu je zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma desne potkoljenice. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je, budući da svakodnevno prolazi tom rutom, apelantu bilo poznato da se u blizini raskrsnice predmetnih puteva nalazi skladište građevinskog materijala ispred koga se parkiraju kamioni i onemogućavaju preglednost saobraćajnice, kako je bilo i u trenutku nesreće. S tim u vezi, apelant je bio dužan prilagoditi brzinu vožnje situaciji i postupati sa pojačanom opreznosti, kako je propisano članom 45. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ" br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94). Nadalje, članom 400. stav 1. i 2. KZ RS je propisano »ko kršenjem propisa o bezbjednosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno ili je drugome poruzrokovana imovinska šteta preko 2.000 KM kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine». Uzimajući u obzir izvedene dokaze i navedene zakonske odredbe, Osnovni sud je zaključio da je apelant morao iz opreza smanjiti brzinu kretanja svog vozila, ali on to nije učinio i tako je faktički postao osnovni uzročnik nesreće. Dakle, apelant je iz nehata ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost živote ljudi usljed čega je jedno lice zadobilo teške tjelesne povrede, pa je učinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 2. KZ RS. Prilikom utvrđivanja kazne apelantu, Osnovni sud je naveo da je vodio računa o olakšavajućim okolnostima, te da je uzeo u obzir da je i oštećeni imao udjela u nesreći, budući da se zbog starosne dobi od samo osam godina nije moglo očekivati da ima stepen pažnje kao odrasla osoba prilikom izlaska sa sporednog puta na magistralni, pa je stoga apelantu izrekao uvjetnu novčanu kaznu.
3. Na navedenu presudu apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 013-0-KŽ-06-000 088 od 10. jula 2006. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da su bez osnova žalbeni prigovori apelanta jer je prvostepeni sud potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje, dao potpuno obrazloženje svog stava iznesenog u osporenoj presudi i pravilno primijenio materijalno pravo.
4. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog i procesnog zakona, te posebno odredbe člana 45. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Republici Srpskoj kao blanketnoj normi KZ RS.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje, između ostalog, došlo i zbog toga što redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te da su nepravilno i na njegovu štetu primijenili odredbe procesnih i materijalnih zakona.
8. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega podsjeća da je u svojim brojnim odlukama ukazao, a isto slijedi i prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), već da ispita da li se radi o povredi ustavnih prava ili zanemarivanju tih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i td.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku Osnovni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeniodgovarajući materijalno-pravni propisi. Razmatrajući žalbu apelanta Okružni sud je kao drugostepeni organ, ocijenio da je Osnovni sud u zakonom provedenom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred dvije nadležne sudske instance pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Apelant je u predmetnom postupku imao priliku dokazati svoje tvrdnje, ali u tome nije uspio, te s tim u vezi apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje. Pored toga, apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne.
10. Nadalje, apelant smatra da je pravo na pravično suđenje u njegovom slučaju povrijeđeno i time što odluke redovnih sudova nisu dovoljno obrazložene, te da su sudovi povrijedili princip neposrednosti izvođenja dokaza jer isti nisu neposredno izvedeni već su pročitani.
11. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
12. Uzimajući u obzir navedene standarde, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova. Tačnije rečeno, sudovi su za sve izvedene dokaze, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da su sudovi zloupotrijebili dokazni postupak na apelantovu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud je konstatirao da osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić