Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2639/06 (J. M.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2639/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2639/06, rješavajući apelaciju Jasmine Muslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmine Muslić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
06-000882 od 14. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Muslić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, trenutno boravi u Holandiji, koju zastupa Suljo Delić, advokat iz Bihaća, podnijela je 11. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000882 od 14. juna 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-168/04 od 23. februara 2006. godine, utvrđeno je da je Ferid Kovačević (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanticu u posljednjem posjedu nekretnina pobliže opisanih u izreci navedenog rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), na način što je, 29. aprila 2004. godine, na spornim nekretninama uklonio žičanu ogradu, iskopao kanale za temelj porodične kuće, a potom sagradio temelj u zemlji i iznad zemlje u visini od 70 cm sa podnom betonskom pločom. Istim rješenjem naloženo je tuženom da prestane sa smetanjem na ovaj ili sličan način, da sagrađeni temelj poruši i sporne nekretnine dovede u prvobitno stanje, te da iste preda apelantici u posjed, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
3. Sud je svoju odluku utemeljio na odredbi člana 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03). kojim je propisano «da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika», kao i odredbi člana 79. istog Zakona koji propisuje da se «[o]dlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda određuje zabrana daljnjeg uznemiravanja, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljnjeg smetanja».
4. Okružni sud je, Rješenjem broj 011-0-Gž-06-000882 od 14. juna 2006. godine, žalbu tuženog uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, te apelanticu obavezao da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju svoga stava, Okružni sud je ukazao da je na osnovu provedenih dokaza (saslušanja parničnih stranaka, svjedoka i vještaka geometra, te uvida u brojnu materijalnu dokumenraciju), utvrdio da je temelj čije se rušenje traži, sagrađen na spornim nekretninama na kojima su apelantica i njen umrli suprug do 1992. godine bili mirni i faktički posjednici i koje su se prema evidenciji katastra nekretnina Općine Prijedor vodile na imenu umrlog supruga apelantice. Također, sud je utvrdio da se sporne nekretnine nalaze u posjedu Općine Prijedor
- Zavoda za izgradnju grada i da su iste obuhvaćene planom parcelacije, te da je tuženi dobio urbanističku saglasnost za izgradnju porodične zgrade na spornim nekretninama na kojim je i sagradio temelj veličine 8x7m (skica lica mjesta od 18. novembra 2005. godine).
5. Također, sud je utvrdio da je Rješenjem Zavoda za izgradnju grada, broj 06-362-9104 od 4. maja 2004. godine, zaustavljeno daljnje građenje spornog objekta, uz nalog tuženom da isti ukloni. S tim u vezi, sud je zaključio da se tužbom zbog smetanje posjeda u konkretnom slučaju ne može usvojiti tužbeni zahtjev za uklanjanje građevinskog objekta čijim je građenjem izvršen čin smetanja, zato što se u petitornoj parnici može, pod određenim pretpostavkama, odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši iako je graditelj bio nesavjestan (član 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima) ili zato što je stekao pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Okružni sud je obrazložio da se o ovim prigovorima ne može odlučiti u postupku koji se tiče smetanja posjeda, koji je ograničen na pretresanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, shodno odredbi člana 78.stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Osim toga, sud je utvrdio da se radi o zemljištu koje je obuhvaćeno planom parcelacije te da je za eventualno rušenje objekta nadležan upravni organ. S obzirom na navedeno kao i na činjenicu da je upravni postupak u toku, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice nesnovan, te je u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 235. tačka 3. ZPP-a, prvostepeno rješenje preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelantice.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što smatra da je Okružni sud pogrešnom ocjenom dokaza izveo pogrešan zaključak da nije bilo smetanja njenog posjeda od strane tuženog, navodeći u tom smislu da obrazloženje pobijanog rješenja ne daje jasne razloge na kojima je odluka utemeljena. Naime, apelantica smatra da su razlozi na koje se poziva Okružni sud u pobijanom rješenju „u funkciji zaštite prava tuženog“. Povredu prava na imovinu apelantica nije posebno obrazložila.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Imajući u vidu navode apelacije koji se odnose na pravilnost ocjene izvedenih dokaza i pravilnost primjene materijalnog prava od strane Okružnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine). Ustavni sud posebno naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).
10. U vezi s navodima apelantice o tome da osporena odluka ne sadrži valjane razloge, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav
1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
11. Imajući ove principe u vidu, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani navodi da Okružni sud nije pravilno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Naprotiv, Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud polazeći od činjenice da sud rješava u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je tužbom u konkretnom slučaju traženo da se utvrdi da je smetanje posjeda na spornim nekretninama učinjeno izgradnjom temelja sa podnom betonskom pločom, temeljio svoj stav na zaključcima da se u konkretnom slučaju ne može tražiti uklanjanje građevinskog objekta jer se radi o zemljištu koje je u posjedu općine Prijedor i da je isto obuhvaćeno planom parcelacije, zbog čega je o navedenim zahtjevima nadležan upravni organ. Zbog toga je, cijeneći utvrđeno činjenično stanje, preinačio prvostepeno riješenje u smislu da je tužbeni zahtjev apelantice odbio, pozivajući se u obrazloženju rješenja na relevantne odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima i odredbe ZPP-a.
12. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju pažljivo razmotrio sve izvedene dokaze, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da je za svoju odluku dao jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Osim toga, nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud izvršio svoju obavezu da u bitnom dijelu navede relevantne razloge na kojima je zasnovao odluku, kao i da osporeno rješenje sadrži obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica je, također, navela da je osporenim rješenjem povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnih propisa. Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su i ovi njeni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić