Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3420/06 (Z. V.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3420/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3420/06, rješavajući apelaciju Zorana Vrhovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Vrhovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Gž-2528/03 od 17. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-1303/01 od 11. aprila 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2528/03 od 17. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1303/01 od 11. aprila 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-1303/01 od 11. aprila 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Gž-2528/03 od 17. novembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Ostoje Divljaka (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da se apelantu naloži da mu na ime duga isplati iznos od 11.830,50 DM, sa kamatom od 21. oktobra 1999. godine pa do isplate. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nakon provedenog postupka neosporno utvrđeno da su tužitelj i apelant tokom 1999. godine imali neku vrstu poslovne saradnje, prema kojoj je tužitelj nabavljao parfeme i distribuirao ih apelantu, koji ih je kupovao za svoju radnju „Dior“ u Banjaluci. Nadalje, utvrđeno je da je apelant po prvim nabavkama tokom iste godine izvršio isplatu tužitelju u vrijednosti preuzete robe, ali da u oktobru 1999. godine nije platio vrijednost primljene robe u iznosu od oko 10.000 DM, kao i da se poslovna saradnja između apalanta i tužitelja odvijala bez pismenog ugovora, odnosno na osnovu usmenih dogovora i na bazi međusobnog povjerenja, te da je tužitelj prilikom isporuke robe, isporučivao i predavao samo robu bez računa i bez potvrde o plaćenoj carini za nabavljenu robu. Takođe, utvrđeno je da je protiv apelanta vođen postupak zbog carinskog prekršaja iz razloga što je u julu i avgustu 1999. godine od nepoznatog lica kupio parfeme koji nisu prijavljeni nadležnim carinskim organima, te što je u svojoj radnji držao parfeme za koje nije imao dokaze da se radi o prijavljenoj odnosno ocarinjenoj robi, zbog čega je roba oduzeta apelantu u korist države, a kasnije prodata u carinskoj prodavnici u Banjaluci.
4. Shodno navedenom, sud je našao da su u konkretnom slučaju i tužilac i apelant postupali krajnje nesavjesno, te protivno prinudnim propisima, tužitelj na način što je distribuirao i nabavljao robu a nije imao račune niti potvrdu o plaćenoj carini, odnosno neocarinjenu robu koja se nije mogla prometovati, dok je apelant postupao krajnje nesavjesno na taj način da je znao i prihvatao robu bez računa ili se saglasio sa činjenicom da mu tužitelj naknadno pribavi račune za nabavljenu robu. Stoga je Osnovni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zabranjenom ugovoru koji je ništav u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je protivan prinudnim propisima. Nadalje je sud našao da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna po članu 104. stav 1. ZOO vratiti drugoj ono što je primila po osnovu takvog ugovora odnosno odgovarajuću naknadu u novcu. Međutim ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima sud može shodno odredbi člana 104. stav 2. ZOO odbiti u cjelini ili djelimično zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište odnosno prebivalište ili boravište.
5. Prema tome sud je utvrdio da su i tužilac i apelant u konkretnom slučaju postupali krajnje nesavjesno i protivno prinudnim propisima, pa je primjenom člana 104. stav 1. ZOO odbio u cjelini tužbeni zahtjev tužioca kao nesavjesne strane. S obzirom da je predmetna roba oduzeta apelantu od strane carinske inspekcije i prodata u carinskoj prodavnici u Banjaluci, Osnovni sud je našao da nema potrebe da shodno članu 104. stav 2. ZOO predmetnu robu koju je apelant stekao po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji apelant ima sjedište odnosno prebivalište, obzirom da je to učinjeno u carinskom postupku. Uzimajući u obzir navedeno Osnovni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio primjenom odrebe člana 154. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94, u daljnjem tekstu: ZPP), na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, iz razloga što se radi o postupku koji je rezultat nesavjesnog poslovanja od strane tužioca i apelanta, odnosno poslovanja koje je suprotno prinudnim propisima, zbog čega su i jedan i drugi dužni da snose posljedice svoje nesavjesnosti i takvog načina poslovanja.
6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je u konkretnom slučaju predmet ugovora bila neocarinjena roba i da je prometovanje takve robe nedozvoljeno, pa je konstatovao da je predmet ugovora zaključenog između tužitelja i apelanta nedozvoljen, što taj ugovor čini ništavim u smislu člana 103. ZOO. Takođe, zaključeno je da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanta kojima je osporavao odluku o troškovima postupka, sadržanu u izreci prvostepene presude, jer u predmetnom slučaju tužitelj nije uspio u sporu, jednako kao ni apelant, s obzirom je od apelanta oduzeta roba, a tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu prodajne cijene te robe, pa se može reći da obje stranke nisu uspjele u sporu, kako je to konstatovao prvostepeni sud. Okružni sud je zaključio je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je o glavnom dijelu tužbenog zahtjeva, kao i o troškovima postupka presudio kao u izreci pobijane presude, smatrajući da je o tome dao valjane razloge koje je prihvata i drugostepeni sud. Nadalje je Okružni sud našao da ne stoje žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o robi koju je apelant preuzeo od tužitelja jer su navedeni navodi u suprotnosti sa sadržajem iskaza parničnih stranaka među kojima nema spora da je predmetna roba koja je od apelanta oduzeta u toku prekršajnog carinskog postupka za koju je tužitelj tražio isplatu cijene u predmetnoj parnici preuzeta od strane tužitelja, a za potrebe apelantove radnje.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da su u pogledu troškova postupka sudovi pogrešno primjenili odredbe ZPP.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja iprimjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud nalazi da apelant u suštini nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka iz razloga što su sudovi odbili apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku odlučujući povodom tužbenog zahtjeva tužitelja prvostepeni sud uzeo u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o zabranjenom ugovoru između tužitelja i apelanta koji ugovor je ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO jer je protivan prinudnim propisima. Nadalje je sud uzeo u obzir pravne posljedice ništavosti ugovora propisane članom 104. ZOO. Stoga kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da se radilo o nesavjesnom poslovanju između tužitelja i apelanta tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu duga po osnovu predmetnog ugovora. Nadalje nesporno je utvrđeno da je apelantu roba koju je stekao po osnovu predmetnog ugovora oduzeta u carinskom postupku, te da stoga sud u predmetnom postupku nije imao potrebu da shodno članu 104. stav 2. navedenu robu preda opštini na čijoj teritoriji apelant ima sjedište odnosno prebivalište. Imajući u vidu navedeno prvostepeni sud je odlučujući o troškovima postupka zaključio da nijedna strana nije uspjela u postupku iz razloga jer je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom, a apelantu je oduzeta roba, te da stoga svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka u smislu odredbe člana 154. ZPP. Navedeno je Okružni sud potvrdio svojom odlukom. Ustavni sud nalazi da su sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. S obzirom da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
12. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić