Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3433/06 (RMU „Breza“ d.o.o. Breza)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3433/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3433/06, rješavajući apelacije RMU „Breza“ d.o.o. Breza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije RMU “Breza” d.o.o. Breza, podnesene protiv Presuda Kantonalnog suda u Zenici, br. 004-0-

Gž-06-000151 od 16. novembra 2006. godine i 004-0-Gž-06-000127 od 2. novembra 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. RMU „Breza“ d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, podnio je, 25. decembra 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), br. 004-0-Gž-06-

000151 od 16. novembra 2006. godine i 004-0-Gž-06-000127 od 2. novembra 2006. godine. Apelant je dopunio apelacije 15. januara 2007. godine.

2. Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je dostavljeno više zahtjeva iz njegove nadležnosti po istom pitanju, donio odluku o spajanju predmeta broj AP-3433/06 i AP-3434/06 u kojima je vođen jedan postupak i donesena jedna odluka pod brojem AP-3433/06.

3. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

410/04 od 21. oktobra 2005. godine, apelant je obavezan da tužitelju Agi Jusiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 1852,79 KM sa zakonskim kamatama kako je to pobliže opisano u izreci predmetne presude kao i naknadi troškove postupka u iznosu od 638,18 KM, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen.

4. Presudom Općinskog suda, broj P-276/04 od 24. oktobra 2005. godine, apelant je obavezan da tužiteljici Arijani Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 4.129,58 KM sa zakonskim kamatama kako je to pobliže opisano u izreci predmetne presude kao i naknadi troškove postupka u iznosu od 892,25 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica je odbijena.

5. U obrazloženju prvostepenih presuda je navedeno da su tužitelji podnijeli tužbu protiv apelanta radi isplate razlike između obračunate i isplaćene plaće i zajamčene plaće. Općinski sud se prilikom rješavanja predmetnih tužbenih zahtjeva pozvao na odredbu člana 68. Zakona o radu kojom je propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Nadalje, se sud pozvao na odredbu člana 69. Zakona o radu i na odredbu člana 4. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) prema kojoj je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Dalje je sud našao da je članom 4. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. Članom 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da se najniža plaća utvrđuje Granskim kolektivnim ugovorom s tim da ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH. Članom 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da najniža plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH.

6. Na osnovu navedenih zakonskih odredbi sud je utvrdio da je poslodavac dužan uposleniku isplaćivati najnižu plaću utvrđenu Granskim kolektivnim ugovorom dok se osnovna plaća mora isplatiti za normalne uvjete rada. Utvrdivši da tužitelji nisu dokazali da je apelant poslovao pod normalnim uvjetima i ostvario odgovarajuće rezultate rada, sud je odbio dio njihovih tužbenih zahtjeva postavljenih preko visine najniže plaće, kao i sa dijelom tužbenih zahtjeva koji se odnose na naknadu za minuli rad, navodeći da plaća zaposlenika prema Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima obuhvata naknadu i za izvršeni minuli rad, pa je apelant bio dužan tužiteljima isplatiti najnižu plaću kojom su obuhvaćene sve naknade na osnovu plaće. Prvostepeni sud je u tužiteljičinom slučaju putem nalaza vještaka finansijske struke utvrdio da je razlika između najniže i isplaćene plaće 4.129,58 KM. Nadalje, Sud je zaključio da je u tužiteljevom slučaju neosnovan prigovor zastare potraživanja, istaknut od strane apelanta, jer prema članu 106. Zakona o radu novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju u roku od tri godina od dana dospjeća tražbine, dok je tužitelj podnio tužbu 15. oktobra 2004. godine potražujući naknadu plaće za period od septembra 2001. godine do decembra 2003. godine. U tužiteljičinom slučaju, sud je konstatovao da prigovor zastare potraživanja osnovan za juni 2001. godine, ali da je neosnovan za ostale mjesece, jer je u konkretnom slučaju tužiteljica podnijela tužbu 10. avgusta 2004. godine, pa potraživanja naknade razlike plaće od mjeseca jula 2001. godine nisu obuhvaćena zastarom u smislu člana 106. Zakona o radu.

7. Protiv Presude Općinskog suda, broj P-410/04 od 21. oktobra 2005. godine, tužitelj je podnio žalbu koja je uvažena presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-000151 od 16. novembra 2006. godine, pa je prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu, tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 6.238,73 KM, sa kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate i to počev od 15. oktobra 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.660,32 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. Takođe, protiv Presude Općinskog suda, broj P-276/04 od 24. oktobra 2005. godine, apelant i tužiteljica su izjavili žalbe po kojima je Kantonalni sud donio presudu broj 004-0-Gž-06-

000127 od 2. novembra 2006. godine, kojom je žalba tužiteljice uvažena, te je prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 9.368,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Nadalje, predmetnom presudom je djelimično uvažena žalba apelanta pa je prvostepena presuda preinačena tako da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos od 9.368,00 KM teče od 11. avgusta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je u ostalom dijelu žalba apelanta odbijena. Takođe, preinačena je i odluka o naknadi troškova parničnog postupka, tako da je apelant obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.570,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

9. U obrazloženjima drugostepenih presuda je navedeno da je prvostepeni sud pravilno citirao odredbe čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, te odredbe člana 4. st. 1. i 2 i člana 5. stav 2. u to vrijeme važećeg Općeg kolektivnog ugovora, kao i člana 24. stav 3. i 4. Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, navedeno je da je prvostepeni sud samo djelimično usvojio tužbene zahtjeve tužitelja, zaključivši da im je apelant obavezan isplatiti samo isplatu razlike plaće do iznosa najniže plaće propisane Granskim kolektivnim ugovorom. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je stanovište prvostepenog suda pogrešno, navodeći da se prema članu 25. Granskog kolektivnog ugovora osnovna mjesečna plata zaposlenika utvrđuje po grupama složenosti poslova, na taj način što se najniža plata množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematiziranih radnih mjesta, tako da osnovna plata predstavlja proizvod najniže plate po članu 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora i koeficijenta tužiteljevog radnog mjesta, a prema članu 28. navedenog ugovora uvećane za svaku godinu penzijskog staža za 0,6 % (s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%). Nadalje, Kantonalni sud je istakao da su kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava u našem pravnom sustavu, te da to proizilazi iz člana 111. Zakona o radu i da u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod koga se ne može ići kod zasnivanja radnog odnosa. U u vezi sa tim je zaključio da poslodavac predmetna prava uposlenika ne može niti umanjiti niti uskratiti, jer ga na to prisiljava obilježje normativnosti Kolektivnog ugovora, tako da teška ekonomska situacija ne može biti razlog zbog kojeg bi poslodavac imao pravo isplaćivati manju plaću od utvrđene Granskim kolektivnim ugovorom.

10. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da je apelant bio u obavezi da tužiteljima za njihov obavljeni rad u punom radnom vremenu, pri normalnim uslovima rada i postignutim odgovarajućim razultatima rada isplati plaću iz člana 25. Granskog kolektivnog ugovora, koja je proizvod najniže plaće iz člana 24. stav 4. tog ugovora (odnosno 60% prosječne plaće u Federaciji BiH) i koeficijenta radnog mjesta tužitelja uvećane za minuli rad iz člana 28. navedenog ugovora. Istaknuto je da je navedene zakonske odredbe vještak finansijske struke imao u vidu kada je utvrdio da bi tužitelju za period od septembra 2002. godine do decembra 2003. godine pripadao ukupan iznos od 8.091,52 KM, a tužiteljici za period juli 2002. godine decembar 2003. godine iznos od 9.368,00 KM. U presudi Kantonalnog suda od 2. novembra 2006. godine je navedeno da su žalbeni navodi apelanta o povredi odredaba parničnog postupka neosnovani jer nije naveo u žalbi koje su to odredbe Zakona o parničnom postupku povrijeđene od strane prvostepenog suda, te je sud zaključio da je taj prigovor paušalan i neutemeljen. Takođe, Kantonalni sud je preinačio prvostepene presude u pogledu toka zakonske kamate i odlučio da zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose glavnog potraživanja počinje teći od dana podnošenja tužbi u smislu člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.

11. Apelant je naveo da je u njegovom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je u drugim predmetima, koji su bili vezani za isplatu razlike zajamčene i isplaćene plaće Kantonalni sud donio niz presuda u kojima su tužioci odbijeni sa zahtjevima za isplatu razlike plaće koja je veća od iznosa najniže plaće. S tim u vezi apelant je dostavio tri presude Kantonalnog suda. Navedeno je da apelant nije korisnik budžetskih sredstava da bi ga obavezala isplata većih plaća, obzirom da isplata plaća zavisi od ostvarene proizvodne dobiti. Također je naveo da ga ne obavezuje isplata plaća prema koeficijentu za stepen složenosti poslova zbog toga što nije korisnik budžetskih sredstava. Po mišljenju apelanta potrebno je razlikovati najnižu plaću od osnovne plaće. Ističe da tužitelji nemaju nikakvo pravo na isplatu razlike plaće koja je veća od najniže plaće. Smatra da će u slučaju usvajanja apelacije nakon toliko godina postojanja doživjeti kraj u svom poslovanju. Navodi da radno zakonodavstvo garantuje zaposlenicima samo isplatu najniže plaće. Uporište za isplatu najniže plaće apelant nalazi u odredbama člana 68. i 69. Zakona o radu, odredbi člana 5. stav 2. Općeg Kolektivnog ugovora, te odredbama člana 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora. Po nalaženju apelanta najniža plaća je jedino uslovljena time da zaposlenik radi kako je to određeno članom 5. Općeg kolektivnog ugovora, a osnovna plaća je uslovljena činjenicama propisanim članom 4. Općeg kolektivnog ugovora.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu navoda apelanta, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci u predmetu broj AP 2692/06 od 14. jula 2008. (odluka o dopustivosti Ustavnog suda dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) godine, koja je donesena povodom istog pravnog pitanja. Razlozi navedeni u pomenutoj odluci se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je našao da apelant u suštini nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka u kojem postupku je apelant obavezan da tužitelju za određeni period isplati razliku između osnovne plaće prema Granskom kolektivnom ugovoru i plaće koju je primao kod apelanta. S tim u vezi Ustavni sud je našao da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Iz navoda u apelaciji, kao i priloženoj dokumentaciji, Ustavni sud nije mogao utvrditi da su osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također Ustavni sud nije mogao zaključiti ni da je primjena zakona od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava. U pogledu apelantovih navoda da je u drugim slučajevima Kantonalni sud odlučio drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja, te da je u navedenom predmetu razmatrao samo apelantove navode u odnosu na konkretan postupak. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud je naveo da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u tačkama odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Iz istih razloga u predmetnom slučaju Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3433/06 (RMU „Breza“ d.o.o. Breza) | Sudska praksa | Aktio