Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2908/06 (M. A.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2908/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-2908/06, rješavajući apelaciju Mehmeda Ahmetbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Ahmetbašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-725/05 od 18. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Ahmetbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 26. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-

725/05 od 18. jula 2006. godine.

2. Manuela Đurđić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je pred Općinskim sudom u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela tužbu protiv apelanta i Envera Sarajlića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), tražeći da se utvrdi da je na osnovu pravno valjanog ugovora zaključenog sa apelantom postala vlasnik nekretnina pobliže označenih u tužbenom zahtjevu.

3. Općinski sud je donio presudu broj P-621/00 od 4. februara 2003. godine, kojom je utvrđeno da je tužiteljica, na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora sa apelantom, od njega kupila nekretnine pobliže označene u dispozitivu presude, što su apelant i drugotuženi dužni priznati i trpiti da se tužiteljica na osnovu ove presude u Katastarskom operatu upiše kao posjednik ovih parcela sa dijelom 1/1, te su joj dužni predati označene parcele kako je navedeno u presudi, a sve u roku od 15 dana po prijemu prijepisa presude pod prijetnjom izvršenja.

4. Odlučujući po žalbi apelanta podnesenoj protiv navedene presude Općinskog suda, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj Gž-1131/03 od 28. februara 2005. godine, kojom se žalba apelanta odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje u odnosu na njega, dok u odnosu na drugotuženog presuda ostaje neizmjenjena. Drugotuženi je od apelanta kupio dio parcele, koju je apelant prethodno prodao tužiteljici. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je punovažan ugovor o prodaji od 30. oktobra 1989. godine u smislu člana 9. stav 4. tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti, jer je zaključen u pismenoj formi i potpisan od strane oba ugovarača (apelanta i tužiteljice). Utvrđeno je takođe da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen isplatom ugovorene cijene i predajom u samostalan posjed tužiteljice predmetne nekretnine koja je započela izgradnju vikendice i neposredno bila u posjedu nekretnina do početka ratnih dejstava u BiH.

5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je dalje navedeno da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio vlasnički zahtjev tužiteljice za povrat u posjed nedobrovoljno izgubljene predmetne nekretnine, koju posjeduje apelant. Tužiteljica, kao bivši samostalni kvalifikovani (publicijanski) posjednik, ima jače pravo na posjed stvari u odnosu na sadašnji nesavjestan posjed apelanta bez pravnog osnova (član 48. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima). Punovažnim otuđenjem i predajom predmetne nekretnine u samostalan posjed tužiteljice prestalo je pravo vlasništva apelanta neovisno od toga što je i sada upisan kao katastarski posjednik. Prvostepeni sud je pravilnom ocjenom iskaza tužiteljice kao parnične stranke i saslušanog svjedoka utvrdio da je ugovorena cijena u ukupnom iznosu od 1.800 KM isplaćena apelantu, zbog čega se ne može prihvatiti kao osnovan suprotan žalbeni navod apelanta. Punovažan ugovor koji je u cijelosti izvršen, ne može se raskinuti, niti zahtjev za utvrđenje pravnog odnosa i povrat u posjed podliježe zastarnim rokovima, kako pogrešno zaključuje žalba. Prvostepeni sud je apelantu dostavljao kopije raspravnih zapisnika sa održanih rasprava čime mu je pružena mogućnost raspravljanja pred sudom. Ukoliko je apelant smatrao da mu je potreban stručni punomoćnik, mogao je po svom izboru angažovati punomoćnika.

6. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio presudu broj Rev-725/05 od 18. jula 2006. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Umjesto obrazloženja, primjenom člana 376. ranijeg Zakona o parničnom postupku, a koji se primjenjuje po odredbama člana 456. tačka 1, Vrhovni sud se pozvao na razloge nižestepenih presuda.

7. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, Općinski i Okružni sud su u obrazloženju osporenih presuda istakli da u spisu predmeta postoje dokazi iz kojih proizlazi da je tužiteljica na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora sa apelantom od njega kupila predmetne nekretnine i da su apelant i drugotueženi, koji je kasnije od apelanta kupio dio apelantičine parcele, dužni priznati i trpiti da se apelantica u katastru upiše kao posjednik predmetnih nekretnina. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su relevantni pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prma facie) neosnovani.

13. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u predhodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prma facie) neosnovani.

14. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2908/06 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio