Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3580/08 (Opštinsko udruženje samostalnih privrednika Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3580/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 3580/08, rješavajući apelaciju Opštinskog udruženja samostalnih privrednika Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Opštinskog udruženja samostalnih privrednika Mrkonjić Grad, podnesena protiv Odluke Ustavnog suda Republike Srpske, broj: U-94/06 od 11. septembra 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Opštinsko udruženje samostalnih privrednika Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), zastupano po Tihomiru Milanoviću iz Mrkonjić Grada, podnijelo je 11. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-94/06 od 11. septembra 2008. godine. Apelant je, takođe, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje Uredbe Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uredba) o regulisanju visine naknade za korišćenje zemljišta koje pripada putu, broj 04/1-012-1505/06 od 29. juna 2006. godine (u daljnjem tekstu: Uredba), odnosno da se obustavi primjena člana 11. navedene uredbe, a kojim je dato ovlašćenje Javnom preduzeću „Putevi Republike Srpske“ da onemogući korištenje zemljišta za potrebe puta.
2. Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-94/06 od 11. septembra 2008. godine, odbijen je prijedlog apelanta za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Uredbe Vlade Republike Srpske, broj 04/1-012-1505/06 od 29. juna 2006. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 65/06), kojim je apelant tražio da se utvrdi da je Vlada RS, propisujući osporenom uredbom enormno povećanje cijene korišćenja zemljišta koje pripada putnom pojasu javnih puteva, dovela u pitanje njegovo pravo garantovano odredbama čl. 5, 50, 53. i 108. Ustava Republike Srpske, kao i da odredba člana 57. Zakona o javnim putevima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 3/04 i 51/04) ne daje Vladi RS potpunu slobodu pri određivanju visine ove naknade. U obrazloženju odluke, Ustavni sud Republike Srpske je naveo da je ustavni osnov za donošenje sporne uredbe sadržan u članu 90. stav 1. Ustava Republike Srpske, prema kojoj Vlada Republike Srpske donosi uredbe, odluke i druga akta za izvršavanje zakona, te da je odredba člana 57. Zakona o javnim putevima poslužila Vladi Republike Srpske da, na osnovu prijedloga Javnog preduzeća „Putevi Republike Srpske“, utvrđuje visinu naknade za upotrebu i korišćenje javnih puteva. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud Republike Srpske je zaključio da je Vlada Republike Srpske osporenu uredbu donijela u skladu sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o javnim putevima, a da opravdanost visine naknade spada u domen cjelishodnosti, o čemu Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana
11. Ustava Republike Srpske, nije nadležan da odlučuje.
3. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama Vlade Republike Srpske i Ustavnog suda Republike Srpske povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
5. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Ustavni sud konstatuje da se apelant formalno žali na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-94/06 od 11. septembra 2008. godine, ali da iz njegovih apelacionih navoda proizilazi da je ustvari nezadovoljan Uredbom Vlade Republike Srpske o regulisanju visine naknade za korištenje zemljišta koje pripada putu, broj 04/1-012-1505/06 od 29. juna 2006. godine, jer je, prema njegovom mišljenju, propisivanjem enormnog povećanja naknade za korištenje javnih puteva ugrožen interes apelanta protivno odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske i Zakona o javnim putevima. Stoga je potrebno je odgovoriti na pitanje da li se, u postupku donošenja osporene Odluke Ustavnog suda Republike Srpske, odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. U predmetnom postupku Ustavni sud je odbio inicijativu-prijedlog apelanta za ocjenu ustavnosti i zakonitosti osporene Uredbe Vlade Republike Srpske kojom se, prema mišljenju Ustavnog suda Republike Srpske, u skladu sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o javnim putevima utvrđuje visina naknade korišćenja javnih puteva, dok je vezano za a pitanje same visine naknade korišćenja zemljišta koje pripada putu obrazložio da se radi o pitanju koje je izvan nadležnosti odlučivanja Ustavnog suda Republike Srpske. Ustavni sud stoga zaključuje da je Ustavni sud Republike Srpske odlučivao samo o osnovanosti inicijative za ocjenu Ustavnosti određenih opštih pravnih akata. Pri tome, Ustavni sud konstatuje da osporeni akti, čiju ocjenu je apelant tražio od Ustavnog suda Republike Srpske predstavljaju opšte pravne akte plansko-tehničke regulative, koji su doneseni u okviru javnopravnog ovlaštenja svojih donosilaca, a ne pojedinačne pravne akte kojim bi se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta.
6. Iz navedenog proizilazi da Ustavni sud Republike Srpske osporenom odlukom, broj U-94/06 od 11. septembra 2008. godine, nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama apelanata» u smislu značenja prava na pravično suđenje, te slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Nadalje, apelant smatra da je pobijanom Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, odnosno Uredbom Vlade Republike Srpske, povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da se osporenom odlukom isključivo odlučivalo o tome da li je Vlada Republike Srpske nadležna da donese predmetnu Uredbu, koja dakle ima karakter opšteg pravnog akata kojim javna vlast utvrđuje visinu i način plaćanja naknade za privremeno korišćenje zemljišta koje pripada pojasu javnih puteva koji su dati na upravljanje Javnom preduzeću „Putevi Republike Srpske“. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je predmetnom uredbom, čiju je ocjenu ustavnosti tražio apelant, regulirano da pravna i fizička lica koja koriste zemljište koje pripada javnom putu plaćaju naknadu za korištenje tog zemljišta (član 4. Uredbe) te da se visina naknade koju plaća pravno i fizičko lice određuje rješenjem o zakupu-korišćenju zemljišta (član 8. Uredbe). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske nije odlučivalo o pitanju imovine apelanta, odnosno da li efekti sporne uredbe mogu uticati na imovinu apelanta, već bi se moglo, eventualno, govoriti o implikacijama sporne uredbe na imovinu članova apelanta. Međutim imajući u vidu naprijed navedene odredbe Uredbe nesporno je da će o imovini apelanta odnosno njegovih članova biti odlučeno u svakom konkretnom slučaju pojedinačnim rješenjima iz čega proizilazi da osporenom odlukom Ustavnog suda Republike Srpske nije odlučivano o imovini apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da je suština apelantove inicijative pred Ustavnim sudom Republike Srpske bila upravo sama visina naknade utvrđene spornom uredbom, te da je u pogledu tog navoda, Ustavni sud zaključio da nije nadležan da meritorno raspravlja to pitanje. Obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić