Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2837/06 (Ž. L.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Šta se ne smatra domom
- Upravni spor
- Povrat stana
- Stanovi JNA
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 6
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2837/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-2837/06, rješavajući apelaciju Žakline Lešnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žakline Lešnik podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U:101/05 od 28. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žaklina Lešnik (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 13. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U:101/05 od 28. jula 2006. godine.
2. Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), je rješenjem, broj 27/02-23-2737/03 od 8. septembra 2003. godine, usvojilo žalbu apelantice protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/6-372-P-
5799/98 od 11. marta 2003. godine, i poništilo tačku I izreke prvostepenog rješenja, te je odbilo zahtjev apelantice za vraćanje predmetnog stana u posjed kao neosnovan. Ministarstvo je istaklo da je Uprava pogrešno navela da je nosilac stanarskog prava nad predmetnim stanom apelantica, jer se iz predmeta spisa vidi da je nosilac stanarskog prava njen otac, Franc Lešnik, ali da je u ostalom dijelu pravilno utvrđeno da imenovani nema svojstvo izbjeglice i raseljenog lica u smislu člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
3. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je presudom, broj U:101/05 od 28. jula 2006. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.
4. Kantonalni sud je ocijenio da su upravni organi pravilno zaključili da se, s obzirom na navedeno utvrđeno činjenično stanje, otac apelantice kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Navedenim članom je propisano da se nosilac stanarskog prava ne smatra izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) u JNA, tj. nije bio penzionisan i nije bio državljanin SR BiH prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite, koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, što u konkretnom predmetu nije slučaj. U postupku je utvrđeno da je apelanticin otac 30. aprila 1991. godine bio aktivno vojno lice-potpukovnik u vojsci Jugoslavije (Naredba zamjenika načelnika Generalštaba oružanih snaga za kopnenu vojsku, broj 33-37 od 26. augusta 1991. godine), a prema rješenju Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd od 17. decembra 1995. godine isti je penzionisan 31. decembra 1994. godine. Također je utvrđeno da je otac apelantice rođen u Slovenskoj Bistrici, Republika Slovenija, tj. da nije bio državljanin SR BiH, po evidenciji državljana na dan 30. aprila 1991. godine. Kantonalni sud je smatrao da su organi uprave pravilno zaključili, uzimajući u obzir činjenicu da otac apelantice nije stekao status izbjeglice ili raselejenog lica, da zbog toga niti apelantica ne može imati taj status, budući da se njeno pravo izvodi iz prava nosioca stanarskog prava. Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnoj upravnoj stvari činjenično stanje pravilno i u potpunosti utvrđeno i pravilno je primjenjeno materijalno pravo, zatim da je odlučeno o svim žalbenim navodima apelantice i navodima iz tužbe, te da nije povrijeđeno niti pravo apelantice na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na koji se u tužbi poziva.
5. Apelantica u apelaciji iznosi hronološki tok postupka pred organima uprave i redovnim sudom i smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Apelantica naročito ističe da je podnijela zahtjev za povrat stana u svoje ime, kao član porodičnog domaćinstva Franca Lešnika, njenog oca, koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje se žali da u postupku po njenom zahtjevu za vraćanje stana u posjed nikada nije odlučivano da li je premdetni stan bio njen «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, već su sve odluke donesene isključivo razmatranjem prava njenog oca kao nosioca stanarskog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Nezadovoljstvo apelanatice osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelantica povredu svojih ustavnih prava, između ostalog, vidi u tome što su organi uprave i redovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Budući da su Kantonalni sud i organi uprave u apelantičinom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Ustavni sud podsjeća da je upravni postupak vođen po zahtjevu apelantice, kao člana porodičnog domaćinstva za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da su organi uprave odbili njen zahtjev za povrat stana, a Kantonalni sud u upravnom sporu odbio kao neosnovanu tužbu apelantice usmjerenu na poništenje rješenja Ministarstva, nalazeći da se na konkretnu situaciju treba primjeniti član 3a. Zakona o prestanku primjene. Osnovanost apelantičinog zahtjeva cijenjena je u odnosu na osnovanost prava njenog oca kao nosioca stanarskog prava na povrat stana. U predmetnom postupku je utvrđeno da apelantičin otac nema pravo na povrat stana jer je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO u JNA (to jest nije bio penzionisan) i nije bio državljanin SR BiH prema evidenciji državljana. Ustavni sud u ovakvom zaključku upravnih organa i Kantonalnog suda, ne vidi nikakvu proizvoljnost budući da je nesporno utvrđeno da je apelantova vojna služba u Vojsci SR Jugoslavije prestala 31. decembra 1994. godine, na temelju rješenja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd od 17. decembra 1995. godine. U odnosu na navode apelantice da je u predmetnom postupku trebalo razmotriti njen zahtjev za povrat stana, a ne njenog oca, Ustavni sud napominje da članovi porodičnog domaćinstva predratnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu dijele zakonsku sudbinu nosioca stanarskog prava, u konkretnom slučaju apelantica svoja prava izvodi iz prava svog oca (čl. 6. i 19. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“, br. 14/84, 12/87 i 36/89; “Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“, broj 2/93; “Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 11/98 i 19/99) u vezi sa članom 4. Zakona o prestanku primjene (vidi Odluku o prihvatljivosti Komisije za ljudska prava CH/011/8311 od 8. juna 2005. godine).
10. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelantica je navela da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
12. U cilju donošenja zaključka u vezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelanticinim domom, Ustavni sud je pošao od svog stava da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). U smislu prethodnog stava, kao i činjenice da je apelantica u spornom stanu faktički živjela kao član porodičnog domaćinstva do rata, može se zaključiti da je sporni stan predstavljao njen dom, a osporenom odlukom je došlo do miješanja u ovo njeno pravo jer joj nije omogućen povrat posjeda spornog stana. Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelantice na poštivanje njenog doma bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relavantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, s obzirom da apelanticin otac kao nosilac stanarskog prava nije ispunio zakonske uslove da mu se prizna pravo na povrat stana to niti apelantici koja kao član njegovog porodičnog domaćinstva dijeli zakomsku sudbinu nosioca stanarskog prava, nije moglo biti priznato pravo na povrat predmetnog stana. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. Naime, Ustavni sud je već ranije u svojoj praksi utvrdio da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud odluka broj U 83/03od 22. septembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 29/03). Ustavni sud, s obzirom na navedeno, smatra da je predmetna apelacija očigledno neosnovana jer nedostaju prima facie dokazi koji pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća.
13. Apelantica također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić