Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3068/06 (Z. S.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3068/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3068/06, rješavajući apelaciju Zijada Skelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Skelića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-06-000 338 od 20. septembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi, broj P-5/05 od 3. marta 2006 godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Skelić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, podnio je, 10. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-06-000 338 od 20. septembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-5/05 od 3. marta 2006 godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-5/05 od 3. marta 2006 godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj 013-0-Gž-06-000 338 od 20. septembra 2006. godine, je utvrđeno da je tuženi apelant smetao M.M, iz Dervente, ( u daljnjem tekstu: tužitelj) u mirnom i faktičkom posjedu puta. Osporenim rješenjima je, takođe, utvrđeno da se sporni put u dužini od 62,9 m i širini od 2,2 m prostire preko nekretnina tuženog apelanta k.č. broj 626 i da je upisan u Pl. broj 1910 KO Derventa I i, dalje, ulicom 1. maja do nekretnina tužitelja označenih sa k.č broj 623 i upisan u Pl. Broj 1908 KO Derventa. U postupku je utvrđeno da je smetanje posjeda puta izvršeno na taj način što je tuženi apelant pregradio put postavivši metalnu kapiju ukupne dužine 5,1 m na metalne ubetonirane stubove.

3. Apelantu je, izrekom prvostepenog rješenja, naloženo da uspostavi prijašnje posjedovno stanje i ukloni željeznu kapiju i metalne ubetonirane stubove sa puta i omogući tužiocu nesmetano korištenje istog, te da se kloni ovakvog ili sličnog smetanja posjeda, pod prijetnjom izvršenja. Konačno, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove u iznosu od 1.525,00 sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je tužitelj navedene nekretnine stekao ugovorom o zamjeni sa S. H. zaključenim 3. novembra 1998. godine. Tužitelj je, kako proizilazi iz spisa predmeta, nesmetano koristio put za prilaz svojim nekretninama sve do decembra 2004. godine, kada je apelant pregradio put na način kako je to opisano u obrazloženju prvostepenog rješenja. Nakon provodenih dokaza, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 53/93: u daljnjem tekstu: ZPP RS), sud je zaključio da su se stekli uslovi da se, u konkretnom slučaju, primjeni član 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 39/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO). Navedenim zakonskim odredbama je predviđeno da sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nije od uticaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 77. navedenog zakona (30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije godinu dana od nastalog smetanja).

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On ističe da se povreda navedenih prava odnosi na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je nekretnine koje se nalaze u Derventi morao napustiti početkom 1992. godine, tako da je sporni put koji je predmet konkretne apelacije koristio «ko je htio i kad je htio, i to kako pješke tako i vozilima». Pošto je tužitelj zamjenio svoje nekretnine u Zenici, sa nekretninama apelantovog brata tužitelj je, kako se navodi u apelaciji, počeo da prolazi kroz apelantovo dvorište. Apelant navodi da je, želeći da riješi nastali spor, podnio tužbu protiv tužitelja tražeći da sud utvrdi da isti nema pravo služnosti na spornom putu kroz njegovo dvorište, ali da taj sudski postupak još nije okončan. U konkretnom predmetu sud je, navodi apelant, zanemario činjenicu da se ne radi o smetanju posjeda, ako se stavi kapija na ulaz u dvorište. Apelant posebno ističe da kroz njegovo dvorište nikad nije bio put niti bilo kakav prolaz. Zbog svih iznesenih razloga, apelant smatra da je onemogućen u korištenju svoje kuće i nekretnina, čime su povređeni njegovo pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud je utvrdio iz navoda apelacije da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku prvostepeni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeni relevantni materijalno-pravni propisi. Na osnovu dokaza provedenih u prvostepenom postupku nesporno je utvrđeno da je postojalo mirno stanje posjeda i da je nastalo smetanje. Imajući u vidu navedeno kao i odredbu člana 78. ZOSPO, a koja predviđa da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, nesporno su redovni sudovi utvrdili i dali razloge za svoje utvrđenje da je nastupio čin smetanje posjeda puta tužitelja i da je prekinuto dotadašnje njegovo mirno i nesmetano korištenje tog posjeda. Stoga je i ocjenjeno da je primjenom navedene odredbe osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je, kao drugostepeni sud, ocijenio da je prvostepeni sud potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Pitanje tužiteljevog prava služnosti puta na kojem je izvršeno smetanje nije bilo predmet ovog postupka i stoga se Ustavni sud neće ni upustiti u razmatranje apelantovih navoda koji se odnosi na ovo pitanje, a ono nije bilo ni relevantno u kontekstu predmetnog postupka s obzirom na obim pitanja koja se riješavaju u postupku smetanja posjeda. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije.

10. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) pravo na imovinu

11. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi pomogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3068/06 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio