Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2924/06 (M. V.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pozitivna obaveza
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2924/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2924/06, rješavajući apelaciju Milene Vasić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Vasić podnesena zbog nepokretanja krivičnog postupka protiv lica koja su zarobila, držala u logoru, mučila apelanticu i članove njene porodice, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milena Vasić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trnova koju zastupa Organizacija porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila Istočno Sarajevo, podnijela je 30. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nepokretanja krivičnog postupka protiv lica koja su zarobila, držala u logoru, mučila apelanticu i članove njene porodice.

2. Apelantica je zajedno sa još tri osobe 31. oktobra 2006. godine Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) podnijela krivičnu prijavu protiv NN izvršilaca, zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 2. tačka c. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa krivičnim djelom ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).

3. Apelantica je u apelaciji navela da je zajedno sa suprugom i tri maloljetne kćerke bila odvedena iz svoje porodične kuće u selu Ledići općina Trnovo u logor koji se nalazio u selu Dejčići. Nakon toga su ponovo odvedeni u logor u Trnovu. Apelantica je istakla da joj je «suprug preminuo, da je ona imala tri operacije i to sve zbog vrste tretmana u logoru koji je primijenjen prema njima». Posebno je istakla da su joj kćerke psihički poremećene i da s njima živi u tuđoj kući. Apelantica smatra da su u «konkretnom slučaju povrijeđeni, pravo na život, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, slobodu misli savjesti i vjere, slobodu izražavanja, slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugim, pravo na brak i zasnivanje porodice, pravo na imovinu, pravo na obrazovanje, pravo na slobodu kretanja i prebivališta» iz člana II/3. a), b), c), d), e), f), g), h), i), j), k), l), m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 4, 5, 6, 8, 9, 10, 11, i 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da «nadležne državne institucije konkretno (Tužiteljstvo BiH i sudovi) ne obavljaju svoje poslove, te je zatražila da se zločinci privedu pravdi i da joj se naknadi šteta na ime svih patnji koje su doživljene u logorima u iznosu od 500.000,00 KM».

4. Tužiteljstvo BiH je u svom odgovoru, između ostalog, navelo da je 9. marta 2007. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv E.G. i drugih, zbog osnova sumnje da su u periodu od maja do novembra mjeseca 1992. godine počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a), b), c), i d) KZ BiH i krivično djelo ratni zločin protiv zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH, a u odnosu na prvoosumnjičenog E.G. u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH. Nadalje, Tužiteljstvo BiH je istaklo da je Sud Bosne i Hercegovine svojom naredbom broj X-

KRN-07/342 od 26. marta 2007. godine preuzeo predmet Okružnog tužiteljstva Istočno Sarajevo protiv osumnjičenog E.G. i drugih, te Tužiteljstvo BiH odredilo nadležnim za preduzimanje daljnjih zakonskih radnji.

5. Tužiteljstvo BiH je također, navelo da iz iskaza apelantice koji je dala pred Tužiteljstvom BiH 17. aprila 2007. godine proizlazi da je zajedno sa članovima svoje porodice bila zarobljena, te su se u teškim uslovima nalazili u Školi u Dejčićima od 16. jula do 12. augusta 1992. godine, kada su razdvojeni muškarci i žene. Žene sa djecom su prebačene u prostoriju gdje nisu imali gdje da sjede niti spavaju. Ponekad se znalo desiti da u tu prostoriju uđu vojnici koji su prolazili kroz selo, žene su tukli, apelanticu nisu, no druge žene su šamarali, udarali nogama, prijetili svima. Ti vojnici, kako je apelantica izjavila, nisu joj bili likom poznati. Nadalje, 6. augusta 1992. godine apelantica je odvedena sa ostalim u hotel «Treskavica» u Trnovu, a potom prebačena u podrum Obdaništa gdje je ostala do 12. septembra 1992. godine kada je razmijenjena. Cijelo vrijeme dok je bila zarobljena sa apelanticom su bile njene maloljetne kćerke, dok je suprug bio zarobljen i odvojen zajedno sa drugim muškarcima i nalazio se na istim mjestima na kojima je bila i apelantica. Tužiteljstvo BiH je navelo da je saslušalo svjedoke koje je predložila apelantica, ali i svjedoke do čijih imena je Tužiteljstvo BiH došlo u toku istrage.

6. Nadalje, Tužiteljstvo BiH je istaklo, da je «istraga otvorena protiv 55 lica i da je saslušano 50 svjedoka, da je prikupljen znatan broj objektivnih dokaza, no istraga još uvijek nije okončana jer se i dalje saslušavaju svjedoci. Predmetna krivična djela počinjena su na području općina Trnovo i Kalinovik koja obuhvataju sela Trebečaj, Ledići, Lisovići, Močevići, Gornja i Donja Presjenica, Straišta, Tošići, Širokari, Rogušići, Bistročaj, Dejčići i Kijevo, te okolne zaseoke». Tužiteljstvo BiH smatra, imajući u vidu obimnost predmeta, da je postupajući u skladu sa zakonom preduzelo sve radnje kako bi prikupili dokaze iz kojih bi na kraju slijedila osnovana sumnja da su osumnjičeni i počinili predmetna krivična djela i tada podigli optužnicu. Tužiteljsto BiH je naglasilo da se intenzivno radi na ovom predmetu, ističući da je jedan broj svjedoka saslušan i u oktobru mjesecu 2007. godine, da su istražitelj i pravni saradnik odlazili i u Ministarstvo odbrane radi prikupljanja dokaza, da se Tužiteljstvo BiH obraćalo i nadležnim organima, između ostalih, OSA-i BiH i Federalnom Ministarstvu unutrašnjih poslova radi dostavljanja potrebne dokumentacije, ali koja im je samo dijelom dostavljena.

7. Tužiteljstvo BiH je, na traženje Ustavnog suda, u svom podnesku od 17. novembra 2008. godine obavijestilo Ustavni sud da je postupak istrage još u toku, ponavljajući da se radi o veoma obimnom predmetu i da je istragom obuhvaćen veliki broj događaja. Tužiteljstvo BiH je navelo da je u dosadašnjem periodu saslušan veliki broj svjedoka, da su prikupljeni određeni materijalni dokazi, a Tužiteljstvo i dalje kontinuirano preduzima sve potrebne radnje kako bi se istraga uspješno okončala i podigla optužnica protiv odgovornih lica. Tužiteljstvo BiH je predložilo da se apelacija odbaci kao nedopuštena, jer je neosnovana u odnosu na nepostupanje državnih organa po predmetu ratnih zločina počinjenih na području općina Trnovo i Kalinovik tokom 1992. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelantice koji se odnose na pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije, postavlja se pitanje da li se može patnja koja je apelantici nametnuta zbog toga što istraga traje dvije godine i dva mjeseca i još uvijek traje povodom njene krivične prijave vezane za ubistvo njenog supruga i zarobljavanje cjelokupne porodice 1992. godine, smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom, a što je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud ističe da član 3. Evropske konvencije kojim je određeno da «Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju», štiti jedno od «apsolutnih prava» Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.

12. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja određuje državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnova za takvo nametanje nalazi se u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, također, zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, strana 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak u vezi sa događajem (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ģakici protiv Turske, od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; Odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 10. maja 2002. godine, st. 111-119).

13. Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u predmetu broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine u kojem je našao da činjenica da vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata i nisu apelantima dostavile informacije o tome apelante ne može ostaviti ravnodušnim, tj. kod njih mora izazvati „osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira“, što predstavlja nehumano postupanje koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.

14. Ustavni sud zapaža da, proceduralno, pozitivna obaveza države, prema članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 3. Evropske konvencije, zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi utvrdili identitet počinilaca, te da ih privedu pravdi. Država nema i ne može imati apsolutnu obavezu da ostvari cilj za koji se može ispostaviti da je neostvariv. U konkretnom slučaju, polazeći od pozitivne obaveze države da, prema članu 3. Evropske konvencije, djelotvorno istraži predmetni slučaj i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce, Ustavni sud uočava da je Tužiteljstvo BiH otvorilo istragu u predmetnom slučaju protiv 55 lica, te saslušalo apelanticu i 50 svjedoka uključujući svjedoke koje je ona predložila kao i svjedoke do kojih je došlo Tužiteljstvo BiH u toku istrage, te još uvijek provodi istragu i preduzima određene radnje. Navedeni način izvršenja pozitivne obaveze države od strane nadležnog organa Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 3. Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U odnosu na ostale navode apelacije Ustavni sud uočava da apelantica nije argumentirala svoje navode o povredi prava iz člana II/3. a), c), d), e), f), g), h), i), j), k), l), m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10, 11, i 12. Evropske konvencije, pa ih Ustavni sud neće razmatrati, jer nema elemenata za postupanje u tom smislu.

17. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2924/06 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio