Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2872/06 (Č. K.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2872/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2872/06, rješavajući apelaciju Čede Komljena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čede Komljena podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-

06-000816 od 7. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-I-614/96 od 24. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedo Komljen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnio je 19. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000816 od 7. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-I-614/96 od 24. februara 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-I-614/96 od 24. februara 2006. godine utvrđeno je da je apelant prirodni otac tužiteljice Dolores Komljen (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica) iz Banja Luke, rođene 9. maja 1985. godine čija je majka Dosta Brkić (u daljnjem tekstu: drugotožiteljica). Nadalje, presudom je apelant obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje prvotužiteljice plaća mjesečno po 15% od primanja koja ostvaruje kod Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd, počev od 1. oktobra 1998. godine pa ubuduće sve dok za to postoje zakonski uvjeti ili do druge odluke suda. Apelant je, takođe, obavezan da sve dospjele a neisplaćene obroke isplati odjednom, a one koji tek dospijevaju najkasnije do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec, a sve na ruke drugotužiteljice. Pored toga apelant je obavezan da prvotužiteljici i drugotužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.157,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ostatak tužbenog zahtjeva prvotužiteljice je odbijen. U postupku koji je proveden pred Osnovnim sudom, na osnovu iskaza svjedoka i uvidom u relevantnu dokumentaciju, utvrđeno je da su se apelant i drugotužiteljica upoznali u toku aprila 1984. godine i da su se zabavljali do septembra 1984. godine, odnosno svo vrijeme dok su stanovali u istoj zgradi. U tom periodu su se trebali vjenčati, ali je apelant odustao od vjenčanja, te su se rastali. U periodu zabavljanja drugotužiteljica je ostala u drugom stanju. Na osnovu nalaza dvojice vještaka medicinske struke Osnovni sud je utvrdio da je drugotužiteljica 9. maja 1985. godine rodila prvotužiteljicu, da je termin začeća bio oko 23. augusta 1984. godine, te da je apelant biološki otac prvotužene sa vjerovatnošću od 91%. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je utvrdio da je apelant prirodni otac provotužiteljice i obavezao ga na plaćanje zakonskog izdržavanja.

3. Na navedenu presudu apelant je podnio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-000816 od 7. septembra 2006. godine, žalbu odbio i u cjelosti potvrdio prvostepenu presudu. U navedenoj presudi Okružni sud je, između ostalog, odlučivao i o apelantovom prigovoru da je prvostepena presuda nezakonita i donesena uz povrede odredaba parničnog postupka jer nisu postojali uvjeti za nastavak predmetnog parničnog postupka koji je bio umirovljen. Naime, apelant je u žalbi istakao da je članom 217. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, 35/91 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 58/03, 85/03 i 74/05u daljnjem tekstu: ZPP), između ostalog, propisano da «postupak miruje dok jedna stranka ne predloži da se postupak nastavi. Takav prijedlog ne može se staviti prije nego što proteknu tri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka. Ako nijedna stranka u roku od četiri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka ne stavi prijedlog za nastavljanje postupka, smatra se da je tužba povučena. U rješenju kojim se utvrđuje mirovanje postupka naznačit će se od kojeg dana postupak miruje i upozorit će se stranke na pravne posljedice iz st. 1. do 3. ovog člana odnosno nakon isteka roka od četiri mjeseca.». Budući da je postupak mirovao od 4. jula 1997. godine, a prvotužiteljica i drugotužiteljica su prijedlog za nastavak postupka podnijele 10. septembra i 22. decembra 1997. godine, dakle prije i nakon isteka zakonskog roka, apelant je smatrao da je trebalo utvrditi da je tužba povučena. U vezi sa ovim navodom apelanta, Okružni sud je istakao da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je omaškom suda u rješenju kojim je utvrđeno mirovanje postupka, upisano da postupak miruje od 6. juna 1997. godine, a ne od 4. jula 1997. godine kada je ročište održano, te da se ne može tužiteljicama staviti na teret što su prijedlog za prekid mirovanja i nastavak postupka podnijele u roku vezanom za datum koji je naveden u rješenju, a ne za datum održavanja ročišta. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prijedlog za prekid mirovanja i nastavak postupka podnesen blagovremeno te je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično i nepristrasno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredaba ZPP-a, činjenici da je prvostepeni sud utvrdio da je neaktivan u parnici te naložio policiji da ga silom privede na ročište.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), već domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Međutim, oni istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Ovo posebno stoga da bi se pokazalo da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02) i da bi se strankama u postupku omogućilo da se žale protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku. Ovakav stav omogućava i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem ).

9. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pogrešnom primjenom odredaba ZPP-a jer redovni sudovi nisu utvrdili da je tužba prvotužiteljice i drugotužiteljice povučena, budući da one nisu u zakonskom roku podnijele prijedlog za prekid mirovanja i nastavak postupka te da je, suprotno zakonskim odredbama, silom prividen na ročište uz obrazloženje da je neaktivan u parnici.

10. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova. Okružni sud je odgovarajući na navode apelanta vezane za tvrdnju da je tužbu prvotužiteljice i drugotužiteljice trebalo smatrati povučenom jer nisu u zakonskom roku podnijele prijedlog za prekid mirovanja i nastavak postupka, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Pored toga, apelant navodi da je svojim podneskom od 16. februara 1998. zatražio od Osnovnog suda da utvrdi da je tužba u konkretnom predmetu povučena ali da je navedeni prijedlog odbijen. U vezi s tim, apelant u apelaciji ne navodi nikakve druge argumente u prilog svojoj tvrdnji koji bi bili različiti od onih koje je istakao u prijedlogu za utvrđivanje da je tužba povučena i u žalbi na prvostepenu presudu i koje su redovni sudovi već ispitali i istakli svoj stav o njima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je konstatirao da osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je apelacija u vezi sa ovim navodima apelanta očigledno (prima facie) neosnovana.

11. U vezi apelantovih navoda da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što je silom priveden na raspravu jer je Osnovni sud zaključio da je apelant neaktivan u parnici, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključak redovnog suda o apelantovoj neaktivnosti u parnici. S druge strane, apelant nije ponudio nikakve dokaze da je ova okolnost dovela do nezakonitosti u prikupljanju i ocjeni dokaza, tj. da je time prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2872/06 (Č. K.) | Sudska praksa | Aktio