Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3257/06 (N. M.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3257/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 3257/06, rješavajući apelaciju Novice Malbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštena apelacija Novice Malbašića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-161/05 od 16. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Novica Malbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnio je 7. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-161/05 od 16. oktobra 2006. godine.
2. Apelant je 24. februara 2004. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Republike Srpske-Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) sa zahtjevom za isplatu neisplaćenih dugovanja po osnovu toplog obroka i troškova stanovanja za period od 1. januara 2001. godine do 1. oktobra 2003. godine. Osnovni sud je presudom broj RS-274/04 od 17. januara 2005. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao tuženu da apelantu na ime naknade za topli obrok, odnosno troškove stanovanja, isplati iznose navedene u dispozitivu predmetne presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tužena je podnijela žalbu Okružnom sudu protiv navedene presude.
3. Okružni sud je presudom broj Ž-161/05 od 16.oktobra 2006. godine, prvostepenu presudu potvrdio u dijelu koji se odnosi na isplatu određenih iznosa za potraživanja naknade za troškove stanovanja, a koja su dospjela najdalje jednu godinu unazad od dana podnošenja tužbi. Pored toga, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u pogledu troškova postupka, a u preostalom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu. Okružni sud je zaključio da je odredbama članova 66. do 76. Zakona o vojsci («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 31/96, 46/01 i 33/04) propisano pravo na platu i druga novčana primanja vojnih lica. Kako se radi o pravima iz radnog odnosa, dakle pravima čija zaštita nije regulirana Zakonom o vojsci, zaključeno je da se u takvim slučajevima moraju primijeniti odredbe Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00 i 47/02). Nadalje, članom 105. st. 1. i 2. Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu i to u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom da naknada za topli obrok i troškove stanovanja ima karakter obročnog davanja koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni mjesec, apelant je bio dužan podnijeti tužbu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu navedenih potraživanja. Kako je apelant podnio tužbu 24. februara 2004. godine, a svakog mjeseca je znao da mu nisu isplaćene sporne prinadležnosti za prethodni mjesec, to je značilo da je, slijedom člana 105. st. 1. i 2. Zakona o radu, tužba blagovremeno podnesena samo za potraživanja za neisplaćene troškove stanovanja za period od 24. februara 2003. godine do 1. oktobra 2003. godine. S tim u vezi, prvostepeni sud je, po mišljenju Okružnog suda, u ostalom dijelu postupio po neblagovremenoj tužbi, čime je počinio bitnu povredu postupka iz člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03 i 74/05), što je imalo uticaja na zakonitost prvostepene presude, pa je primjenom člana 224. tačka 4. ZPP-a u dosuđenom dijelu tužbu odbacio kao neblagovremenu.
4. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokoka broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant traži da se u njegovom predmetu donese zakonita presuda i da mu se isplati naknada za nematerijalnu štetu nastalu usljed navodne povrede njegovih ustavnih prava, zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-
156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacija, a u vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnim apelacijama u svojoj odluci AP 1712/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 26. juna 2007. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Okružni sud, nakon što je pažljivo ispitao pitanje blagovremenosti tužbenog zahtjeva vezanog za isplatu naknade regresa, jasno i detaljno obrazložio svoj zaključak da je predmetno potraživanje nastalo iz osnova rada, te da se u konkretnom slučaju jedino i mogao primijeniti Zakon o radu, pa se i rok za podnošenje tužbe imao cijeniti prema odredbama tog Zakona, a ne prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima. U odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isplatu naknade potraživanja koje je nastalo iz osnova rada (toplog obroka), Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić