Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2821/06 ("Ekis" DOO Sarajevo)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2821/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-2821/06, rješavajući apelaciju "Ekis" DOO Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Ekis" DOO Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo, broj 009-0-Gž-
06-000221 od 29. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Ekis" DOO Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miralem Porobić advokat iz Tuzle, podnio je 10. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-06-000221 od 29. augusta 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1119/2001 od 10. februara 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi JP "BH Telecom" Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) 22. juna 2001. godine izvršio smetanje mirnog i zakonitog posjeda prava korištenja tehničkih usluga tuženog i to telekomunikacionih vodova i telekomunikacionih servisa, preko kojih je apelant obavljao funkciju davaoca internet usluga i to tačno preciziranih brojeva, s tim da su neki brojevi skupovi više brojeva, te da je 25. jula 2001. godine izvršio smetanje mirnog i zakonitog priključka na internet i osnovnih internet servisa, na taj način što je prekinuo pristup apelanta svim naprijed navedenim telekomunikacionim servisima tuženog, te da se tuženi obavezuje da odmah, a najkasnije u roku od 8 dana od dana presuđenja uspostavi ranije stanje i ubuduće se zabranjuje truženom da na isti ili sličan način spriječava apelanta u korištenju naprijed navdenih telekomunikacionih vodova i servisa pod prijetnjom novčanog kažnjavanja. Apelant je, takođe, obavezan da na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.160,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je Rješenjem, broj 009-0-Gž-06-000221 od 29. augusta 2006. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Žalba apelanta na odluku o troškovima parničnog postupka je uvažena, te je u tom dijelu prvostepeno rješenje preinačeno i apelant je obavezan isplatiti tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.551,00 KM.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u dokumentaciju i iskaza ovlaštenih lica apelanta i tuženog, utvrđeno da je nesporno među parničnim strankama da je 21. juna 2001. godine izvršeno privremeno isključenje tuženog u pogledu telefonskih usluga, te da se pred ovim sudom vode parnice br. Ps-285/02 i PS-445/03 vezano za dugovanja apelanta zbog neplaćanja preuzetih obaveza korištenja telefonskih vodova. Nadalje je nesporno konstatovano da je među parničnim strankama zaključen ugovor o zakupu međumjesnog voda između apelanta i tuženog 15. decembra 2000. godine i 8. maja 2001. godine, da je ugovor od 8. maja 2001. godine raskinut među parničnim strankama 29. augusta 2001. godine, da je tuženi na osnovu rješenja Kantonalnog suda izmijenio naziv iz JP PTT saobraćaja BiH u JP "BH Telecom", te da je apelant dao izjavu 4. juna 2001. godine, kojom se obavezao da će iznos od 308.430,14 KM plaćati u ratama, na način kako je to precizirano u izjavi. Nadalje je navedeno da je u skladu sa članom 11. ugovora o zakupu sastavni dio ugovora Pravilnik o općim uvjetima za obavljanje TK usluga. Naime, shodno članu 31. tačka 10. navedenog pravilnika ukoliko pretplatnik ne izmiri račune po prijemu pismene opomene u datom roku JP PTT BiH može pretplatnički telefon privremeno isključiti iz saobraćaja. Sud je na osnovu nespornih navoda parničnih stranaka i utvrđenih činjenica, a u smislu člana 31. tačka 10. navedenog Pravilnika, donio odluku kao u izreci.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, te da je za svoju odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta dao jasne razloge, koje prihvata ovaj sud u cjelosti. Naime, članom 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima da bi se ostvarila posjedovna zaštita uz kumulativni uvjet postojanja posjeda i uznemiravanja ili oduzimanja, potrebno je da to uznemiravanje ili oduzimanje bude protupravno, što u konkretnom predmetu nije slučaj, s obzirom da je tuženi postupao u skladu sa odredbama opštih uvjeta za obavljanje usluga koji su sastavni dio ugovora. Međutim nasuprot prednjem, u pogledu odluke o naknadi troškova postupka žalba apelanta je osnovana, s obzirom da naknada za rad advokata tuženog nije obračunata u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa je u skladu sa navedenim odlučeno kao u dipozitivu rješenja.
6. Apelant je naveo da su povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se žali da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pravo. Istakao je da je on privredno društvo registrirano za obavljanje poslova pružanja usluga u interenet poslovanju. S tim u vezi, po mišljenju apelanta, sud je propustio utvrditi razliku između pretplatnika telefonskih linija, kome se zbog eventualnog neplaćanja računa može privremeno isključiti pretplatnički telefon i korisnika telekomunikacionih servisa. Naime, niti u jednom aktu tuženog ne postoji mogućnost da se davalac internet usluga, kakav je apelant, zbog spornog odnosa kakav je u konkretnom predmetu, isključi iz obavljanja njegove redovne privredne djelatnosti. Apelant smatra da se sud diskriminatorski ponašao u odnosu na njega, jer nije pravilno cijenio interne akte tuženog. Pored toga, ističe da tuženi ima monopolistički položaj na tržištu, da je apelanta stavio u podređen položaj, jer je istovremeno formirao svoj servis za pružanje internet usluga sa povlaštenim cijenama usluga i načinom korištenja PTT usluga i na taj način je diskriminatorski postupao u odnosu na apelanta, kao konkurenta na tržištu internet usluga.
7. Apelant je posebno istakao da predmetni parnični postupak nije okončan u razumnom roku. Naveo je da je tužbu podnio 12. jula 2001. godine, a Općinski sud je donio prvostepeno rješenje 10. februara 2005. godine, to jeste nakon tri i po godine. Općinski sud je zakazao ukupno 17 ročišta a apelant smatra da je veći broj ročišta odlagan bez posebnih razloga, a naročito ročišta koja su bila zakazana za 24. novembar 2003. godine, za 16. januar 2004. godine, te ročište od 9. novembra 2004. godine, što dokazuje zapisnicima sa navedenih ročišta. Drugostepenom sudu je trebala 1 godina i po da odluči o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku i traži da Ustavni sud utvrdi naknadu štete zbog navedene povrede.
8. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je prvostepeno rješenje ispitano u dijelu u kojem se pobijalo žalbom i po službenoj dužnosti na osnovu ovlaštenja iz člana 221. ZPP, ali nije našao osnov za preinačenje ili ukidanje rješenja kojim je odbijen apelantov zahtjev radi smetanja posjeda. Takođe smatraju da nisu povrijeđena niti apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te predlažu da se apelacija odbije.
9. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je sa apelantom bio u međusobnom odnosu po osnovu ugovora o korištenju telefonskih linija, poprečnih veza, zakupu vodova i sl. i koje je apelant koristio sve do momenta kada je prestao plaćati fakture u roku utvrđenom ispostavljenim fakturama za ostvarene usluge. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant priznao dugovanje prema tuženom, te se obavezao da će u roku od pet dana dostaviti bankarsku garanciju za cjelokupno dugovanje i uredno izmirivanje tekućih obaveza. Apelant nije ispoštovao dogovorenu dinamiku isplate duga u ratama, nije dostavio bankarsku garanciju, nije izvršio isplatu novonastalog duga, te ga je zbog toga tuženi 21. juna i 25. jula 2001. godine isključio iz saobraćaja. Istakli su da se zbog toga ponašanje tuženog ne može smatrati protupravnim i predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, između ostalog, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te s toga nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.
14. U odnosu na apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku Ustavni sud napominje da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
15. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom sporu zbog smetanja posjeda tužbu podnio 12. jula 2001. godine. Sud je tokom prvostepenog postupka izveo opsežan dokazni postupak. Osim toga apelant je tokom postupka i to 24. novembra 2003. godine konačno precizirao svoju prvobitno podnesenu tužbu i zatražio provođenje određenih dokaza. Ustavni sud ističe da je predmetni prvostepeni postupak trajao tri godine i šest mjeseci. Apelant smatra da konkretni postupak zbog smetanja posjeda koji je trajao preko tri godine pred prvostepenim sudom i preko jedne godine pred drugostepenim sudom predstavlja povredu njegovog prava na suđenje u razumnom roku i zatražio je da Ustavni sud utvrdi štetu zbog ove povrede. U ocjeni razumnosti trajanja postupka Ustavni sud je uzeo u obzir navedene elemente, smatrajući da nije nužno posebno razmotriti pitanje složenosti postupka i značaja postupka za apelanta. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud tokom cijelog postupka bio aktivan, odnosno da je redovno zakazivao ročišta na kojima je izveden veliki broj dokaza predloženih od strane parničnih stranaka. U odnosu na ročišta za koja apelant smatra da su odložena bez opravdanih razloga Ustavni sud konstatira da iz zapisnika proizilazi da su na tim ročištima u spis uloženi novi podnesci apelanta ili tuženog, zatim da je apelant precizirao svoj tužbeni zahjtev i predlagao nove dokaze, te da su navedena ročišta odložena uz saglasnost parničnih stranaka. Ustavni sud zaključuje da u konkretnim okolnostima period od tri godine i šest mjeseci koliko je trebalo Općinskom sudu da donese prvostepeno rješenje i period od jedne godine i šest mjeseci u kojem vremenu je Kantonalni sud odlučio o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja predstavljaju razuman rok u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i stoga činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi u smislu stava iznesenog ranije u ovoj odluci.
16. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda prava apelanta na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant također, smatra da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant se poziva i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelant u tom pravcu nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić