Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2883/06 (M. B., M. B., Marijo(Bože)Bokšić, M. B., D. B.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2883/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2883/06, rješavajući apelaciju Marija Bokšića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marija Bokšića, Marinka Bokšića, Marija (Bože) Bokšića, Mile Bokšića, Draženka Bošnjaka, Šimuna Brekala, Anke Čuljak, Ivana Čuljka, Karla (Jure)Čuljka, Karla(Tome)Čuljka, Pere Čuljka, Drage Čavara, Mirka Čavara, Dragana Ćuže, Mirka Kopilaša, Vlade Kopilaša, Ivana Kožula, Marije Kvesić, Stanka Kvesića, Zdenka Kvesića, Pere Lasića, Ivana Marića, Tomislava Marušića, Ivana Penavića, Drage Prskala, Angele Rotim, Zvonke Rotima, Žarka Salavarde, Marina Sesara, Zlatka Sesara, Mire Slavića, Vjerana Solde, Branka Topića, Joze Vukoje, Ivana Zadre i Marinka Zelenike, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-702/05 od 27. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj Gž-116/05 od 27. juna 2006.
godine i Presude Općinskog suda Široki Brijeg broj P-128/04 od 14.
januara 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marija Bokšića, Marinka Bokšića, Marija(Bože) Bokšića, Mile Bokšića, Draženka Bošnjaka, Šimuna Brekala, Anke Čuljak, Ivana Čuljka, Karla (Jure)Čuljka, Karla(Tome)Čuljka, Pere Čuljka, Drage Čavara, Mirka Čavara, Dragana Ćuže, Mirka Kopilaša, Vlade Kopilaša, Ivana Kožula, Marije Kvesić, Stanka Kvesića, Zdenka Kvesića, Pere Lasića, Ivana Marića, Tomislava Marušića, Ivana Penavića, Drage Prskala, Angele Rotim, Zvonke Rotima, Žarka Salavarde, Marina Sesara, Zlatka Sesara, Mire Slavića, Vjerana Solde, Branka Topića, Joze Vukoje, Ivana Zadre i Marinka Zelenike podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-702/05 od 27. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj Gž-116/05 od 27. juna 2006.
godine i Presude Općinskog suda Široki Brijeg broj P-128/04 od 14.
januara 2005. godine, u odnosu na čl. 6. i 7.Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijo Bokšić, Marinko Bokšić, Marijo(Bože)Bokšić, Mile Bokšić, Draženko Bošnjak, Šimun Brekalo, Anka Čuljak, Ivan Čuljak, Karlo(Jure) Čuljak, Karlo(Tome) Čuljak, Pero Čuljak, Drago Čavar, Mirko Čavar, Dragan Ćuže, Mirko Kopilaš, Vlado Kopilaš, Ivan Kožul, Marija Kvesić, Stanko Kvesić, Zdenko Kvesić, Pero Lasić, Ivan Marić, Tomislav Marušić, Ivan Penavić, Drago Prskalo, Angela Ramljak, Zvonko Rotim, Žarko Salavarda, Marin Sesar, Zlatko Sesar, Miro Slavić, Vjeran Soldo, Branko Topić, Jozo Vukoja, Ivan Zadro i Marinko Zelenika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnijeli su 19. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 702/05 od 27. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-116/05 od 27. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-128/04 od 14. januara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-128/04 od 14. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-116/05 od 27. juna 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su nezakonite odluke od 29. novembra 2003. godine o redovnom otkazu ugovora o radu poslovno uvjetovanom, da se te odluke ponište, kao i da se slijedom poništenja naloži tuženom «Katran» d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelante rasporedi na poslove koje su obavljali prije donošenja pobijanih odluka uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo predložene dokaze i na osnovu cjelokupnog postupka i stanja dokaza u spisu utvrdio: «da tuženi nije postupio protivno odredbama člana 86. stav 1. tačka 5., člana 87. stav 1. tačka 1. i stav 2., člana 94., čl. 95., 98. i 99. st. 1. i 2. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99 i 32/00), dajući otkaz Ugovora o radu apelantima, uz propisani otkazni rok u pismenoj formi, uz obrazloženje i dostavljanje otkaza apelantima poštom preporučeno, iz ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, jer nije imao mogućnosti zaposliti zaposlenike na druge poslove ili ih obrazovati, odnosno osposobiti za rad na drugim poslovima, a konsultirajući Udrugu zaposlenih «Katran», jer nije bilo formirano vijeće zaposlenika, a niti sindikat radnika što nije sporno među apelantima. Udruga je promijenila naziv u sindikat radnika 24. februara 2004., dakle nakon što su odluke o otkazu donesene, pa tuženi nije mogao konsultirati vijeće zaposlenika odnosno sindikat radnika.»
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je tuženi odluke o redovnom otkazu ugovora o radu-poslovno uvjetovanom donio na osnovu člana 87. Zakona o radu zbog ekonomskih, tehničkih-organizacijskih razloga (poslovno uvjetovan otkaz), u propisanoj formi sa propisanim obrazloženjem, navođenjem otkaznog roka i momenta od kada on teče, kako je to i određeno odredbama čl. 94. i 95. Zakona o radu. Sud je konstatirao da bi u konkretnom slučaju u smislu člana 99. stav 2. Zakona o radu poslodavac jedino bio u obavezi da u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, ako namjerava da zaposli uposlenike sa istim kvalifikacijama i stupnjem stručne spreme, prije zapošljavanja drugih osoba, ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovori o radu otkazani.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-702/05 od 27. juna 2006. godine, odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju odluke istakao da su nižestepeni sudovi na osnovu rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdili da je donošenju odluka o otkazu ugovora o radu apelantima prethodio period lošeg poslovanja tuženog, smanjene potražnje roba, nemogućnosti promjene tehnologije i zaposlenja apelanata na druge poslove, što je prikazano u programu zbrinjavanja viška zaposlenika tuženog, u kome je ukazano na potrebu smanjenja broja zaposlenika. Ugovore o radu tuženi kao poslodavac je otkazao iz ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga na osnovu člana 87. Zakona o radu uz propisani otkazni rok. Vrhovni sud je naveo da su apelanti u reviziji potvrdili da nije bio organiziran sindikat u skladu sa članom 9. Zakona o radu, niti je bilo formirano vijeće zaposlenika kako propisuje član
108. Zakona o radu, ali su imali formiranu Udrugu uposlenika «Katran» sa kojom je tuženi bio dužan da se konsultira prije donošenja odluka o otkazu ugovora o radu. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti revizione tvrdnje apelanata da tuženi nije konsultirao Udrugu zaposlenika, imajući u vidu utvrđenja nižestepenih sudova da Udruga nije uzela učešća u načinu rješavanja novonastale situacije, jer je izražavala svoj interes jedino za proizvodnju.
6. Apelanti smatraju da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelanti vide u tome što su presude rezultat netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne primjene materijalnog prava. Smatraju da su sudovi proizvoljno primijenili Zakon o radu kada su utvrdili da poslodavac nije imao obavezu konsultiranja o predstojećem otkazu, jer u okviru tvrtke nije bilo formirano vijeće uposlenika, odnosno sindikat. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na rad.
7. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je osporio navode apelacije koje se odnose na povredu prava apelanata. Sud je istakao da je u svojoj presudi obrazložio iz kojih razloga je smatrao da je neosnovan tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Kantonalni sud je također osporio navode apelacije uz isticanje da je za svoju odluku dao valjane razloge, kako u pogledu činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava. Tuženi je u svom odgovoru, između ostalog, naveo da je kao poslodavac znao za postojanje Udruge i kako su se predstojeće odluke ticale većine članova Udruge nastojao je uspostaviti komunikaciju i izvršiti konsultaciju, iako na to nije bio obavezan. Međutim, u tome nije uspio, jer je navedena udruga odbila svaki dogovor u tom smislu, što je pismeno potvrdila i što se kao dokaz nalazi u sudskom spisu broj P-128/04. Također, program zbrinjavanja viška zaposlenika je sačinjen i predočen svim uposlenicima i Udruzi, što Udruga i potvrđuje u svom dopisu koji se nalazi u prilogu prvostepenog spisa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na netačno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Dalje, u vezi s navodima apelanata o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge, odnosno da je zakon proizvoljno primijenjen jer su izostali pregovori tuženog sa Udrugom zaposlenika, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, Odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
12. Ustavni sud ukazuje da u parničnom postupku sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane na osnovu slobodne ocjene dokaza na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (član 8. Zakona o parničnom postupku u daljnjem tekstu: ZPP). U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u svojoj presudi, što je potvrdio i Kantonalni sud u žalbenom postupku, u potpunosti u skladu sa članom 8. ZPP dao ocjenu vjerodostojnosti svih provedenih dokaza imajući u vidu, između ostalog, Program zbrinjavanja viška zaposlenika kod tuženog od 31. augusta 2003. godine, dopis-prigovor Udruge u vezi navedenog programa, upit–anketni list tuženog o zbrinjavanju viška zaposlenika, Odluku Udruge zaposlenih povodom anketnog listića tuženog i prijedlog tuženog za izradu kriterija za otpuštanje, odnosno zadržavanje zaposlenika. Također, Vrhovni sud i Kantonalni sud su ispitali revizione i žalbene navode apelanata o tome da li su izvršene radnje u konkretnom slučaju na okolnost da li je uopće bilo konsultacija sa Udrugom zaposlenika, budući da nije bilo sporno da nisu egzistirali ni vijeće zaposlenika niti sindikat zaposlenika. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud o tome dali jasne i dovoljne razloge, te da su svoje stavove obrazložili odgovarajućim zakonskim odredbama.
13. U kontekstu navedenog, budući da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Ustavni sud podsjeća da su apelanti u parničnom postupku imali procesnu poziciju tužitelja, da im je omogućeno da u predmetnom postupku aktivno učestvuju, pri čemu su ispitani svi njihovi navodi. Ustavni sud smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pažljivo razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, zaključci u odlukama Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda jasno su obrazloženi, te nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti kao i oni koje su apelanti isticali u postupku pred prvostepenim sudom, u žalbi protiv prvostepene odluke i u reviziji protiv drugostepene odluke, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelanti su naveli da im je u predmetnom, postupku povrijeđeno i pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine- Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da se apelanti u uživanju svojih prava na rad ili drugih sličnih prava ne pozivaju na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje su apelanti predočili, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić