Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3389/06 (Š. B.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3389/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3389/06, rješavajući apelaciju Šemse Bekteševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Bekteševića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000 142 od 24. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemso Bektešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Šaćir Ćano, advokat iz Sarajeva, podnio je, 22. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000 142 od 24. oktobra 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. januara 2007. godine.
2. Apelant je, zajedno sa drugim zaposlenicima „ENERGOINVEST-COMET“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi isplate osnovnih plaća, odnosno razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad, novčanih naknada za topli obrok i novčanih naknada na ime regresa.
3. Odlučujući u tom postupku, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu, broj PR-531/02 od 16. marta 2005. godine, kojom je utvrdio da je tuženi dužan isplatiti apelantu ukupan iznos od 48.208,73 KM, na ime neisplaćenih plaća, na ime naknade za topli obrok i regresa za godišnji odmor. Tuženi je obavezan da tužiteljima (apelantu i drugim zaposlenicima koji su podnijeli tužbu) izvrši obračun i isplatu osnovnih mjesečnih plaća, uvećanih za minuli rad za vrijeme provedeno na radu i za ostvarene normalne rezultate rada, odnosno novčane naknade za vrijeme za koje im pripada novčana naknada umjesto plaće i novčane naknade za topli obrok, počev od 1. oktobra 2004. godine pa dok za to postoje zakonski uslovi, sa zakonskim zateznim kamatama na svaku mjesečnu plaću koje dospijevaju 15. u mjesecu za prethodni mjesec, pa sve do isplate, kao i regres za godišnji odmor počev od 1. januara 2004. godine, koji dospijeva za isplatu 31. decembra svake godine za tekuću godinu, sa zakonskim zateznim kamatama na dospjele iznose regresa, počev od 1. januara naredne za prethodnu godinu. Takođe je tuženi obavezan da plati troškove parničnog postupka u iznosu od 69.378,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Nadalje navedenom presudom tuženom je zabranjeno da otuđi ili raspolaže sa nekretninama pobliže određenim u dispozitivu te presude, pa je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da izvrši zabilježbu zabrane raspolaganja navedenom nekretninom koja se vodi kod tog suda i uknjižena je u korist tuženog sa dijelom 1/1.
4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je na osnovu provedenih dokaza Općinski sud utvrdio da su tužitelji zaključili ugovor o radu sa tuženim, ali da im za sporni period nisu isplaćene plaće odnosno naknade za topli obrok i regresi za godišnji odmor, iako su na to imali pravo u skladu sa pozitivnim propisima, odnosno u skladu sa Zakonom o radu, Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federaciji Bosne i Hercegovine, Pravilnikom o radu tuženog i ugovorom o radu. Shodno tome, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, Općinski sud je donio odluku kao u izreci presude. Sud je konstatovao je da sporazum o vansudskoj nagodbi, koji je zaključen između tuženog i tužitelja ne predstavlja povlačenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što tužitelji, koji su zaključili sporazum o vansudskoj nagodbi, nisu obavijestili taj sud o povlačenju tužbe, kako je to propisano članom 59. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tuženi i tužitelji, te je Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom, broj GŽ-1457/05 od 23. septembra 2005. godine, djelimično usvojio žalbu tuženog i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kome je tuženom zabranjeno da otuđi, optereti ili raspolaže sa nekretninama navedenim u dispozitivu prvostepene presude, pa je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom djelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda je u osporenom dijelu potvrđena, a u neosporenom dijelu ostala je neizmjenjena.
6. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je konstatovao da je tuženi u svojoj žalbi naveo da je osporenom presudom obavezan isplatiti plate i druge naknade jednom dijelu tužitelja među kojima je i apelant, iako su ti tužitelji sa njim zaključili vansudsku nagodbu i odrekli se tužbenog zahtjeva, zbog čega smatra da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 59, u vezi sa članom 67. stav 3. ZPP. U vezi sa navodima tuženog, sud je citirao član 67. ZPP, kojim je propisano da nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi pored ostalog da se tužilac odrekao tužbenog zahtjeva pred sudom. Nadalje, konstatovao je da tuženi ne tvrdi, niti to proizilazi iz stanja u spisu, da su se tužitelji koje je naveo u žalbi, pred sudom odrekli tužbenog zahtjeva, te je shodno tome ocijenio da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede odredbe člana 59. u vezi sa članom 67. ZPP-a. Kantonalni sud je zaključio da vansudsko poravnanje, ako su ga neki tužitelji i zaključili, ne predstavlja izvršni naslov, a da odricanje od tužbenog zahtjeva dato u tom poravnanju nije dato pred sudom, pa se stoga i ne može prihvatiti postojanje povrede odredbe člana
57. ZPP-a.
7. Protiv Presude Kantonalnog suda, broj GŽ-1457/05 od 23. septembra 2005. godine, tuženi je izjavio reviziju u dijelu u kojem je navedena presuda postala pravomoćna. Odlučujući po reviziji Vrhovni sud je donio Presudu, broj 070-0-Rev-06-000 142 od 24. oktobra 2006. godine, kojom je odbacio reviziju u odnosu na tužitelje S.M. i A.R, dok je uvažio reviziju za ostale tužitelje. Nadalje, u odnosu na sedam tužitelja, među kojima je i apelant, revizija je uvažena i nižestepene presude su preinačene tako što je tužbeni zahtjev ovih tužitelja odbijen.
8. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je revizijom osnovano ukazano da je jedan broj tužitelja (među kojima je i apelant) tokom trajanja postupka pred sudom, odnosno u novembru 2004. godine, sa tuženim kao poslodavcem zaključio sporazum o vansudskoj nagodbi, kojim sporazumom su regulisali potraživanja tužitelja po osnovu prava po ugovoru o radu, uz naznaku u sporazumu da zaposlenik potpisivanjem sporazuma povlači tužbu u postupku koji se vodi pred sudom u predmetu broj P-531/02 i da se odriče tužbenog zahtjeva. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da su se ti tužitelji zaključenim sporazumom odrekli potraživanja iz ovog predmeta u kojem su od tuženog tražili isplatu plata, naknade za topli obrok i regres, iz razloga što taj zaključeni sporazum predstavlja otpuštanje duga po odredbi člana 344. stav 1. i člana 347. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Shodno tome, konstatovano je da je zaključenjem sporazuma prestala svaka obaveza tuženog prema tim tužiteljima po osnovu isplate iz radnog odnosa. Zbog toga, Vrhovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev tih tužitelja nije osnovan, pa je uvažavanjem revizije zbog pogrešne primjene materijalnog prava preinačio nižestepene presude i odbio te tužitelje sa tužbenim zahtjevom, u smislu člana 250. stav 1. ZPP.
9. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. Ističe da mu je u predmetnom postupku uskraćeno pravo na pravično suđenje u odnosu na pravnu valjanost sporazuma o vansudskoj nagodbi koji je sa tuženim zaključio 16. novembra 2004. godine. Navodi da je navedeni sporazum zaključen na prevaran način od strane tuženog u situaciji kada je apelant bio u ekonomskoj nuždi i pod ekonomskim i materijalnim pritiskom kao i u bitnoj zabludi o predmetu nagodbe. Smatra da Vrhovni sud prilikom odlučivanja nije uočio da se nižestepeni sudovi u postupku nisu upuštali u utvrđivanje činjenica o nedostatku volje apelanta prilikom zaključenja navedenog sporazuma, a na šta je ukazano tuženom u pismenim podnescima nekih od tužitelja sa kojima je tuženi zaključio iste sporazume. Ističe da je Vrhovni sud tretirao navedeni sporazum kao pravno valjan, a da predhodno u sudskom postupku nije utvrđena pravna valjanost tog sporazuma iako su neki od tužitelja u svojim podnescima prvostepenom sudu ukazivali da navedeni sporazumi nisu pravno valjani i da su zaključeni protiv volje zaposlenika i na prevaran način. Na navedeno je ukazivao i punomoćnik tužitelja. Po mišljenju apelanta Vrhovni sud je evenetualno trebao ukinuti nižestepene presude u tom dijelu i vratiti predmet na ponovno suđenje radi utvrđivanja relevantnih činjenica. Takođe, apelant navodi da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda, broj Ps-41/03 od 29. jula 2005. godine, raskinut ugovor o privatizaciji dijela državnog kapitala tužene i uspostavljeno prijašnje stanje ali da po toj presudi nikada nisu postupili ortačka grupa niti Federalna agencija za privatizaciju. Nadalje navodi da ortačka grupa i danas upravlja tuženim jer privatizacija nije brisana iz registra, status firme nije vraćen u prijašnje stanje niti je brisan iz registra kao zakonski zastupnik jedan od članova ortačke grupe, koji se i dalje predstavlja kao direktor. Stoga se apelantu kao pitanje postavlja da li je direktor tuženog koji je po presudi Općinskog suda, broj PS-41/03 trebao biti brisan iz registra mogao zaključivati pravne poslove poslije donošenja odnosno pravomoćnosti navedene presude.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud utvrđuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na navodno pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je odlučujući po reviziji tuženog našao da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo u pogledu sporazuma o vansudskoj nagodbi koji je apelant zaključio sa tuženim. Vrhovni sud je utvrdio da zaključeni sporazum o vansudskoj nagodbi predstavlja otpuštanje duga u smislu odredbi člana 344. stav 1. i člana 347. ZOO i da je njegovim zaključenjem prestala svaka obaveza tuženog prema tužiteljima koji su zaključili navedeni sporazum sa tuženim. Ustavni sud se neće upustiti u ispitivanje apelantovih navoda o tome da navedeni sporazum nije pravno valjan s obzirom da apelant ovaj navod nije isticao pred redovnim sudovima. Osim svojih tvrdnji u apelaciji o tome da su neki od tužitelja navedeno isticali u toku prvostepenog postupka, ničim ne dokazuje da je konkretno on u toku prvostepenog i drugostepenog postupka tražio od suda da utvrdi pravnu valjanost navedenog sporazuma, a iz razloga koje ističe u apelaciji. I u odnosu na druge apelantove navode Ustavni sud iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta od strane Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na osnovu navedenog, a s obzirom da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
14. Apelant takođe, smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić