Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3177/06 (V. Š., S. Š. i P. Š.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3177/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3177/06, rješavajući apelaciju Vojislava Šljivića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojislava Šljivića, Slavojke Šljivić i Petre Šljivić, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-06-000 665 od 26. septembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj P-444/05 od 20. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojislav Šljivić, Slavojka Šljivić i Petra Šljivić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Donje Ostružnje, opština Doboj, koje zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 24. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 665 od 26. septembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
444/05 od 20. jula 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-444/05 od 20. jula 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 665 od 26. septembra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev B.Š., odnosno apelanata koji su kao njeni zakonski nasljednici preuzeli postupak, kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi Dušan Jerinić (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao ranije tužiteljicu B.Š. u njenom posljednjem i mirnom posjedu prava služnosti prolaza pješice, prevoza motornim vozilima, kao i progona stoke dijelom pristupnog puta širine 3 m, preko tuženikove parcele kao poslužnog dobra, preciznije označenog u izreci rješenja, na taj način što je 30. juna 1992. godine zabranio tužiteljici prolaz spornim putem prijeteći joj verbalno, a sljedećeg dana zaključavši kapiju na spornom putu, na koji način je potpuno onemogućio tužiteljici odnosno apelantima koji su preuzeli postupak, korištenje navedenog pristupnog puta. Zbog toga je naloženo tuženom da odmah uspostavi pređašnje posjedovno stanje, tako što će ulazne kapije otključati i dozvoliti tužiocima nesmetano vršenje opisanog prava služnosti puta, kao i to da se ubuduće kloni svakog takvog ili sličnog smetanja. Istim rješenjem obavezani su apelanti da tuženom na ime troškova parničnog postupka solidarno nadoknade troškove postupka.
3. Osnovni sud je utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena blagovremeno, te da je tužiteljica bila u posljednjem faktičkom posjedu prava služnosti prolaza, a na osnovu pravomoćne presude Osnovnog suda broj P-485/88 od 3. aprila 1989. godine, kojom je uspostavljeno pravo služnosti puta čije smetanje je predmet spora. Dalje je utvrđeno da su tužiteljica i prvoapelant dana 30. juna 1992. godine, vraćajući se predmetnim putem sa natovarenim sijenom na traktoru, zapeli za kapiju i porušili nekoliko stubića i crjepova na kapiji tuženog, te da se nakon toga nisu koristili spornim putem. Na osnovu izjave prvoapelanta i drugoapelantice, koja nije potvrđena saslušanjem svjedoka predloženim od strane tužiteljice B.Š. i tuženog, sud nije mogao utvrditi da je došlo do smetanja posjeda na način kako je to navedeno u tužbi. Prvoapelant, suprug tužiteljice B.Š., u svom iskazu je naveo da on nije izlazio iz traktora već da je samo njegova supruga razgovarala sa tuženim, te da svoj iskaz temelji na izjavi supruge koja je u međuvremenu umrla i nije saslušavana kao parnična stranka, iz čega sud nije mogao utvrditi da je došlo do smetanja posjeda. Sud je dalje naveo, da apelanti u postupku nisu dokazali da je tuženi 1. jula 1992. godine zaključao postavljenu kapiju na ulazu u prolaz i time ih spriječio da se koriste predmetnim putem, tako da se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je došlo do smetanja posjeda od strane tuženog i na ovaj način. Sud je nesporno utvrdio da od 30. juna 1992. godine apelanti nisu koristili sporni put, odnosno da nisu bili u faktičkom posjedu istog, zbog zabrane prolaza od strane tuženog, kako su istakli apelanti. Sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja naveo da je pitanje da li bi zbog proteka vremena od 12 godina od gubitka posjeda prava služnosti puta bilo uopšte opravdano pružati posjedovnu zaštitu, jer gubitak posjeda znači gubitak prava na zaštitu koju ima svako ko vrši faktičku vlast.
4. Okružni sud je naveo, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je, pored nesporne činjenice posljednjeg mirnog posjeda i blagovremenosti tužbe, u parnicama za smetanje posjeda potrebno utvrditi i čin smetanja posjeda, koju činjenicu u ovoj parnici apelanti nisu dokazali. Dalje je navedeno da niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da je tuženi verbalnom prijetnjom zabranio tužiteljici B.Š. dalje korištenje puta, niti da je zaključao kapiju i na taj način izvršio smetanje. Nadalje, prvostepeni sud je 24. maja 1993. godine donio rješenje kojim je usvojen prijedlog za određivanje privremene mjere sa istovjetnom izrekom kao u tužbi za smetanje posjeda u ovoj parnici, na koje nije dozvoljena žalba i koje ostaje na snazi do okončanja parničnog postupka. Izvršenje rješenja kojim je usvojen prijedlog za određivanje privremene mjere nije traženo od strane tužiteljice B.Š. i apelanata, što uz njihove izjave da nisu pokušavali proći spornim putem ukazuje na činjenicu da su isti dobrovoljno odustali od vršenja posjeda. Obzirom da je u postupku pred prvostepenim sudom za utvrđenje prava služnosti pravosnažnom presudom utvrđeno ovo pravo u korist tužiteljice B.Š., a samim tim i apelanata, apelanti imaju osnova da ostvaruju ovo pravo ukoliko isto nisu izgubili nevršenjem, što nije predmet ove parnice. Okružni sud je na osnovu iznesenih razloga odbio žalbu apelanata kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje.
5. Apelanti smatraju da je pobijanim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što im je onemogućeno pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, a posredno im je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer im je onemogućeno iskorištavanje njihovih nepokretnosti do kojih ne mogu doći ako ne koriste sporni put. Dalje su naveli da se nakon dugogodišnjeg parničnog postupka u kojem je doneseno više odluka od strane prvostepenog i drugostepenog suda, ne može prihvatiti kao razuman, ozbiljan i argumentovan zaključak suda da tuženi apelantima nije ozbiljno zabranjivao prolaz spornom služnošću puta i da je kapija bila otključana. Posebno je, kako apelanti smatraju, apsurdan zaključak Okružnog suda da su apelanti čak i za vrijeme vođenja parnice mogli izgubiti, zbog nevršenja, pravo na posjed sporne služnosti. Apelanti smatraju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i ukazuju na činjenicu da je prvostepeno rješenje zasnovano na pročitanim iskazima saslušanih svjedoka čime je povrijeđeno načelo neposrednosti zagarantovano Zakonom o parničnom postupku.
6. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je suđenje u predmetnom parničnom postupku trajalo neprimjereno dugo, iako se raspravljanje svodilo samo na faktičko pitanje da li je ili nije bilo smetanja posjeda, ne ulazeći u suštinu prava na posjed. U konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali da je smetanje izvršeno u vrijeme i na način koji su naveli u tužbi, dugi niz godina nisu ni pokušavali prolaziti spornim putem, a nisu iskoristili ni svoje pravo da traže izvršenje privremene mjere koja je donesena po njihovom zahtjevu, što sve ukazuje na to da su ili odustali od korištenja prava prolaza ili da nisu ni imali potrebe koristiti sporni put. Apelanti, po mišljenju Okružnog suda, ne ukazuju zbog čega nisu imali pravo na fer suđenje, a konkretni postupak je kako zaključuje sud u potpunosti bio pravičan. Tačna je činjenica da suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije nije okončano u razumnom roku, što međutim nije razlog za dalje nastavljanje ovog postupka koji je ionako predugo trajao. Predlažu da se apelacija kao neosnovana odbije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava, između ostalog, vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti u suštini nezadovoljni ishodom konkretnog parničnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da apelanti nisu dokazali da su 30. juna 1992. godine bili smetani u korištenju prava služnosti puta, zbog čega su odbili njihov tužbeni zahtjev. Pri tome su redovni sudovi uzeli u obzir da je pravo služnosti puta bilo već ranije utvrđeno pravosnažnom presduom Osnovnog suda broj P-485/88 od 3. aprila 1989. godine, ali da ta činjenica sama po sebi nije odlučujuća u postupku za smetanje posjeda u kojem je potrebno dokazati samo faktički posjed i čin smetanja. Također, sudovi su obrazložili da je u predmetnom parničnom postupku 24. maja 1993. godine bilo doneseno rješenje kojim je usvojen prijedlog za određivanje privremene mjere sa istovjetnom izrekom kao u tužbi za smetanje posjeda, koje je bilo na snazi do okončanja predmetnog parničnog postupka, ali da apelanti tokom postupka nisu zatražili njegovo izvršenje. Također, Ustavni sud ukazuje da osporene odluke koje se tiču smetanja posjeda ni na koji način ne diraju u pravo služnosti na spornom putu koje je utvrđeno ranije pravosnažnom presudom, te da sporne odluke u konkretnom slučaju ni na koji način ne sprječavaju apelante da to pravo koriste ubuduće.
11. Apelanti su također ukazali da je sud tokom izvođenja dokaza pročitao iskaze određenih svjedoka, čime je kako tvrde povrijeđeno načelo neposrednosti u parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz predočenih dokumenata proizlazi da je prvostepeni sud izveo dokaze, između ostalog, i čitanjem iskaza određenih svjedoka ali uz saglasnost obiju parničnih stranaka, pa je ovaj prigovor apelanata neosnovan.
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te s toga nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.
Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu. Takođe, osporene odluke sadrže jasna i detaljna obrazloženja zašto su prihvatili iskaze određenih svjedoka. Pored toga sudovi su cijenili i ostale materijalne dokaze, kao što su nalazi sudskih vještaka geodetske struke, zapisnici o uviđaju na licu mjeta, dopis Centra javne bezbjednosti Doboj od 7. maja 2004. godine itd.
13. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, budući da ništa ne ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda prava apelanata na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelanti također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić