Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/06 (S. L., N. L. i M. L.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2316/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2316/06, rješavajući apelaciju Sime Letića, Novaka Letića i Mladena Letića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sime Letića, Novaka Letića i Mladena Letića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž. 514/05 od 23. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-219/01 od 15. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Simo Letić, Novak Letić i Mladen Letić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Simo Letić Pucar, iz Pirana, Republika Slovenija, podnijeli su 28. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž. 514/05 od 23. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-219/01 od 15. aprila 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-219/01 od 15. aprila 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi Borislav Letić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima preda u posjed parcelu u Šnjegotini Gornjoj pobliže označenu u izreci navedene presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da su na osnovu Rješenja o nasljeđivanju tog suda, broj O-77/85 od 25. juna 1986. godine, apelanti nasljeđem stekli pravo na upis prava vlasništva na spornim nekretninama u dijelu od 7/106, na način da je prvoapelantu i drugoapelantu pripao dio od 1/12, a Radivoju Letiću, ocu trećeapelanta, dio od 10/12, te da su po osnovu navedenog rješenja o nasljeđivanju isti upisani kao vlasnici sporne nekretnine. Također, nesporno je da je tuženi na navedenoj nekretnini izgradio kuću, pomoćne objekte, zasadio voćnjak i drugo, te da se isti nalazi u posjedu predmetne nekrenine. Sud je istakao da je među strankama sporno da li apelanti imaju pravo na podnošenje predmetne tužbe po Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te da li je izvršena zamjena nekretnina između pravnog prednika apelanata i tuženog i njegovog brata u toku 1961. godine, na koju se zamjenu tuženi pozvao u svom odgovoru na tužbu, a i u toku postupka.
4. U vezi s tim, sud je naveo da je cijeneći sve dokaze, a posebno izjave saslušanih svjedoka utvrdio da je 1961. godine izvršena zamjena nekretnina između pravnog prednika apelanata, s jedne strane, i tuženog i njegovog brata, s druge strane, na način da je pravni prednik apelanata zamijenio svoju parcelu zv. „Spasovište“ za parcele tuženog i njegovog brata zv. „Uzbrdnjača“ i dio parcele zv. „Jasik“, te da je od 1961. godine tuženi u posjedu parcele zv. „Spasovište“, a koja je predmet ovog spora. Naime, sud je naveo da su saslušani svjedoci u svojim iskazima saglasno i nedvosmisleno izjavili da je zamjena predmetnih parcela izvršena obostranom voljom učesnika zamjene i usmenim dogovorom, te da je nakon izvršene zamjene prednik apelanata dobio prilazni put do svoje kuće, koji do tada nije imao. Sud je imao u vidu da su navedeni svjedoci živjeli, a većina i sada živi u Šnjegotini Gornjoj gdje se sporna nekretnina nalazi, te da su bili komšije i prednika apelanata i tuženog. Cijeneći njihove izjave, sud je utvrdio da su isti bili upoznati sa događajima oko zamjene predmetnih nekretnina, budući da su o odlučnim činjenicama dali jasne i saglasne iskaze, zbog čega je izjavama saslušanih svjedoka sud poklonio punu vjeru.
5. S druge strane sud je naveo da je prvoapelant u svom iskazu istakao da posljednjih 14 godina živi u Sloveniji, a da je u Šnjegotina Gornju došao poslije dugo vremena i to 2000. godine kada je primio navedeno rješenje o nasljeđivanju, kao i da drugoapelant već 38 godina ne živi na ovim područjima, odnosno da je otišao 1967. godine i da do 2001. godine nije nikad dolazio. Po mišljenju suda prvoapelant i drugoapelant nisu mogli biti upoznati sa zaključenjem pravnog posla – zamjene predmetnih parcela koju je izvršio njihov prednik, posebno imajući u vidu da je u to vrijeme važila usmena forma zaključivanja pravnog posla, kao i da je pravni posao izvršen odmah nakon dogovora. Sud je naveo da je tuženi, stupajući u posjed parcele zv. „Spasovište“, a koja je predmet ovog spora, postao savjestan i zakonit posjednik. Po mišljenju suda tuženi ima zakonit pravni osnov za držanje u posjedu sporne nekretnine, jer istu drži neprekidno u posjedu 20 godina, pa je na taj način, u smislu odredaba člana 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim poslovima, po osnovu održaja, stekao pravo svojine na predmetnoj parceli. Pored navedenog, sud je utvrdio da je tuženi na predmetnoj parceli sagradio kuću i pomoćne objekte, na koji način je u smislu čl. 24. i 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim poslovima, građenjem stekao pravo svojine. Osnovni sud je zaključio da su apelanti, po osnovu rješenja o nasljeđivanju, upisani kao suvlasnici predmetne parcele, a da izvedenim dokazima nisu dokazane tvrdnje koje su od pravnog značaja za odluku o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, te da su apelanti, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. ZPP-a, bili dužni pružiti dokaze u tom pravcu. S druge strane, dokazano je da je tuženi savjestan posjednik sporne nekrentine već 20 godina, koju je stekao zamjenom za prednikom apelanata i na kojoj je sagradio kuću i pomoćne objekte. Na osnovu ovoga, Osnovni sud je zaključio da tuženi ima jače pravo u odnosu na apelante, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed predmetne parcele.
6. Odlučujući o žalbi apelanata Okružni sud je Presudom broj Gž. 514/05 od 23. maja 2006. godine odbio žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okržni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed predmetne parcele jer je, po mišljenju Okružnog suda, tuženi valjanim pravnim poslom na zakonit način stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini u smislu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima, te u smislu člana 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim poslovima po osnovu održaja, kao i po osnovu člana 24. stav 1. istog zakona gradnjom porodične stambene kuće sa ostalim ekonomskim zgradama na dijelu sporne nekretnine. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da sporna nekretnina nije ni bila vlasništvo pravnog prednika apelanata u momentu njegove smrti zbog čega nije ni mogla biti predmet nasljeđivanja iza pravnog prednika apelanata.
7. Iz navoda apelanata proizlazi da se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o zamjeni nekretnina, koji je, po njihovom mišljenju, isključivo utemeljen na iskazima saslušanih svjedoka, smatrajući da se radi „o pripremljenim svjedocima koji su pred sudom izgovorili laži i izmišljotine“. Takođe, apelanti se žale na povredu prava na nediskriminaciju, navodeći da kao strani državljani nisu imali isti status kao domicilne stranke u predmetnom postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava ili su zanemarile ta prava, te ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) . Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine). Isto tako, u okviru apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nije nadležan da kao redovni sud «posljednje instance» ponovo po istom osnovu razmotri žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim sudskim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju,Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, te su o tome dali odgovarajuće obrazloženje. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je, u smislu odredaba člana 73. Zakona o obligacionim odnosima, usmeni ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključio tuženi sa pravnim prednikom apelanata punovažan, budući da je isti u cijelosti izvršen od strane ugovornih strana. S obzirom da je tuženi od 1961. godine bio u neprekidnom nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina sudovi su zaključili da je isti održajem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u smislu člana 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Pored toga, sudovi su obrazložili da je tuženi na predmetnim nekretninama izgradio kuću i druge pomoćne objekte, te da je na taj način i građenjem stekao pravo vlasništva u smislu čana 24. stav 1. istog zakona. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći isto u vezu sa navodima apelanata, Ustavni sud smatra da su za ove stavove sudovi dali dovoljne i jasne razloge, a apelant ni na koji način ovim navodima ne pokreće pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Također, u vezi s navodima apelanata o tome da su osporene odluke zasnovane na „lažnim iskazima“ saslušanih svjedoka, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se, u suštini, ovi navodi odnose na to da apelanti osporavaju zaključke koje su redovni sudovi izveli izprovedenih dokaza, navodeći u tom smislu, da su osporene presude utemeljene isklučivo na lažnim iskazima saslušanih svjedoka.
13. U kontekstu navedenog,Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je prihvatljivost dokaza prvenstveno materija koju regulišu domaći zakoni i da kao opće pravilo važi da su domaći sudovi ti koji procjenjuju dokaze koji su im prezentirani. Zadatak Evropskog i Ustavnog suda, prema Evropskoj konvenciji, nije da odlučuju da li su izjave svjedoka bile prihvatljive kao dokazi, nego da utvrde da li je postupak u cijelosti, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi bio pravičan (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, idem.)
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da je apelantima bila uskraćena mogućnost da predlažu saslušanje svjedoka i izvođenje drugih dokaza u prilog dokazivanja svojih tvrdnji o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, iz osporenih presuda nesumnjivo proizilazi da su navedeni svjedoci za koje apelanti smatraju da su „lažno svjedočili“ bili saslušani na glavnoj raspravi, a da su apelanti također imali i koristili mogućnost da ispitaju ove svjedoke, te da ospore njihove iskaze i da predlože svoje dokaze. Osim toga, iz osporenih presuda ne proizlazi da su ovi iskazi bili dokaz koji je imao ključni i odlučujući utjecaj na odluku sudova o tužbenom zahtjevu apelanta, već je on cijenjen samostalno i u odnosu na druge izvedene dokaze, što su sudovi detaljno obrazložili u osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud smatrada obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti, već sadrže jasne i konzistentne razloge o tome kako je i zašto utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
15. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, osim ponavljanja žalbenih navoda, apelant ne navodi konkretno bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti su takve povrede očigledne, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, kako je već rečeno, u osporenim odlukama ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju ili procesnu nepravičnost na štetu apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelanti dalje smatraju da su žrtve diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak. Međutim, u prilog ovih navoda apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, već svoj navod temelje na paušalnoj tvrdnji da su u predmetnom postupku bili u neravnopravnom položaju zato što su strani državljani. Međutim, činjenica da su u konkretnom predmetu, redovni sudovi sudili u skladu sa činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta, ne znači, sama po sebi, da su apelanti u konkretnom slučaju bili u neravnopravnom položaju, te da je došlo do kršenja njihovog prava na nediskriminaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanata da je u konkretnom slučaju prekršen princip nediskriminacije.
18. Na temelju navednog, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić