Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2353/06 (V. B.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2353/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 2353/06, rješavajući apelaciju Velemira Bradarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velemira Bradarića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-418/05 od 22. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-216/03-I od 4. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velemir Bradarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Stevan Sofić, podnio je 3. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-418/05 od 22. maja 2006. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-216/03-I od 4. jula 2005. godine.

2. Brčko Distrikt BiH, Odjeljenje za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu (u daljnjem tekstu : tužilac), podnio je tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta, tražeći da se raskine ugovor o robnom kreditu koji je sa apelantom zaključio 8. jula 2000. godine, te da se apelant obaveže da mu isplati ugovorom utvrđenu kreditnu sumu u iznosu od 7.700,00 KM zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 5. maja 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate , sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-216/03-I od 4. jula 2005. godine, raskinut je ugovor o robnom kreditu zaključen 8. jula 2000. godine između tužioca kao davaoca kredita, i apelanta kao korisnika kredita, a apelant je obavezan da tužiocu isplati ugovorenu utvrđenu kreditnu sumu u iznosu od 7.700,00 KM zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počev od 5. maja 2003. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je nakon zaključenja predmetnog ugovora o robnom kreditu apelant od tuženog primio pet steonih junica kao kreditnu glavnicu u iznosu od 7.000,00 KM, a zauzvrat se obavezao da će tužiocu kao davaocu kredita uredno otplatiti kreditnu sumu sa kamatnom stopom na godišnjem nivou od 2% dekurzivno po proteku jednogodišnjeg greis perioda, tj. ukupan iznos od 7.700,00 KM u osam jednakih polugodišnjih rata od po 962,50 KM počev od 8. jula 2001. do 8. januara 2002. godine. Osnovni sud je, također, naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio i to da je apelant svoju obavezu otplate kredita nije niti djelimično ispunio, tj. nije niti počeo sa njenim ispunjenjem. Stoga, Osnovni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi za raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze od strane apelanta, u skladu sa članom

124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Osnovni sud je istakao da su neosnovani prigovori apelanta koji se odnose na kvalitet junica, odnosno njihovu reproduktivnu sposobnost, jer to ne opravdava apelanta za neispunjenje ugovorne obaveze, a također i zbog toga jer se apelant samim ugovorom obavezao da će preuzeti brigu o njihovom zdravlju, i da davalac kredita nakon preuzimanja stoke nema nikakvu dalju odgovornost za njih. Pored toga, Osnovni sud se u svom obrazloženju pozivao i na odredbe ZOO u vezi sa odgovornošću prodavca za materijalne nedostatke stvari, te je istakao da u konkretnom slučaju prijemom stoke od tužioca prešao je i rizik na apelanta, te samim tim isključena odgovornost tužioca za buduće zdravlje stoke, kao i da je na temelju predmetnog ugovora predviđeno osiguranje kod osiguravajuće kuće. Osnovni sud je posebno istakao obavezu apelanta utvrđenu u skladu sa članom 482. ZOO prema kojim bi aplant, ukoliko se radi o skrivenim nedostacima stvari, bio dužan pod prijetnjom gubitka prava da o tim nedostacima obavijesti tužioca u roku od osam dana od dana kada ne nedostatak otkrio, a najkasnije u roku od šest mjeseci od dana predaje stvari. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je izvršio blagovremeni pregled preuzete stoke za koju tvrdi da je imala određene nedostatke, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana predaje pismeno obavijestio tužioca o tome opisujući nedostatke, nije pozvao tužioca da se uvjeri u tačnost tih podataka pri pregledu, što je bila njegova obaveza u skladu sa članom 484. ZOO, a niti je dokazao da su te okolnosti u momentu zaključenja ugovora bile poznate tužiocu, u kom slučaju bi on bio ogovoran, a odredbe predmetnog ugovor o isključenju odgovornosti bi bile ništave. Također, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao niti svoje navode da se u konkretnom slučaju radi o nametanju monopolskog položaja tužioca, niti o krivičnom djelu prevare.

5. Presudom Apelacionog suda, broj Gž-418/05 od 22. maja 2006. godine, odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv presude Osnovnog suda, broj P-216/03-I od 4. jula 2005. godine i prvostepena presuda je potvrđena.

6. Apelacioni sud je u obrazloženju naveo da u postupku pred prvostepenim sudom nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, i da je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pravilno primjenjeno materijalno pravo. Nadalje, Apelacioni sud je istakao da u potpunosti prihvata kao pravilan i na zakonu utemeljen pravni stav prvostepenog suda da su ispunjeni uslovi za raskid ugovora o robnom kreditu zbog toga što apelant nije ispunio svoju obavezu otplate kreditne sume. Pored toga, Apelacioni sud je naveo da je, suprotno tvrdnjama apelanta u žalbi, prvostepeni sud u obrazloženju presude dao dovoljne i valjane razloge zašto nije prihvatio prijedlog apelanta da se provedu dokazi saslušanjem svjedoka V.S. zbog suvišnog ponavljanja, a koje je prihvatio i Apelacioni sud. Apelacioni sud je, također, naveo da je na temelju spisa utvrdio da je prvostepeni sud tokom postupka odbio izvođenje nekih dokaza koje je apelant predložio i u svojoj žalbi, ali da su ti dokazi više uopšteni i odnose se na ukupno stanje uvezene stoke u precizno nedefinisanom vremenskom periodu, odnosno ne tiču se konkretnih podataka za konkretni predmet o kome se odlučivalo u predmetnom postupku, te da izostanak izvođenja takvih dokaza nije uticao na odluku u ovoj pravnoj stvari. Na koncu, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud cijenio i proveo sve dokaze od relevantnog značaja za ishod ovog postupka uz navođenje dovoljno razloga za odlučenje o svim bitnim činjenicama

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što sudovi nisu uzeli u obzir ili su odbili njegove prijedloge za izvođenje dokaza, tj. da se saslušaju određene osobe kao svjedoci i da se provedu određene radnje u cilju prikupljanja podataka o stvarnom stanju stoke koju je preuzeo nakon zaključivanja spornog ugovora o robnom kreditu, zbog čega su sudovi u predmetnom postupku jasno pomagali jednu stranu u postupku. Prema mišljenju apelanta, da su prihvaćeni pomenuti prijedlozi, odluke sudova bi se bitno razlikovale od donesenih.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant ističe da povredu prava na pravičan postupak vidi u činjenici da sudovi nisu uzeli u obzir i da su odbili njegove prijedloge za izvođenje određenih dokaza, zbog čega su izveli nepravilan zaključak da se raskida predmetni ugovor o robnom kreditu i da je on obavezan da plati ugovorenu kreditnu sumu. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02), osim ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Osim toga, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

12. Ustavni sud smatra da su, u konkretnom slučaju, Apelacioni sud i Osnovni sud dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da su sudovi zloupotrijebili dokazni postupak na štetu apelanta. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Pored toga, nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koje se poziva vjerovatna ili moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Osim toga, apelant navodi je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se navodi apelanta o povredi prava na imovinu, svode na iste razloge zbog kojih je apelant naveo i povredu pravu na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije ovih navoda u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2353/06 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio