Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2971/06 (M. S.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2971/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-2971/06, rješavajući apelaciju Milenka Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Stanića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-1436/04, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, podnio je 31. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1436/04. Apelant je 19. juna 2007. godine i 10. novembra 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 13. septembra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene "Telekomunikacije RS" A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništavanja rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanja na rad i naknade plate.
3. Budući da predmetna tužba koja je podnesena od strane punomoćnika apelanta nije sadržavala sve konstitutivne elemente koje predviđa član 334. stav 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tj. nije sadržavala dovoljan broj priloga kako bi sud iste mogao dostaviti protivnoj strani na odgovor, Osnovni sud je 16. marta 2005. godine pozvao punomoćnika apelanta da sudu dostavi priloge uz tužbu. Apelant je 24. marta 2005. godine postupio po nalogu suda. Nakon što mu je tužba dostavljena na odgovor, tuženi je 27. aprila 2005, godine dostavio odgovor na tužbu.
4. Osnovni sud je rješenjem broj 071-0-Su-06-000775 od 10. jula 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće sutkinje zadužene sa njegovim predmetom. Apelant se žalio da zadužena sutkinja nije postupala sa hitnošću u njegovom predmetu, budući da se radi o radnom sporu i što bi bilo u skladu s važećim procesnim zakonom. U rješenju je navedeno da je zadužena sutkinja u svom izjašnjenju na navode apelanta između ostalog navela da nakon što su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje parnice, sud će zakazati pripremno ročište u skladu s planom i programom tog suda u 2006. godini, imajući u vidu činjenicu velikog priliva predmeta i zakonsku hitnost radnih sporova.
5. Apelant je 3. maja 2007. godine na ročištu za glavnu raspravu konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev.
6. Osnovni sud je donio Presudu, broj RS-1436/04 od 4. juna 2007. godine, kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev apelanta, te su poništena kao nezakonita Rješenja tužene, broj 1-01-5567/04 od 15. jula 2004. godine i broj 1-01-5567/04 od 27. augusta 2004. godine, a tuženoj je naloženo da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Navedenom presudom obavezana je tužena da apelantu isplati, na ime naknade štete zbog neisplaćenih ličnih primanja iz radnog odnosa, tačno precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom za 2004., 2005. i 2006. godinu i plati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje za period od 1. jula 2004. do 30. septembra 2005. godine, sve u roku od 30 dana po donošenju presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete zbog neisplaćenih ličnih primanja iz radnog odnosa preko dusuđenog, za isplatu novčane naknade nematerijalne štete za povredu časti i ugleda, promjenu odnosa okoline i gubitka prijatelja i duševnu bol, psihički stres i umanjenje životne sposobnosti i bolesti sa zakonskom zateznom kamatom i naknadom troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je tužena pogrešnim tumačenjem Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 30. juna 2006. godine, kojom je apelant smijenjen sa funkcije člana glavnog odbora SDS-a i poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske i sa ostalih javnih i stranačkih funkcija koje je tada obavljao, donijela pobijana rješenja o prestanku radnog odnosa.
7. Apelant je u dopisu od 19. juna 2007. godine naveo da je tužena protiv navedene presude blagovremeno podnijela žalbu Okružnom sudu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Apelant je u dopisu dalje naveo da se nada da će Okružni sud poštovati zakonske rokove predviđene za ovu vrstu spora i pri tome je ostao kod zahtjeva da Ustavni sud utvrdi povredu njegovog prava na donošenje odluke suda u razumnom roku.
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku jer postupak po njegovoj tužbi traje nerazumno dugo, budući da je od podnošenja tužbe pa do prvostepene presude prošlo dvije godine i osam mjeseci. Takođe je zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.760 KM.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
12. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom radnom sporu tužbu podnio 13. septembra 2004. godine. Međutim, budući da apelant nije dostavio dovoljan broj priloga uz tužbu za sud i protivnu stranku, sud ga je pozvao da to učini, pa su procesne pretpostavke za vođenje konkretnog posttupka bile ispunjene 24. marta 2005. godine. Sud je tokom postupka izveo veći broj dokaza, te zatražio mišljenje sudskog vještaka ekonomsko finansijske struke i saslušao ga kao svjedoka. Osim toga, apelant je tokom postupka konačno precizirao svoju prvobitno podnesenu tužbu. Ustavni sud ističe da je predmetni postupak od dana ispunjenja procesnih pretpostavki za njegovo vođenje tj. 24. marta 2005. godine, pa do donošenja prvostepene presude 4. juna 2007. godine trajao dvije godine i dva mjeseca. Pored toga, iz izvještaja zadužene sutkinje proizilazi da je sud postupao u skladu s planom i programom rada, uvažavajući činjenicu velikog priliva predmeta i obavezu hitnog postupanja u predmetima iz radnih sporova. Apelant smatra da konkretni postupak iz radnog odnosa, koji je trajao preko dvije godine pred prvostepenim sudom, predstavlja povredu njegovog prava na suđenje u razumnom roku i zatražio je da Ustavni sud utvrdi nematerijalnu štetu za ovu povredu u iznosu koji je precizirao. U ocjeni razumnosti trajanja postupka Ustavni sud je uzeo u obzir navedene elemente, smatrajući da nije nužno posebno razmotriti pitanje složenosti postupka i značaja postupka za apelanta i zaključio je da je period od dvije godine i dva mjeseca, koliko je trebalo osnovnom sudu da donese prvostepenu presudu, razuman rok u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i stoga činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi u smislu stava iznesenog ranije u ovoj odluci.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić