Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3190/06 (B. G.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3190/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3190/06, rješavajući apelaciju Boška Glušca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Glušca, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-06-
000 089 od 6. jula 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci , broj K-63/05 od 29. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Glušac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 25. novembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-06-000 089 od 6. jula 2006. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-63/05 od 29. decembra 2005. godine. Apelant je, također, zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji.
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri, broj AP-3190/06 od 16. januara 2007. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Apelant je Presudom Okružnog suda, broj K-63/05 od 29. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-06-000 089 od 6. jula 2006. godine, oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 127. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. avgusta 2002. godine do 24. juna 2004. godine. Na osnovu člana
64. KZ RS apelantu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta uopotrebljenog za izvršenje krivičnog djela automatske puška fabrički broj 133299, kalibra 7,62 mm.
4. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud u dokaznom postupku proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka, zatim je izvršio suočavanje između svedoka D.G. i U.D, uz saglasnost stranaka pročitao iskaze nekih svjedoka, pročitao zapisnik o uviđaju, izvršio vještačenja, pročitao zapisnike o rekonstrukciji događaja, pismene nalaze i iskaze vještaka, te izveo i druge materijalne dokaze. Cijeneći sve izvedene dokaze, kao i odbranu apelanta sud je na nesporan način utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to opisano u izreci presude. U potpunosti su odbačene tvrdnje odbrane da je apelant u konkretnom slučaju postupao u nužnoj odbrani, prekoračenju nužne odbrane, putativnoj nužnoj odbrani, te eventualno da se u konkretnom slučaju možda radi o ubistvu iz člana 127. stav 2 KZ RS. Utvrđeno je da je apelant imao druge mogućnosti, prije svega da puca u vis u znak upozorenja ili da riječima upozori oštećenog, što nije učinio, već je bez bilo kakvog upozorenja sa male udaljenosti pucao u pravcu oštećenog. Također, sud je zaključio da ne stoji tvrdnja odbrane da bi se u radnjama apelanta moglo steći biće krivičnog djela ubistvo pod osobito olakšavajućim okolnostima jer je u sudskoj praksi kao primjer ovog krivičnog djela navedena jedino eutanazija. Prema psihijatrijskoj ekspertizi stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra, koju je sud u cjelosti prihvatio, apelantova sposobnost da shvati značaj i posljedice djela kao i njegova mogućnost da upravlja svojim postupcima bili su smanjeni, ali ne bitno. Okružni sud je ocijenio da je apelant predmetno krivično djelo izvršio iz eventualnog umišljaja jer je pucao iz predmetne puške sa maksimalne razdaljine od 2 metra od oštećenog, u momentu kada se na prozoru nalazio samo gornji dio tjela oštećenog gdje se nalaze svi vitalni organi ljudskog tijela, pa je zbog toga bio svjestan da uslijed takvog njegovog činjenja može ubiti oštećenog i pristao je na to.
5. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, Okružni sud je cijenio sve okolnosti predviđene članom 38. KZ RS. U konkretnom slučaju, sud je na strani apelanta našao niz olakšavajućih okolnosti, a to su njegova ranija neosuđivanost, zatim činjenica da je u vrijeme izvršenja djela bio mlađe punoljetno lice, da se korektno ponašao u toku krivičnog postupka, da je u osnovi priznao izvršenje djela čime je uticao da se postupak brže okonča, da je lošijeg imovnog stanja, da je djelo izvršio u stanju smanjene uračinjivosti. Sud je sve navedene okolnosti cijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti, pritom ne nalazeći otežavajuće okolnosti, pa je s tim u vezi, primjenom odredbe člana 39. stav 1. tačka 2. i člana 40. stav 1. tačka 2. KZRS, apelantu odmjerio kaznu ispod granice propisane zakonom za predmetno krivično djelo, i pri tome je imao u vidu stepen krivične odgovornosti apelanta, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra, te smatrajući da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja predviđena članom 31. KZ RS.
6. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da nisu osnovani prigovori žalbe apelantovog branioca da je pobijana presuda donesena uz bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da žalba apelanta zastupa tvrdnju da su radnje apelanta imale odbrambeni karakter jer je oštećeni izvršio napad na njegovu imovinu nasilnim otvaranjem grilja na prozoru, te tako otklonio prepreke i stvorio uslove za neposredno predstojeći napad na njegovu ličnost, odnosno tvrdnju da je apelant postupao u nužnoj odbrani jer je od sebe odbijao istovremeni protivpravni napad. Međutim, Vrhovni sud je našao da se ne mogu prihvatiti kao osnovani prigovori žalbe apelanta kojima se osporava pravilnost činjeničnog stanja i zaključak sadržan u obrazloženju pobijane presude u pogledu činjenica od odlučnog značaja za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepni sud, analizom i pravilnom ocjenom sprovedenih dokaza, prvenstveno materijalne prirode, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na kojem je zasnovao pravilan zaključak da radnje oštećenog, preduzete kritične večeri, u svojoj sveukupnosti, nisu imale karakter napada usmjerenog na ugrožavanje, povredu ili opasnost za neko dobro apelanta, radi čega ni radnje apelanta, manifestovane u ispaljenju jednog hica na i lišenju života oštećenog nisu mogle imati odbrambeni karakter i biti kvalifikovane kao postupanje u nužnoj odbrani. Nadalje, konstatovao je da su tvrdnje žalbe da je oštećeni nasilno odvalio grilje na prozorima (kao dokaz takvim tvrdnjama upućuje se na „rupe od vijaka“ koje se mogu utvrditi ponovnom rekonstrukcijom) neprihvatljive, jer je prilikom rekonstrukcije događaja, koja je rađena po verziji apelanta, kao jedino oštećenje na drvenom dijelu prozora, uključujući i grilje, utvrđeno isključivo oštećenje od ispaljenog projektila.
7. Vrhovni sud je utvrdio da je apelantova žalba ukazivala na prethodni sukob između apelanta i optuženog i pravilno ga karakterisala kao jednostrano skrivljenog, koji je rezultirao prekršajnim kažnjavanjem oštećenog, kao i činjenicu ispaljenja nekoliko hitaca u vazduh iz puške prethodne večeri od strane apelanta kada je uočio oštećenog da se kreće po dvorištu. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je te okolnosti pravilno cijenio prvostepeni sud u okviru utvrđenja stepena uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela, koja je zbog navedenih okolnosti koje su se negativno odrazile na psihološku sferu ličnosti apelanta, bila smanjena ali ne bitno, ističući da su te okolnosti bile od značaja samo prilikom odmjeravanja kazne ali ne i za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Shodno navedenom, konstatovano je da se prigovorima žalbe branioca apelanta ne može dovesti u sumnju potpunost i pravilnost utvrđenja činjenica od odlučnog značaja za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta za koje je pobijanom presudom oglašen krivim, kao i valjanost datih razloga za takvo odlučenje. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da je prvostepeni sud na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne i donio pravilnu odluku.
8. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini se apelantovi navodi odnose na navodnu prozvoljnost ocjene dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova u predmetnom krivičnom postupku. Ističe da je neophodno da u konkretnom slučaju Ustavni sud ocjenu dokaza redovnih sudova zamjeni svojom procjenom činjenica, te tvrdi da je to potrebno iz razloga što su prvostepeni i drugostepeni sud propustili da izvrše brižljivu i savjesnu ocjenu svakog pojedinog dokaza, dovođenje u vezu svakog dokaza sa drugim dokazima i izvođenje zaključaka o dokazanosti odlučnih činjenica. Naime, apelant smatra da su sudovi izveli potpuno proizvoljan zaključak po pitanju da li je sporne prilike postojao protivpravni napad oštećenog. U vezi sa tim, tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenicu da oštećeni nije izvršio provaljivanje grilje prozora, te da je predlagao da se provede dodatna rekonstrukcija događaja na licu mjesta kako bi se utvrdilo postojanje takvih oštećenja, ali da to drugostepeni sud nije prihvatio. Takođe, tvrdi da mu sudovi nisu priznali pravo na odbranu, niti su pri određivanu vrste i visine kazne kao olašavajuću okolnost cijenili činjenicu da je sporne prilike preduzimao brojne radnje usmjerene na odvraćanje oštećenog od njegovih namjera da nasilno ulazi u kuću i vrši napad na njegovu imovinu. Nadalje je navedeno da u osprenim presudama sudovi nisu izvršili ocjenu više od polovine izvednih dokaza niti su se izjasnili smatraju li ih bitnim ili ne. Ističe da su sudovi izvršili potpuno proizvoljnu ocjenu pojedinih izvedenih dokaza, npr. da nisu prihvatili iskaz svjedoka D.G. samo iz razloga što je u srodstvu sa apelantom i što se njegov iskaz razlikuje od iskaza drugog svedoka. Na kraju je navedeno da obrazloženja sudova na zadovoljavaju princip in dubio pro reo, te da je Vrhovni sud u ranijoj fazi postupka, ukidajući presudu Okružnog suda od 22. juna 2004. godine, ukazao prvostepenom sudu na sve manjkavosti te presude, ali da osporenom prvostepnom presudom te manjkavosti uošte nisu otklonjene.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanta, u suštini, da su redovni sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primjenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02; odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). Nadalje Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
12. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud u predmetnom postupku proveo detaljan dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi i potrebni dokazi. Nakon tako provedenog dokaznog postupka sud je cijeneći sve provedene dokaze kao i odbranu apelanta na nesporan način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 127. stav 1. KZ RS. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u konkretnom slučaju povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud ne može zaključiti da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu cijenili sve provedene dokaze, te na osnovu takve ocjene donijeli osporene presude. Sudovi su dali jasno obrazloženje zbog čega nisu prihvatili određene dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također suprotno navodima apelacije Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi u predmetnom postupku onemogućili apelantu pravo na odbranu kako to zahtjeva član 6. stav 3. c) i d) Evropske konvencije, kao ni da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant takođe, smatra da mu je osporenim presudama, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku u kojem se odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić