Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2378/06 (E. I.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Minimalna prava optuženog - obavještenje na jeziku koji razumije
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2378/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-2378/06, rješavajući apelaciju Envera Ibrahimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Ibrahimovića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj KPŽ-12/06, od 27. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, zastupan po Nedžadi i Emiru Kapidžić, advokatima iz Sarajeva, podnio je 10. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj KPŽ-12/06, od 27. aprila 2006. godine. Apelant je dopunio svoju apelaciju 28. septembra 2006. godine.
2. Pobijanom presudom Suda Bosne i Hercegovine odbijena je žalba apelanta i potvrđena presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj KPV-17/05, od 7. februara 2006. godine. Ovom presudom apelant je, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja kao u izreci presude, osuđen da je počinio produženo krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a sve u vezi sa čl. 29. i 54. KZ BiH, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.
3. Apelant se žali da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je postupak nepravedno proveden, jer je prvostepeno vijeće bilo „objektivno pristrasno“, jer je sudilo apelantu, mada je prethodno donijelo presudu u krivičnom postupku protiv Dojčina Dančetović, na osnovu sporazuma o priznanju krivnje, a koji je, također, učestvovao u izvršenju istog krivičnog djela. Apelant, nadalje, navodi da je u drugostepenom vijeću učestvovao sudija Manfred Dauster, koji, prema navodima apelanta, u vrijeme drugostepenog postupka nije bio imenovan, niti je položio zakletvu kao sudac po zakonskim odredbama koje su važeće u BiH. Konačno, apelant navodi da nije bio obaviješten na jeziku koji razumije o prirodi i razlozima optužbe protiv njega.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
6. Apelant smatra da su sudije prvostepenog vijeća bili pristrasne, jer su sudili apelant mada su prethodno donijeli presudu u krivičnom postupku protiv Dojčina Dančetović, na osnovu sporazuma o priznanju krivnje, a koji je, također, učestvovao u izvršenju istog krivičnog djela. Ustavni sud ne vidi opravdanost ovakve tvrdnje. Prije svega, a kako je to i obrazložio drugostepeni sud, ne postoji zakonska prepreka u konkretnoj situaciji da navedeno vijeće sudi. Samim tim, ne postoji zakonski pretpostavljena objektivna pristrasnost sudija (iudex inhabilis). Nadalje, po mišljenju Ustavnog suda, navedena činjenica automatski ne dovodi do subjektivne pristrasnosti sudija, jer su za tako nešto potrebni dodatni dokazi, a apelant ih nije ponudio. Štaviše, apelant nije formalno ni postavio zahtjev za izuzeće. Nadalje, a što je indirektno bitno za pitanje konkretnog razloga navodne pristrasnosti, prvostepeni sud je proveo i cijenio veliki broj dokaza. Niti jedan predloženi dokaz odbrane nije odbačen. Prvostepeni sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, razumno obrazložio, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, sve dokaze. Štaviše, sud nije zasnovao svoju presudu na iskazu Dojčina Dančetovića. Konačno, žalbeni sud je pravilno obrazložio da je kazna osuđenom Dojčinu Dančetoviću objektivno i pravično određena, isključujući na taj način bilo kakav dogovor sa ovim svjedokom. Na kraju, Ustavni sud ne smatra navedene novinske članke kao relevantne u vezi sa pitanjem pristranosti sudskih vijeća.
7. Što se tiče navoda o povredi člana 6. stav 3. Evropske konvencije, jer apelant, kako ističe, nije bio obaviješten na jeziku koji razumije o prirodi i razlozima optužbe protiv njega, Ustavni sud ih, također, smatra prima facie neosnovanim. Naime, član 6. stav 3 (a) Evropske konvencije garantuje svakome ko je optužen za krivično djelo da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega. Ova garancija se u jednom dijelu podudara sa garancijom iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije, a koja štiti pravo da uhapšeno lice bude odmah obaviješteno, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega. Međutim, dok član 5. stav 2. Evropske konvencije omogućava da se uspješno pripremi odbrana u vezi sa samim pritvorom, član 6. stav 3(a) Evropske konvencije predstavlja preduslov za uspješno garantovanje prava iz litere (b) istog stava, a koje nudi zaštitu u vezi sa pripremom vlastite odbrane u odnosu na optužnicu. Evropski sud za ljudska prava nije odredio tačan vremenski moment od kada teče zaštita iz člana 6. stav 3(a) Evropske konvencije. Istina je da je Evropski sud za ljudska prava često navodio da, bez obzira na jezičko značenje odredbi člana 6. Evropske konvencije, „utvrđivanje optužnice“ ima autonomno značenje i utvrđuje se prema materijalnim kriterijima, a ne formalnim (presuda Evropskog suda za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, od 27. februara 1980. godine, Serija A, broj 35, stav 46, sa daljnjim uputama na sudsku praksu.). To bi trebalo važiti i za sam stav 3(a). Međutim, u predmetu Kamasinski protiv Austrije (od 19. decembra 1989. godine, Serija A, broj 168, st. 78-81), Evropski sud za ljudska prava je jasno naglasio da je podizanje optužnice najvažniji momenat krivičnog postupka i optuženi ima pravo da se u detalje upozna sa pravnom i činjeničnom osnovom njenog podizanja. Prema tome, bez obzira na tumačenje vremenske primjene odredbe člana 6. stav 3(a) Evropske konvencije, u krivičnom postupku je upoznavanje sa optužnicom jedan od krucijalnih elemenata, na koji se stavlja akcent. Ovo jasno proizilazi i iz jezičkog značenja ove odredbe koja upotrebljava izraze „optuženi“ (a ne osumnjičeni), te „razlog optužbe“. U konkretnom slučaju, apelant se ne žali da nije upoznat sa optužnicom, niti da nije uživao sva prava koja mu se zakonski nude u vezi s tim, uključujući dostatno vrijeme za pripremu odbrane. Naime, Ustavni sud uviđa da je optužnica dostavljena u roku i na način predviđen relevantnim odredbama zakona. Apelant je imao branioca u to vrijeme. Apelant je, štaviše, koristio pravo prethodnog prigovora na optužnicu. U tom prigovoru nije iznijet problem nerazumljivosti optužnice ili nemogućnosti pripreme odbrane, već ne/zakonitosti dokaza na kojima se temelji optužnica, s obzirom da apelant nije bio upoznat sa pravnom i činjeničnom osnovom za njegovo osumnjičenje prilikom prvog ispitivanja u Tužilaštvu. S obzirom na ovo, a i činjenicu da su propusti Tužilaštva prilikom prvog saslušanja konstatovani i sanirani rješenjem Suda Bosne i Hercegovine, broj KPS-109/05, od 17. oktobra 2005. godine, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi u vezi sa povredom člana 6. stav 3(a) Evropske konvencije.
8. Konačno, što se tiče prava učestvovanja međunarodnog sudije Manfreda Daustera u apelacionom vijeću Suda Bosne i Hercegovine, a koje apelant negira, Ustavni sud navodi da je Visoki predstavnik donio odluku 29. septembra 2005. godine kojom imenuje Manfreda Daustera na funkciju međunarodnog sudije u Odsjek I za ratne zločine Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine i Odsjek II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine. Prema tački 6. te odluke, prije preuzimanja službene funkcije, za šta je 5. novembar 2005. godine bio zadnji mogući datum, međunarodni sudija daje svečanu izjavu pred predsjednikom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Sudija Manfred Dauster položio je zakletvu pred predsjednikom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine 4. novembra 2005. godine. Apelantov žalbeni postupak je otpočeo u 2006. godini. Prema tome, i ovaj navod apelanta je neosnovan.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na zaključak, Ustavni sud ne vidi potrebu da razmatra pitanje dopustivosti dopune apelacije od 28. septembra 2006. godine.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić