Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3216/06 (A. Č.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 19
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 19
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3216/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3216/06, rješavajući apelaciju Amira Čohodara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, , člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Čohodara podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
2667/05 od 8. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj PR-1519/04 od 24. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Čohodar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2667/05 od 8. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PR-1519/04 od 24. juna 2005. godine.
2. Apelant je 17. avgusta 2004. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Kantona Sarajevo, Ministarstva stambenih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi), radi uspostavljanja radno-pravnog statusa i isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, da obaveže tuženog da mu uspostavi radno-pravni status na poslovima i zadacima koje je do tada izvršavao, kao i da mu na osnovu člana 96. stav
2. Zakona o radu tuženi naknadi plaće u iznosu od 560 KM, za svaki mjesec počev od 1. januara 2004. godine, sa zateznim kamatama.
3. Općinski sud je 24. juna 2005. godine donio presudu broj PR-1519/04, kojom je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je ovaj sud na temelju izvršenog uvida u priloženu dokumentaciju, koja se odnosila na zasnivanje i prekid radnog odnosa apelanta kod tuženog utvrdio, da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na određeno vrijeme, na poslovima mlađeg referenta za uviđaj i iseljenje, u periodu od 1. novembra 1997. godine do 31. avgusta 1999. godine, od 1. septembra 1999. godine do 28. decembra 2001. godine, od 14. januara 2002. godine do 16. oktobra 2002. godine i od 1. novembra 2002. godine do 30. avgusta 2003. godine. Takođe je utvrđeno da je apelantu rješenjem tuženog broj 27-01-34-25-34 od 10. jula 2003. godine, na osnovu člana 121. stav 1. tačka 2. i člana 135 Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima u FBiH), prestao radni odnos na određeno vrijeme, zaključno sa 30. augustom 2003. godine. Prema tome, Općinski sud je zaključio da se rješenje tuženog od 10. jula 2003. godine zakonito, jer je doneseno na temelju odredbi Zakona o radnim odnosima u FBiH.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2667/05 od 8. septembra 2006. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navodeno da prema stanju spisa proizilazi da je među strankama sporno pitanje pravilne promjene materijalnog prava, tj. da li je u konkrentom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 19. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, br. 43/99 i 32/00), a u vezi sa članom 7. Zakona o radnim odnosima u FBiH („Službene novine FBiH“, broj 13/98). Članom 7. Zakona o radnim odnosima u FBiH je uređeno da se samo na prava, obaveze i odgovornosti, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. U vezi sa navedenim stav ovog suda je da su odredbama čl. 136. i 137. Zakonom o radnim odnosima u FBiH uređena prava službenika, u slučaju da je njegovo pravo povrijeđeno rješenjem rukovoditelja organa uprave. Kantonalni sud je utvrdio da apelant nije postupio prema odredbi člana 136. navedenog zakona, jer nije podnio prigovor protiv rješenja koje pobija tužbom, te da nije u roku iz člana 137. Zakona podnio tužbu nadležnom sudu. Kantonalni sud je isto tako zaključio da je u ovoj pravnoj stvari tužbu apelanta trebalo odbaciti, budući da apelant nije osporavao činjenicu da je pobijano rješenje primio 14. jula 2003. godine i da na isto nije uložio prigovor, nego podnio tužbu sudu 17. avgusta 2004. godine. Kako odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva sadrži u sebi već odluku o odbacivanju, to je na na osnovu člana 226. ZPP-a ovaj sud odlučio kao u izreci presude.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama, povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje, te su stoga pogrešno izveli zaključak u pogledu primjene člana 19. Zakona o radu. Smatra, obzirom na činjenicu da je kod tuženog radio bez prekida duže od dvije godine, da su u potpunosti bili ispunjeni uslovi propisani članom 19. Zakona o radu, u smislu da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud podsjeća, da je članom 136. Zakona o radnim odnosima u FBiH, propisano je da službenik koji nije zadovoljan rješenjem rukovoditelja organa uprave odnosno u slučaju da je njegovo pravo povrijeđeno rješenjem, ima pravo da rukovoditelju organa podnese prigovor na rješenje, koje odlaže izvršenje rješenja. Članom 137. istog zakona je uređeno da, ukoliko službenik nije zadovoljan rješenjem po prigovoru, ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, u roku od 30 dana od dana prijema rješenja po prigovoru.
9. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Suštinski prigovor apelanta se svodi na navod da su sudovi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, i izveli pogrešan zaključak u vezi primjene člana 19. Zakona o radu. Budući da je kod tuženog radio bez prekida duže od dvije godine, to smatra da su u potpunosti bili ispunjeni uslovi propisani članom 19. Zakona o radu, u smislu da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud zapaža, da je Kantonalni sud utvrdio da je apelant rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa primio 14. jula 2003. godine, te da na isto nije uložio prigovor a što je suprotno članu 136. Zakona o radnim odnosima u FBiH, nego je podnio tužbu Općinskom sudu 17. augusta 2004. godine. Takođe, kako tužba nije podnesena u roku iz člana 137. ovog zakona, Kantonalni sud je zaključio da je u ovoj pravnoj stvari tužbu apelanta trebalo odbaciti. Obzirom na činjenicu da odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva sadrži u sebi odluku o odbacivanju, to je ovaj sud postupio prema odredbi člana
226. ZPP-a. Ustavni sud zaključuje da je apelant protiv rješenja tuženog broj 27-01-34-25-34 od 10. jula 2003. godine, mogao u skladu sa članom 136. Zakona o radnim odnosima u FBiH izjaviti prigovor tuženom, a što nije učinio, te stoga nije niti tužbu podnio nadležnom sudu, u roku utvrđenom članom 137. istog zakona. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić