Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3085/06 (S. F., S. T., V. S., R. S.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3085/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3085/06, rješavajući apelaciju Srete Filipovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srete Filipovića, Stane Tadić, Videta Stankovića, Radovana Stankovića, Nenada Trivuna, Mirjane Todorović, Milke Kablar, Milje Dostić, Pere Mihajlovića, Stoje Krunić, Slavojke Avram, Slavojke Nogo, Marije Banović, Marice Salamadić, Marijane Trivun, Radmile Popović, Slavojke Kovač, Vukosave Dostić, Borke Lugonjić, Mileta Kovača, Mare Kovač, Marinka Obrenovića, Zdravka Subotića, Trifka Pavlovića, Jelene Pavlović, Ikonije Radović, Radeta Eleza, Radmile Radović, Fime Mihajlović, Jelice Milić, Milanke Mićić, Miladina Mojovića, Milorada Bozala, Nevenke Kovač, Bogdana Begenešića, Ljubomira Stojanovića, Pere Danilovića, Radoje Ćalasana, Zore Ćalasan, Milke Marić, Milanke Mališ, Vlade Skakavca, Bojane Kostović, Cvijete Križić, Anke Božić, Milorada Popovića, Tarse Plemić, Vase Bilinca, Anice Bilinac, Milene Mihajlović, Milorada Tepavčevića, Mališe Tepavčevića, Drage Krunića, Goje Krunić, Petka Vukadinovića, Dušanke Milanović, Momčila Kovača, Milijane Kovač, Radana Vukovića, Novice Vukovića, Gojka Mitrića, Jele Novović, Milete Kruščić, Marije Vidaković, Obrena Vukovića, Slobodana Škipine, Kriste Antić, Miloša Stavnjaka, Radeta Dostića, Fime Salamadija, Mileve Begenešić, Stanojke Batinić, Jovana Đukelića, Desanke Kalajdžić, Dike Mašića, Savke Mašić, Radovana Milanovića, Nikole Tomovića, Julke Lalović, Save Kalajdžića, Neđe Klarića, Dobre Kulić, Milke Pljevaljčić, Miloša Pljevaljčića, Bose Radović, Goje Vidojević, Tome Eleza, Milana Vukovića, Sofije Vuković, Miladinke Vrećo, Dragomira Vreće, Mlađena Delića, Pejke Delić, Mileta Ristanovića, Blagote Perovića, Luje Avrama, Aleksandra Dobnika, Grozde Sekulović, Branka Živanovića, Jovanke Krsmanović, Vide Anđelić, Miloša Pavlovića, Gojka Novovića, Anđelka Vukovića, Vojka Uljara, Ljubice Mališ, Vojke Kljajić, Jelke Arsenić, Joke Drakul, Marice Fuštar, Riste Matovića, Radmile Đajić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000-249 od 11. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P-242/05 od 7. jula 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Sreto Filipović, Stana Tadić, Vide Stanković, Radovan Stanković, Nenad Trivun, Mirjana Todorović, Milka Kablar, Milja Dostić, Pero Mihajlović, Stoja Krunić, Slavojka Avram, Slavojka Nogo, Marija Banović, Marica Salamadić, Marijana Trivun, Radmila Popović, Slavojka Kovač, Vukosava Dostić, Borka Lugonjić, Mile Kovač, Mara Kovač, Marinko Obrenović, Zdravko Subotić, Trifko Pavlović, Jelena Pavlović, Ikonija Radović, Rade Elez, Radmila Radović, Fima Mihajlović, Jelica Milić, Milanka Mićić, Miladin Mojović, Milorad Bozalo, Nevenka Kovač, Bogdan Begenešić, Ljubomir Stojanović, Pero Danilović, Radoje Ćalasan, Zora Ćalasan, Milka Marić, Milanka Mališ, Vlado Skakavac, Bojana Kostović, Cvijeta Križić, Anka Božić, Milorad Popović, Tarsa Plemić, Vaso Bilinac, Anica Bilinac, Milena Mihajlović, Milorad Tepavčević, Mališa Tepavčević, Drago Krunić, Goja Krunić, Petko Vukadinović, Dušanka Milanović, Momčilo Kovač, Milijana Kovač, Radan Vuković, Novica Vuković, Gojko Mitrić, Jela Novović, Mileta Kruščić, Marija Vidaković, Obren Vuković, Slobodan Škipina, Krista Antić, Miloš Stavnjak, Rade Dostić, Fima Salamadija, Mileva Begenišić, Stanojka Batinić, Jovan Đukelić, Desanka Kalajdžić, Diko Mašić, Savka Mašić, Radovan Milanović, Nikola Tomović, Julka Lalović, Savo Kalajdžić, Neđo Klarić, Dobro Kulić, Milka Pljevaljčić, Miloš Pljevaljčić, Bosa Radović, Goja Vidojević, Tomo Elez, Milan Vuković, Sofija Vuković, Miladinka Vrećo, Dragomir Vrećo, Mlađen Delić, Pejka Delić, Mile Ristanović, Blagota Perović, Lujo Avram, Aleksandar Dobnik, Grozda Sekulović, Branko Živanović, Jovanka Krsmanović, Vida Anđelić, Miloš Pavlović, Gojko Novović, Anđelko Vuković, Vojko Uljar, Ljubica Mališ, Vojka Kljajić, Jelka Arsenić, Joka Drakul, Marica Fuštar, Risto Matović, Radmila Đajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa advokat Vasilije Novović, podnijeli su 15. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000-249 od 11. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnem tekstu: Osnovni sud), broj P-

242/05 od 7. jula 2006. godine.

2. Apelanti su 30. decembra 2005. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženog, radi naknade štete-isplate razlike penzija za period od 1. oktobra 2002. godine do 30. novembra 2005. godine (u daljnem tekstu: sporni period), u iznosima pojedinačno određenim rješenjima tuženog -filijala Istočno Sarajevo. Tim rješenjima, apelantima je utvrđena penzija u tačno određenim novčanim mjesečnim iznosima, prema kojima je isplata počela teći od 1. oktobra 2002. godine. Navedenim rješenjima zamijenjena su dotadašnja rješenja, a stavom 2. izreke utvrđeno je da se visina penzije usklađuje mjesečno prema stanju sredstava u fondu namijenjenom za isplatu penzija. Apelanti su tužbeni zahtjev zasnovali na odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) koja se odnosi na naknadu štete po osnovu krivice. Konačno opredjeljenim zahtjevom apelanti su tražili isplatu razlika penzija za sporni period.

3. Odlučujući o tužbi apelanata i njihovom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj P-242/05 od 7. jula 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je odbijen kao neosnovan njihov tužbeni zahtjev da sud obaveže tuženog da im na ime manje isplaćenih penzija za sporni period isplati iznose pojedinačno određene izrekom presude, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dospijeća svakog pojedinačnog neisplaćenog dijela penzije, pa do konačne isplate.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo nesporne činjenice da su apelanti penzioneri kojima tuženi isplaćuje penzije i kojima je po službenoj dužnosti u skladu sa ovlaštenjima iz Statuta Javnog fonda za penzijsko invalidsko osiguranje osiguranje («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 21/94, 33/97 i 19/98) donio rješenja i odredio mjesečni iznos penzija počev od 1. oktobra 2002. godine pa ubuduće. Obrazlažući dalje, Osnovni sud je naveo da se iz svih izdatih rješenja vidi da su donesena u skladu sa odredbom člana 130. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS («Službeni glasnik RS» br. 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 47/02; u daljnjem tekstu: ZOPIO) te da je tuženi svakom apelantu utvrdio tačan mjesečni iznos penzije. U stavu 2. izreke svakog pojedinačnog rješenja navedeno je da će se ovako određen iznos penzije usklađivati mjesečno prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzije, te da će se isplata na taj način vršiti od 1. oktobra 2002. godine. Osnovni sud je utvrdio da je iz Izvještaja likvidature tuženog vidljivo da su apelantima u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 30. novembra 2005. godine isplaćivane umanjene penzije. Među strankama je sporno da li je tuženi imao osnova da vrši isplatu penzija u manjim iznosima od onih koji su utvrđeni u svakom pojedinačnom rješenju, odnosno da li je isplaćujući umanjene penzije tuženi apelantima prozrokovao štetu.

5. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tuženi isplaćujući apelantima umanjene penzije u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 30. novembra 2005. godine postupao u skladu sa odredbom člana 130. ZOPIO, jer je penzije isplaćivao prema raspoloživim sredstvima, a u skladu sa ovlaštenjima predviđenim u navedenoj zakonskoj odredbi. Iz navedenog, prema mišljenju tog suda, proizilazi da apelantima penzije nisu umanjene krivicom tuženog. Tuženi je, kako dalje navodi sud, penzije isplaćivao prema raspoloživim sredstvima, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima.

6. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 015-0-Gž-06-000 249 od 11. septembra 2006. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, uz primjenu relevantnog ZOPIO, konkretnije odredbe iz člana 130. ZOPIO. Tuženi, kako je dalje istakao taj sud, poštujući zakonske odredbe, isplatom penzija prema raspoloživim sredstvima nije mogao povrijediti prava apelanata, niti postoji njegova krivica što su u spornom periodu isplaćivane penzije u manjim iznosima od onih koji su utvrđeni pojedinačnim rješenjima. Pored navedenog, taj sud je istakao da je svako pojedinačno rješenje apelanata kojim je utvrđena visina penzije vezana za odredbu člana 130.

ZOPIO.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na imovinu vide u isplati manjeg iznosa penzije od onog koji im je utvrđen u svakom pojedinačnom rješenju. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelanti vide u postupanju tuženog koji im nije, prilikom isplate penzija kojim je iznos visine penzije mijenjan u odnosu na visinu utvrđenu pojedinačnim rješenjima, izdavao posebna rješenja na koja bi mogli izjaviti žalbu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati. Riječ 'imovina' uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist, kao što su određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali općenito shvaćeno tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, 1979., tom 31. stav 50).

10. Ustavni sud podsjeća da Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud smatraju: (1) da su penzijska prava imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uvijek kad je pravo na penziju zasnovano, u potpunosti ili djelimično, na plaćanju doprinosa socijalnom osiguranju ili drugim socijalnim beneficijima, ali (2) da je zahtjev za zakonsko pravo na penziju ili druge socijalne beneficije na osnovu zakona i pravnih odluka imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, bilo da postoji ili ne, doprinos fondu iz kojeg se vrši isplata (vidi Gaygusuz protiv Austrije, Evropska komisija za ljudska prava, Izvještaj od 11. januara 1995. godine, Aplikacija broj 17371/90, koju podržava Evropski sud za ljudska prava u presudi od 16. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, st. 37-41 i odluku o dopustivosti Evropskog suda za ljudska prava, predmet Wessels-Bergevoet protiv Nizozemske, Aplikacija broj 34462/97, odluka od 3. oktobra 2000. godine, i presuda u meritumu u istom predmetu, od 4. juna 2002. godine, st. 40-43).

11. Ustavni sud, u konkretnom slučaju mora ispitati da li zahtjev apelanata koji se odnosi na isplatu naknade štete zbog smanjenog iznosa primljene penzije predstavlja samostalan imovinski interes zaštićen članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U konkretnom slučaju, nesporna je činjenica da su apelanti penzioneri kojima tuženi isplaćuje penzije. Međutim, suština njihovog žalbenog navoda nije pravo na penziju kao takvo većnaknada štete zbog isplaćenog manjeg iznosa penzije. U tom smislu, Evropski sud smatra da se odredba člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne može tumačiti kao priznavanje pojedincu prava na određeni iznos penzije. Naime, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne utiče na pravo države da primijenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Osim toga, ZOPIO i to odredba člana 130. navedenog zakona, detaljno propisuje cjelokupan postupak mjesečnog usklađivanja penzija i ni u kom slučaju ne predstavlja pravo na tačno utvrđeni, fiksni iznos penzije. Iz navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnom, naprijed navedenom zakonu koji ni u jednom dijelu ne dovodi do zaključka da su apelanti imali pravo ili «legitimno očekivanje» da na ime penzije prime iznose koji su tvrdili da imaju. Osim toga, imovina koju su apelanti očekivali da će dobiti na ime penzije u predmetnom postupku, a iznad iznosa koji im je isplaćen ne predstavlja postojeću imovinu apelanata, te Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Budući da garancije iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenjive na predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U pogledu navoda apelacije o povredi prava na djelotvorni pravni lijek, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanata na pravo na djelotvoran pravni lijek također ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, obzirom da član 13. Evropske konvencije, koja se prema Ustavu Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje da: [...]“Svako čija su prava i slobode priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima[...].“ Obzirom da je prethodno utvrđeno da je pozivanje apelanata na pravo na imovinu ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, isti se zaključak mora izvesti i u pogledu pozivanja apelanata na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji „pravo zaštićeno konvencijom“, što je i uslov za primjenu navedenog člana (vidi Ustavni sud, neobjavljena dluka broj AP-267/06 od 14. marta 2006. godine).

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić, s.r.

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3085/06 (S. F., S. T., V. S., R. S.) | Sudska praksa | Aktio