Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2611/06 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2611/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2611/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-

1808/04 od 12. januara 2005. godine i Dopunske presude Kantonalnog suda broj Gž-1808/04 od 12. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 7. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu(u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ) broj Gž-1808/04 od 12. januara 2005. godine i Dopunske Presude Kantonalnog suda broj GŽ-1808/04 od 12. aprila 2005. godine.

2. Ustavni sud je, odlukom broj AP-909/05 od 12. aprila 2006. godine donesenoj povodom apelacije istog apelanta protiv Presude Kantonalnog suda od 12. januara 2005. godine i odlukom broj AP-1443/05 od 27. juna 2006 godine donesenoj povodom apelacije istog apelanta protiv Dopunske presude Kantonalnog suda broj GŽ-1808/04 od 12. aprila 2005. godine, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom da je bio u toku postupak o apelantovoj reviziji protiv navedenih presuda pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ustavni sud je u navedenim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i odluku Ustavnog suda kojom su njegove apelacije odbačene kao preuranjene.

3. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), postupajući po tužbi Azre Sarajlić i dr. (u daljnjem tekstu: tužitelji), protiv apelanta kao tuženog, radi isplate naknade za godišnji odmor-regres za 2000., 2001. i 2002. godinu, kao i naknade na ime razlike toplog obroka za mjesec januar, februar, mart i april 2003. godine, donio je Presudu broj Pr.1059/03-A od 9. juna 2004. godine kojom je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude sud je naveo da nije sporno da tužiteljima koji su bili uposlenici Općinskog suda u Tuzli u periodu od 2000., 2001. i 2002. godine i koji su ostvarili pravo na godišnji odmor, nije isplaćena naknada za korištenje istoga, te da im nije isplaćena naknada na ime razlike za topli obrok za navedene mjesece 2003. godine. Sud je naveo da je visina naknade za svakog tužitelja pojedinačno utvrđena putem vještaka finansijske struke. Cijeneći prigovor apelanta da je tužba neblagovremena, sud je utvrdio da je tužba u konkretnom slučaju podnesena blagovremeno, u skladu sa članom 106 Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 43/99; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), kojim se propisuje da „apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno“. U vezi sa prigovorom apelanta o nedostatku pasivne legitimacije, sud je ocijenio da je isti osnovan uz obrazloženje da apelant ima obavezu samo da obezbijedi sredstva za rad sudova na području Kantona, uključujući i naknade na ime regresa i toplog obroka. Međutim, po mišljenju suda isplatu plata i drugih naknada koje nastaju u vezi sa radom, vrši pojedinačno budžetski korisnik kao poslodavac, zaključivši da, tužitelji svoja zakonska prava za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa i toplog obroka, mogu ostvariti postavljanjem tužbenog zahtjeva prema Općinskom sudu kao svom poslodavcu.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1808 /04 od 12. januara 2005. godine, preinačena je prvostepena presuda i apelant je obavezan da tužiteljima isplati naknadu na ime regresa za 2000, 2001, 2002. godinu, kao i naknadu za topli obrok za mjesec januar, februar, mart i april 2003. godine, u novčanim iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U obrazloženju presude navedeno je da nije sporno da tužiteljima koji su zaposlenici Općinskog suda u Tuzli, nije isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmoraregresa i naknada za topli obrok za sporni period. Osim toga, sud je žalbeni navod tužitelja da je apelant pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari ocijenio osnovanim, pozivajući se na član 1. Zakona o sudovima („Službene novine Tuzlanskog kantona broj 15/02). Naime, u skladu sa navedenim članom, Kantonalni sud je zaključio da su kantonalni i općinski sudovi organi sudske vlasti Kantona koji ih osniva i ukida svojim zakonom (član 2.) i za njihov rad osigurava sredstva u svom budžetu (član 106). Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da je apelant pasivno legitimisan, obrazloživši da je Općinski sud organ sudske vlasti Tuzlanskog kantona i da nema stranačku sposobnost, pa prema tome ne može ni biti pasivno legitimisan. Stoga, Kantonalni sud je utvrđujući pasivnu legitimaciju apelanta utvrdio i njegovu obavezu da izvrši isplatu tužiteljima naknadu na ime regresa i toplog obroka pozivajući se na odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor, „Službene novine F BiH“ broj 23/00 I 50/00, navodeći u tom smislu da Kantonalni ugovor obavezuje kako strane koje su ga zaključile, tako i one koje su mu naknadno pristupile.

5. Kantonalni sud je, Dopunskom Presudom, broj Gž-1808/04 od 12. aprila 2005. godine, utvrdio da je apelant dužan platiti tužiteljima iznose dosuđene u Presudi broj Gž-1808/04 od 12. januara 2005. godine i zakonsku kamatu, počev od dana podnošenja tužbe, odnosno od 21. marta 2003. godine, pa do isplate i naknaditi troškove postupke u iznosu od 9.168,45 KM.

6. Apelant je protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1808/04 od 12. januara 2005. godine i Dopunske presude Kantonalnog suda broj Gž-1808/04 od 12. aprila 2005. godine blagovremeno izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-913/05, od 20. juna 2006. godine kojom je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju presude sud je naveo da su u predmetnom sporu tužitelji formalni suparničari i da je procesni položaj svakog od njih samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno za svakog od njih. S obzirom da pobijani dio presude ni za jednog od njih ne prelazi vrjednosni kriterij od 10.000 KM, predviđen članom 237. stav 2, a nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz člana 237. stav 3.

7. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije. Apelant navodi da tužitelji nisu imali pravo na naknadu regresa na ime korištenja godišnjeg odmora, jer je na sporni odnos sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog Kantona“ br. 14/01 i 14/02; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), kao i odredbe Kolektivnog ugovora. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Uredbu Vlade Tuzlanskog Kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika organa uprave („Službene novine Tuzlanskog Kantona“, br.6/02 i 15/03; u daljnjem tekstu: Uredba), kao i Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnem tekstu: Sporazum).

8. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno protumačio, pa samim tim i primijenio na njegov slučaj, materijalne odredbe koje se tiču ne samo obaveza Tuzlanskog kantona za finansiranje sudova, nego i utvrđivanja pasivne legitimacije, jer se zahtjev za ostvarivanje naknade na ime regresa nije mogao usmjeriti prema Kantonu, nego prema sudu u kojem su tužitelji zaposleni. Nadalje, pogrešno je utvrđen i rok zastare koji je, po mišljenju apelanta, trebao biti utvrđen na rok od jedne godine, a ne na tri godine kako je odlučio Kantonalni sud, pozivajući se na član 106 Zakona o radu. Apelant konačno predlaže da se apelacija usvoji, ukinu osporene sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta..

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.

e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnošću pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u odluci broj AP 2140/05 ( vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 3. aprila 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je naročito istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud primjenili relevantne materijalno-pravne propise iz kojih nesporno proizlazi da je apelant pasivno legitimisan u predmetnom postupku, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, zbog čega je apelacija u odnosu na ove navode očigledno (prima facie) neosnovana. Također, razlozi navedeni u odluci broj AP 2140/05 od 3. aprila 2008. godine u u odnosu na navodno kršenje prava na imovinu u cijelosti se odnose i na ovu odluku, zato što uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, pa su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani. Također, razlozi koji su dati u navedenoj odluci AP 2140/05 u odnosu na apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije, mogu se primijeniti i u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da navedena prava nisu zaštićena članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2611/06 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio