Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2842/06 (A. L.-L.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2842/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-2842/06, rješavajući apelaciju Azre Lazović-Lakišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Lazović-Lakišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1095/05 od 6. juna 2006. godine u dijelu koji se odnosi na naknadu plata, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Lazović-Lakišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1095/05 od 6. juna 2006. godine u dijelu koji se odnosi na uspostavu radno pravnog statusa, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Azra Lazović-Lakišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnijela je 16. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnem tekstu: Vrhovni sud ) broj Rev-1095/05 od 6. juna 2006. godine.

2. Apelantica je od 1980. godine bila uposlenik javnog preduzeća Hidroelektrane na Neretvi-

Jablanica. Međutim, usljed ratnih okolnosti apelantica je prestala raditi.

3. Apelantica je 3. februara 2000. godine podnijela zahtjev Elektroprivredi HZHB d.o.o. Mostar (u daljnem tekstu: prvotuženi) i Hidroelektrani na Neretvi-Jablanica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) za ponovnu uspostavu radno pravnog statusa. Rješenjem prvotuženog broj II-861/00 apelantici je uspostavljen radno pravni status za period od 3. februara do 5. maja 2000. godine, a Rješenjem broj II-

861/1/00 od 21. novembra 2000. godine apelantici je prestao radni odnos i utvrđeno pravo na otpreminu. Drugotuženi je obavijestio apelanticu 18. septembra 2000. godine da joj ne može uspostaviti radno pravni status.

4. Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), broj UP/I-06-34-1918-1/00, od 24. maja 2001. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice podnesena zbog povrede njenih prava iz člana 143. Zakona o radu od prvotuženog. U obrazloženju rješenja Kantonalna komisija je navela da je u postupku po žalbi apelantice utvrdila da je poslodavac postupio u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Obrazlažući dalje, Kantonalna komisija je navela da je poslodavac apelantici uspostavio radno pravni status rješenjem broj II-861/00, a zatim rješenjem broj II-861/1/00 od 21. novembra 2000. godine odredio prestanak radnog odnosa i utvrdio pravo na otpremninu. Naime, članom 143. stav 4. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99 i 32/00) propisano je da «ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku». Protiv pomenutog rješenja apelantica nije podnijela žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu.

5. Apelantica je 12. aprila 2004. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu Općinski sud) protiv prvotuženog i drugotuženog radi uspostavljanja radno pravnog statusa i isplate plata i troškova parničnog postupka.

6. Presudom Općinskog suda broj P-518/04 od 11. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnem tekstu Kantonalni sud) broj Gž.-657/05 od 11. avgusta 2005. godine, odbačena je tužba apelantice u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da su odluke prvotuženog i drugotuženog o prestanku radnog odnosa nezakonite i odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu plata i troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužbu apelantice u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da su odluke tuženih nezakonite odbacio u skladu sa članom 45. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 32/00), kojim je propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, jer je apelantica tužbu podnijela sudu nakon proteka jednogodišnjeg prekluzivnog roka. U odnosu na zahtjev za isplatu plata, Općinski sud je utvrdio da bi apelantici pripalo pravo na isplatu plata po osnovu člana 69. Zakona o radu i člana 5. Općeg kolektivnog ugovora da je uspjela dokazati ništavost odluka tuženih, odnosno pripalo bi joj pravo na naknadu štete po članu 72. stav 3. Zakona o radu, kojim je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plate za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ali apelantica nije objektivizirala da je pretrpjela štetu.

7. Nadalje, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu kojim je propisano da će se zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati također, zaposlenikom na čekanju posla. Stavom 3. istog člana propisano je da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac. Obrazlažući dalje, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelantica u periodu od 1995. do 1999. godine zasnivala radni odnos u Njemačkoj, gdje je na radu provela 16 mjeseci, pa je zahtjev apelantice za naknadu plata odbio kao neosnovan.

8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž.-657/05 od 11. avgusta 2005. godine, žalba apelantice odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, a dopuna žalbe odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nije opravdan žalbeni prigovor apelantice da može ostvarivati zaštitu svojih prava iz ugovora o radu bez određivanja bilo kakvog roka, jer je rok od jedne godine određen noveliranom odredbom člana 103. Zakona o radu (odnosno član 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu), zbog čega je sud u potpunosti prihvatio stavove prvostepenog suda kao ispravne i zakonite i potvrdio da je tužbu trebalo odbaciti kao neblagovremenu u odnosu na odluke tuženih o prestanku radnog odnosa. Kantonalni sud je takođe potvrdio da je prvostepeni sud ispravno postupio što je odbio zahtjev za isplatu plata, jer apelantica nije dokazala da su odluke tuženih o prestanku radnog odnosa nezakonite. U vezi dopune žalbe Kantonalni sud je naveo da je dopuna žalbe odbačena kao neblagovremena, jer je u skladu sa članom

422. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03), rok za podnošenje žalbe na presudu odnosno rješenje iz radnih odnosa 15 dana, a apelantica je u konkretnom slučaju pobijanu presudu primila 16. marta 2005. godine, a dopunu žalbe podnijela je 4. aprila 2005. godine, odnosno nakon proteka roka od 15 dana koji je predviđen zakonom.

9. Apelantica je, 7. septembra 2005. godine, izjavila reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-657/05 od 11. avgusta 2005. godine. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-

1095/05 od 6. juna 2006. godine revizija apelantice odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilno postupio drugostepeni sud kada je odbacio dopunu žalbe apelantice kao neblagovremenu, jer je dopunu žalbe podnijela po proteku zakonskog roka za podnošenje žalbe protiv presude. Vrhovni sud je dalje u obrazloženju istakao da je u vezi sa članom

143. Zakona o radu sasvim detaljno obrazloženje dao i prvostepeni, a potom «kratko ali valjano» i drugostepeni sud, pa je to obrazloženje i Vrhovni sud prihvatio kao pravilno i na isto uputio apelanticu kao revidenta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su, u slučaju kada se izgubi pravo na podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, «irelevantni daljnji razlozi vezani za platu».

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica takođe smatra da joj je povrijeđeno pravo na rad, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suštinu povrede svojih prava apelantica vidi u tome što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno Zakon o radu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; Dopustivost prima facie

12. U vezi sa navodima koji se tiču dijela presude kojim je tužbeni zahtjev odbijen, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu plata. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. U konkretnom slučaju, apelantica je nakon što je pokrenula sudski postupak u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise. Nadalje, redovni sudovi su kao nespornu činjenicu utvrdili da bi apelantica po osnovu člana 69. Zakona o radu i člana 5. Općeg kolektivnog ugovora imala pravo na isplatu plate u u visini najniže plate u Federaciji Bosne i Hercegovine, da je uspjela da dokaže nezakonitost odluka tuženih, ali s obzirom da nezakonitost nije dokazala, ne pripada joj pravo na naknadu plata. Sudovi su takođe utvrdili da bi apelantica pravo na platu ostvarila da je objektivizirala navode tužbe, odnosno da je dokazala da je pretrpjela štetu po osnovu člana 72. stav 3. Zakona o radu, a posebno imajući u vidu odredbe člana 143. st. 2. i 3. Zakona o radu. Sudovi su iz iskaza apelantice utvrdili da je apelantica u periodu od 1995. godine do 1999. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, te da je u tom periodu ukupno provela na radu u njemačkoj firmi 16 mjeseci, pa je zbog toga njen zahtjev za naknadom plate neosnovan.

15. Ustavni sud smatra da su presude redovnih sudova jasno, logično, uvjerljivo i detaljno obrazložene, kako u pogledu dokaza koji su provedeni, tako i u pogledu utvrđenih činjenica, procesnih i materijalnih zakona koje su primijenili. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, jer su redovni sudovi u presudama kojima je odlučeno o svim elementima relevantnim za donošenje presuda, dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i žalbenih razloga apelantice. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su relevantni pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prma facie) neosnovani.

17. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U apelaciji se apelantica žali i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o povredi navedenih prava po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na koja se poziva paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da su njeni navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

19. Apelantica je osporila presudu i zbog toga što je njen tužbeni zahtjev protiv odluka o prestanku radnog odnosa, odnosno u vezi sa uspostavljanjem radno pravnog statusa odbačen kao neblagovremen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Presudom Općinskog suda, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, tužba apelantice odbačena kao neblagovremena u dijelu kojim je tražila poništenje odluka tuženih o prestanku radnog odnosa, jer je apelantica propustila da za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa podnese tužbu pred nadležnim sudom u prekluzivnom roku od jedne godine od dana dostave odluke, odnosno rješenja kojim je povrijeđeno njeno pravo. Sudovi su, naime, utvrdili da Rješenje Kantonalne komisije doneseno je 24. maja 2001. godine, a tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa apelantica je podnijela 12. aprila 2004. godine.

21. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u svim instancama neosporno utvrdili da je apelantica propustila rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je propisan oredbom člana 45. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Stoga, Osnovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za poništenje odluka tuženih o prestanku radnog odnosa, već je tužbu odbacio iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati u dijelu koji se odnosi na uspostavu radno pravnog statusa, te je Ustavni sud odbacio ovaj dio apelacije imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2842/06 (A. L.-L.) | Sudska praksa | Aktio