Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2415/06 (D. D.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2415/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2415/06, rješavajući apelaciju Dragomira Došenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Došenovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
2832/04 od 27. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2263/02 od 7. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Došenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 14. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2832/04 od 27. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2263/02 od 7. maja 2004. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj O-702/2000 od 10. aprila 2000. godine, apelant je nakon smrti svoje majke Linke Došenović naslijedio cjelokupnu zaostavštinu sa dijelom 1/1. Apelantu je sa istim dijelom, a na osnovu dopunskog rješenja Općinskog suda, broj O-702/2000 od 15. januara 2003. godine, pripala i naknadno pronađena zaostavština koju čini garaža kao vanknjižno vlasništvo u Sarajevu, ulica Kaptol broj 9, površine 13 m².
3. Presudom Općinskog suda, broj P-2263/02 od 7. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2832/04 od 27. februara 2006. godine, odnosno stavom 1. izreke prvostepene presude određeno je da se obustavlja tužbeni zahtjev apelanta, M.D. i Z. D. kao sutužitelja u dijelu da je Federalno ministarstvo odbrane, Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) dužno primiti naknadu ugovorene cijene po ugovoru o kupoprodaji garaže, površine 13 m², u ulici Kaptol broj 9, koji je zaključen 18. jula 2000. godine, br. protokola 2103-06-1578, između tuženog kao prodavca i Linke Došenović kao kupca u iznosu od 5.772 KM, plativo u certifikatima, polaganjem depozita ovog iznosa kod Općinskog suda I u Sarajevu. Stavom 2. izreke presude je utvrđeno da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnoj garaži, što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelant po osnovu ove presude a nakon uplate cjelokupne kupoprodajne cijene uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama Općinskog suda, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta je odbijen.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, da je u postupku na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je «tuženi zaključio sa Linkom Došenović (majkom apelanta) ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji se nalazi u ulici Kaptol broj 9, kao i garaže koja čini građevinsku cjelinu sa stanom, površine13 m², utvrdivši pri tome kupoprodajnu cijenu garaže u iznosu od 5.772,00 DM koju je kupac dužan platiti u roku od 30 dana u certifikatima. Navedeni ugovor je potpisan od strane Linke Došenović kao kupca i tuženog kao prodavca, te je 29. augusta 2000. godine potvrđen kod nadležnog Pravobranioca kao pravno valjan». Sud je uvidom u dopunsko rješenje Općinskog suda, broj O-702/00 od 15. januara 2003. godine utvrdio je da je u ostavinskom postupku, nakon u međuvremenu umrle apelantove majke, na zaostavštini koju čini predmetna garaža kao vanknjižno vlasništvo, proglašen apelant zakonskim nasljednikom prvog nasljednog reda sa dijelom 1/1. Općinski sud je zaključio da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnoj garaži na osnovu navedenog ugovora o kupoprodaji predmetne garaže imajući u vidu dopunsko rješenje Općinskog suda. Sud je dalje naveo, da je donošenje odluke o primanju naknade ugovorene cijene i to polaganjem depozita kod Općinskog suda u nadležnosti vanparničnog postupka, pa je primjenom člana 18. Zakona o parničnom postupku obustavio postupak u ovom dijelu tužbenog zahtjeva apelanta.
5. Općinski sud je odbio kao neosnovan, preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da na ime izmakle koristi, zbog nemogućnosti davanja garaže u zakup isplati iznos od 1.850 EUR-a, zatim naknadu na ime umanjenja realne tržišne vrijednosti predmetne nekretnine minimalno 20% u iznosu od 1.429 EUR-a, kao i više naplaćenog mjesečnog iznosa zakupnine za period od 12 mjeseci, zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos. U obrazloženju presude je navedeno, da apelant ničim nije dokazao navode iz ovog dijela tužbenog zahtjeva niti je ponudio dokaze kojim bi ukazao na osnovanost tužbenog zahtjeva.
6. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, istakao da su navodi žalbe u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, da je članom 7. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete, koji mora biti dokazan kako po osnovu tako i visini, te da apelant u toku postupka nije ponudio niti izveo dokaze na okolnost osnovanosti i visine postavljenih zahtjeva, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom ponuđenih i izvedenih dokaza donio pravilnu odluku. Zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka Knatonalni sud je odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da je tužilac fizičko lice i da se sam zastupao tokom postupka, te da mu isti ne pripadaju po odredbama Zakona o parničnom postupku.
7. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je iznoseći hronologiju događaja, naveo da su razlozi podnošenja apelacije odbijanje dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu štete, te da su sudovi u tom smislu pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. Apelant smatra da su njegovi dokazi bili opće poznate činjenice postojanja štete zbog nemogućnosti eventualne prodaje predmetne garaže, odnosno nemogućnosti iznajmljivanja iste zbog neposjedovanja valjanog dokaza o vlasništvu, te uplatnice o uplati zakupnine za korištenje predmetne garaže. Također, apelant je istakao i ''neopravdano dugo trajanje postupka pred redovnim sudom od preko 3,5 godine do prve pravosnažne presude», naglašavajući da je tuženi prestao postojati 1. januara 2006. godine, a da je drugostepena odluka donesena 27. februara 2006. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, i pogrešnu primijenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Dalje, u vezi s navodima apelanta o tome da osporene odluke u svojim odbijajućim dijelovima ne sadrže valjane razloge, odnosno valjan dokaz o vrijednosti ulaganja u sporni stan Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, Odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
12. Ustavni sud ukazuje da su u parničnom postupku stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPP). Također, prema članu 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud u žalbenom postupku, u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 7. ZPP dao ocjenu o nedostatku odnosno nepotkrijepljenosti tužbenih navoda niti jednim dokazom, vezanim za traženu naknadu štete. Također, Kantonalni sud je ispitao žalbene navode apelanta u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, odnosno o tome zašto je sud dao ocjenu o nedostatku dokaza na okolnost osnovanosti i visine dijela tužbenog zahtjeva, a Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud o tome dao jasne i dovoljne razloge, te da je svoje stavove obrazložio odgovarajućim zakonskim odredbama.
13. U kontekstu navedenog, budući da su Općinski sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je u parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tužitelja, da mu je omogućeno da u predmetnom postupku aktivno učestvuje, pri čemu su ispitani svi njegovi navodi. Ustavni sud smatra da su zaključci u odlukama Kantonalnog i Općinskog suda jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti kao i oni koje je apelant isticao u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepene odluke, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili i Kantonalni i Općinski sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Nadalje, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
15. U vezi sa navodima apelanta o tome da je postupak po njegovoj tužbi neopravdano dugo trajao pred redovnim sudom do donošenja pravosnažne presude, Ustavni sud je utvrdio da se postupak vodio prema ZPP. U konkretnom slučaju prvostepeni postupak, trajao je jednu godinu, osam mjeseci i dvadesat dana. Nakon podnošenja tužbenog zahtjeva 17. oktobra 2002. godine apelant je podneskom od 6. januara 2003. godine vršio dopunu, a tek podneskom od 28. marta 2003. godine konačno precizirao tužbeni zahtjev. Nakon toga po provođenju dokaznog postupka (održano pripremno ročišteglavna rasprava 22. juli 2003. godine, 17. septembra 2003. godine 13. januara 2004. godine, te ročište od 3. marta 2004. godine) Općinski sud je 7. maja 2004. godine donio svoju presudu broj P-2263/02. Konkretan postupak nije bio složen što proizilazi iz činjenice da je presude donesena u vrlo kratkom roku nakon što je Općinski sud održao glavnu raspravu. Takav postupak po relevantnim zakonskim propisima nije bio hitan. Iako je Ustavni sud utvrdio da je Općinski sud, naročito od dana podnošenja tužbenog zahtjeva pa do zakazivanja prvog ročišta, nije u cijelosti postupao po rokovima propisanim ZPP, Ustavni sud smatra da se značajan dio dužine postupka može pripisati ponašanju apelanta koji je u dva navrata vršio preciziranje tužbenog zahtjeva. Nakon što je apelant 11. juna 2004. godine izjavio žalbu na navedenu prvostepenu presudu Kantonalni sud je 27. februara 2006. godine donio svoju odluku broj Gž-2832/04, dakle nakon godinu dana, osam mjeseci i petnaest dana. Imajući u vidu navedenu analizu, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U pogledu navoda apelanta da je postupanjem sudova povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju , Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom sudova u pogledu toga da su isti pogrešno primijenili materijalno pravo, jer osim navoda da je donesenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, apelant posebno ove navode ne obrazlaže. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se, dakle, na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim rješenjima na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje njegove imovine, te su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić