Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-785/08 (T. M.,M. Ć.,D. B., J. M., S. G. i J. V.)
Odluka donesena 31. 01. 2009.
- Nadležan sud
- Nadležnost suda
- Istraga
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-785/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Tudor Pantiru, Constance Grewe, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 31. januara 2009. godine, u predmetu broj
AP 785/08, rješavajući apelaciju Tomislava Martinovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Martinovića, Miroslava Ćorića, Dragana Brkića, Nadžide Galešić, Josipa Merdže, Srećka Glibića i Joze Vladića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-07/383 od 22. januara 2008. godine, zato što je preuranjena.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 785/08 od 17. septembra 2008. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Martinović iz Biletić-Polja, kojeg zastupa Dragan Barbarić, advokat iz Mostara, Miroslav Ćorić iz Mostara, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, Dragan Brkić, Josip Merdžo, Srećko Glibić i Jozo Vladić, svi iz Mostara, koje zastupa Zdravko Rajić, advokat iz Mostara, i Nadžida Galešić iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u periodu od 12. do 24. marta 2008. godine protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K-07-383 od 22. januara 2008. godine. Apelanti Miroslav Ćorić i Tomislav Martinović su 8. i 25. aprila 2004. godine dopunili apelacije.
2. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio Sudu BiH vršenje bilo kakvih radnji predviđenih u Zakonu o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelacijama.
a) Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je na osnovu člana 93. stav 1. alineja 3, a na lični zahtjev sudije Mate Tadića, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rada i odlučivanja u ovom predmetu.
4. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 785/08 od 17. septembra 2008. godine kojom je usvojen zahtjev apelanata da se donese privremena mjera i naloženo Sudu BiH da zastane sa postupkom, te da ne preduzima bilo kakve radnje u predmetu koji se vodi povodom Optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj KT-474/05 od 13. decembra 2007. godine.
5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH, kao učesnika u postupku, zatraženo je 14. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelacije br. AP
785/08, AP 849/08 i AP 881/08.
6. Sud BiH je dostavio odgovor 25. aprila 2008. godine, a Tužilaštvo BiH 30. aprila 2008. godine.
7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 2. septembra 2008. godine.
8. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 785/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 785/08, AP 849/08, AP 850/08, AP 878/08, AP 880/08, AP 881/08 i AP 882/08. S obzirom na ovo, Ustavni sud nije posebno tražio odgovore za ostale apelacije.
b) Činjenično stanje
9. Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-474/05 od 13. decembra 2007. godine, koju je Sud BiH potvrdio 18. decembra 2007. godine, apelanti su, zajedno sa drugim licima, optuženi da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelanti Tomislav Martinović i Srećko Glibić optuženi su i za krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinilaca iz člana 345. stav 2. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Apelant Jozo Vladić optužen je samo za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja u pomaganju iz člana 383. stav 3. u vezi sa članom 33. KZFBiH.
10. Protiv optužnice apelanti su uložili prethodne prigovore koji su se odnosili na pitanje formalnih nedostataka optužnice, stvarne nadležnosti Suda BiH, nezakonito pribavljenih dokaza, a zatražili su i da se postupak razdvoji. Osporenim rješenjem broj X-K-07/393 od 22. januara 2008. godine Sud BiH je odbio sve prethodne prigovore apelanata i drugih optuženih kao neosnovane. U odnosu na prigovor o nenadležnosti, Sud BiH je obrazložio da je imao u vidu odredbu člana 13. Zakona o Sudu BiH kojim je propisana nadležnost Suda BiH za krivična djela utvrđena u KZFBiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Sud BiH je, dalje, naveo da je stavom 2. navedenog člana propisana nadležnost Suda BiH da sudi za krivična djela utvrđena zakonima Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko BiH kada ta krivična djela: (a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine; i (b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu, ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Distrikta Brčko BiH.
11. Također, Sud BiH je obrazložio da je pri odlučivanju o nadležnosti imao u vidu i odredbu člana 25. stav 1. ZKPBiH, koja propisuje da će Sud odlučiti da provede jedinstven postupak i donese jednu presudu u slučaju kad je isto lice optuženo za više krivičnih djela ili kad je više lica učestvovalo u izvršenju jednog krivičnog djela. U konkretnom slučaju, kako navodi Sud BiH, apelanti Tomislav Martinović, Srećko Glibić, Dragan Brkić, Miroslav Ćorić i još dvojica optuženih optuženi su za više krivičnih djela, i to: krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH i krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinilaca iz člana 345. stav 2. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Osim toga, u izvršenju krivičnih djela iz drugih tačaka optužnice učestvovalo je više optuženih. Imajući ovo u vidu, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju počinjeno više krivičnopravnih radnji «od čelnika Vlade i MUP-a jednog kantona, koji su prvenstveno propisima zaduženi da rade na otkrivanju krivičnih djela». Dalje, Sud BiH je naveo da su djela vršena sistematski i u dužem vremenskom periodu, «što u svojoj ukupnosti stvara štetne posljedice koje prelaze granice kantona i entiteta, koje se ogledaju, između ostalog, u utjecaju na opadanje povjerenja građana u institucije vlasti i osjećanja pravne sigurnosti».
12. Sud BiH je odbio i prigovor koji se tiče formalnih nedostataka optužnice, obrazloživši da optužnica koja je potvrđena sadrži sve elemente propisane članom 227. stav 1. ZKPBiH. Iako su, kako navodi Sud BiH, «opisane radnje mogle biti određenije [...] iz datog opisa djela, ipak, proizlaze zakonska obilježja krivičnih djela koja se optuženima stavljaju na teret». Sud, također, ukazuje na to da je, zbog otklanjanja ranije uočenih nedostataka, optužnica bila vraćena Tužilaštvu BiH da je uredi, pa nakon što je tužilac BiH optužnicu korigirao, ona je potvrđena. Sud BiH je ocijenio da je neosnovan i prigovor o nezakonitosti dokaza, obrazloživši to time da optuženi, uglavnom, prigovaraju na način na koji je tužilac prezentirao dokaze «pri čemu ne daju objašnjenje u kom smislu su ti dokazi nezakoniti, već se upuštaju u raspravljanje o činjeničnim navodima optužnice». Sud BiH je, također, podsjetio na to da raspravljanje o činjeničnom supstratu optužnice nije predmet odlučivanja u smislu člana 233. ZKPBiH, te da će odbrana imati priliku da prezentira i izvede dokaze tokom glavnog pretresa, «a tvrdnje da su oni nezakoniti Sud će ponovo razmotriti, te ukoliko se to ukaže osnovanim, predmetni dokazi će biti izdvojeni».
13. Kad je riječ o razdvajanju postupka u odnosu na pojedine optužene, Sud BiH je zaključio da, prije svega, ovaj prigovor treba posmatrati u korelaciji sa zaključkom Suda kojim se proglasio stvarno nadležnim da postupa u ovom krivičnom predmetu. S obzirom na to da je donio zaključak kojim se smatra stvarno nadležnim da postupa povodom optužnice Tužilaštva BiH, Sud BiH je prijedlog nekih optuženih, među njima i nekih apelanata, da se postupak razdvoji tako da se on nastavi na sudu u Mostaru odbio kao neosnovan. Sud BiH je obrazložio da se većini optuženih stavlja na teret izvršenje više krivičnih djela, a iz činjeničnog opisa optužnice je vidljivo da je u izvršenju tih radnji učestvovalo više optuženih. Sud BiH navodi da je činjenica da su neki optuženi, među njima i apelanti Josip Merdžo, Nadžida Galešić i Jozo Vladić, optuženi samo za po jedno krivično djelo, ali da su u izvršenju tog djela učestvovali sa drugim optuženim. Dalje, Sud BiH obrazlaže da tužilac namjerava u ovom postupku saslušati brojne svjedoke i izvesti mnogobrojne materijalne dokaze, od kojih su neki predviđeni za izvođenje po svim tačkama optužnice. Stoga, Sud BiH smatra da bi razdvajanje postupka u odnosu na pojedine optužene narušilo princip ekonomičnosti postupka na koji sud pazi po službenoj dužnosti.
c) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Suda BiH prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Odbijanjem prigovora o stvarnoj nenadležnosti Suda BiH za postupanje u konkretnom krivičnom postupku apelanti smatraju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što je Sud BiH pogrešno utvrdio da postoje uvjeti da taj sud sudi za krivična djela propisana u KZFBiH. Naime, apelanti smatraju da je Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) stvarno nadležan za suđenje u konkretnom krivičnom postupku, a da je osporena odluka rezultat nepravilne primjene zakona. Apelanti smatraju da se na ovaj način krši pravo da im sudi «zakonom ustanovljen sud», kako to propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti su se pozvali i na stav Ustavnog suda usvojen u predmetu broj AP 51/01 (ranija oznaka U 34/01) od 22. juna 2001. godine, obrazlažući to time da je apelacija dopustiva bez obzira na činjenicu da krivični postupak nije pravosnažno okončan, te argumentirajući da se jamstva predviđena u članu 6. Evropske konvencije odnose na cijeli postupak, pa tako i na fazu istrage. Apelanti, dalje, ističu da se Evropskom konvencijom i zakonom postavljaju «opća pravila kojima se ostvaruje princip pravičnog i zakonitog krivičnog postupka», te da je, prema zakonu, moguće izricanje krivičnopravne sankcije samo u zakonito provedenom postupku, pod zakonom određenim uvjetima. Cilj toga je zaštita pretpostavljenog izvršioca krivičnog djela od samovolje državnih organa, te zaštita građana od neopravdanog krivičnog gonjenja i osude.
15. Apelanti, dalje, navode da nije sporno da se pod određenim, strogo formalnim, uvjetima propisanim zakonom može konstituirati nadležnost Suda BiH za krivična djela propisana zakonima Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko BiH. S tim ciljem apelanti citiraju odredbu člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH, navodeći da je Tužilaštvo BiH moralo dokazati da su navodnim izvršenjem radnji koje se apelantima stavljaju na teret ispunjeni uvjeti koje navedeni član propisuje. Apelanti navode da je Sud BiH «pokušao dati razloge» za zasnivanje svoje stvarne nadležnosti, ali da je to obrazloženje «paušalno, bez zakonskih razloga koji su Sud rukovodili pri donošenju rješenja, a ako su ti razlozi i navedeni, oni su nerazumljivi i promašeni u smislu zakonskih odredaba». Apelanti, također, navode da je Tužilaštvo zasnivanje svoje nadležnosti opravdalo velikim novčanim iznosima zbog čega ova krivična djela mogu imati ozbiljne ili štetne reperkusije po ekonomiju Bosne i Hercegovine, ili druge štetne posljedice po Bosnu i Hercegovinu. Također, Sud BiH govori da su djela izvršena sistematski i u dužem periodu, što je stvorilo štetne posljedice koje prelaze granice kantona i entiteta, a koje se, između ostalog, ogledaju i u utjecaju na opadanje povjerenja građana u institucije vlasti i osjećanje pravne sigurnosti. Dakle, dok se Tužilaštvo BiH poziva, kako apelanti kažu, na materijalnu štetu, Sud BiH govori o nematerijalnoj šteti, te detaljno argumentiraju zašto smatraju da «šteta kao kvalifikatorna okolnost predviđena odredbama člana 358. stav 3. i člana 383. stav 3. KZFBiH uopće ne postoji».
16. Apelanti su, također, vrlo detaljno obrazložili i svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog odbijanja njihovih ostalih prethodnih prigovora, odnosno pitanja formalnih nedostataka u optužnici, nezakonitosti dokaza i pitanja razdvajanja postupka. Apelanti Miroslav Ćorić i Dragan Brkić se žale i zbog kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije, ali ove navode nisu obrazložili. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere apelanti su naveli da postupak vodi stvarno nenadležan sud, a da optužbu zastupa stvarno nenadležno tužilaštvo, te da bi nastavljanjem postupanja stvarno nenadležnih organa za apelante nastupila nenadoknadiva šteta koja ne bi mogla biti otklonjena.
d) Odgovori na apelaciju
17. U odgovoru na apelacije Sud BiH je naveo da, zbog faze u kojoj se predmet nalazi - glavnog pretresa, taj sud nije u mogućnosti, zbog očuvanja nepristranosti suda i postupajućih sudija, analizirati navode apelacije koji se odnose na činjenično stanje i dokaze koji će biti predmet kontradiktornog krivičnog postupka, «a koji ne mogu biti ni predmet razmatranja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, jer je njegova apelaciona jurisdikcija ograničena na ustavna pitanja». Sud BiH navodi da je sudsko vijeće u konkretnom predmetu na ročištu održanom 22. aprila 2008. godine odlučilo da će se postupak voditi pred tim sudom kao stvarno nadležnim. Naime, Sud BiH smatra da se njegova stvarna nadležnost za postupanje u ovom predmetu zasniva na odredbama člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH i člana 23. ZKPBiH. Sud BiH navodi da su sva krivična djela koja se apelantima stavljaju na teret propisana u KZFBiH, ali da štetne posljedice tih djela prelaze granice kantona i entiteta. Dalje, Sud BiH smatra da se, prema navodima optužnice, radi o krivičnim djelima počinjenim unutar kantonalne vlade, odnosno MUP-a, da su ta djela počinjena kontinuirano u dugom vremenskom periodu, a radnje su preduzimane «u najvažnijim segmentima navedenog ministarstva». Time je poljuljano povjerenje građana BiH u institucije vlasti, tj. institucije sigurnosti, a ovim radnjama apelanti i drugi optuženi značajno su doprinijeli gubljenju osjećanja pravne sigurnosti kod građana. Stoga je Sud BiH zaključio da je stvarno nadležan za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, navodeći pri tome da je o tom pitanju odlučio u skladu sa zakonskim propisima, pa se ne može izvesti zaključak da je načinom na koji je Sud BiH primijenio odredbe Zakona o Sudu BiH i ZKPBiH, kad je odlučio o pitanju stvarne nadležnosti, prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Također, Sud BiH navodi da primjena zakonskih odredaba u konkretnom slučaju nema elemente iz kojih bi se moglo zaključiti da je zakon proizvoljno primijenjen ili da su apelanti diskriminirani.
18. Sud BiH smatra da su apelacije preuranjene i da nema mjesta za podnošenje apelacije povodom rješenja Suda BiH o prethodnim prigovorima, jer osporeno rješenje ne predstavlja konačnu odluku suda, odnosno nije rezultat cjelokupnog krivičnog postupka. Naime, prethodni prigovori se podnose povodom optužnice koja je stupila na pravnu snagu danom potvrđivanja, čime je dovršen prethodni postupak, a čime se ušlo u fazu redovnog krivičnog postupka. Kontrola optužnice kroz prethodne prigovore, kako dalje navodi Sud BiH, ne predstavlja konačno odlučivanje o krivičnopravnoj stvari. U prilog tome ide i činjenica da se o stvarnoj nadležnosti suda vodi računa tokom cijelog krivičnog postupka (član 28. stav 1. ZKPBiH), te da se tokom tog postupka može donijeti odluka o razdvajanju postupka ukoliko za to budu ispunjeni propisani uvjeti (član 26. ZKPBiH). Da bi potvrdio ove navode, Sud BiH se poziva i na odluke Ustavnog suda u predmetima broj AP 307/04 od 19. aprila 2004. godine i broj AP 431/04 od 17. maja 2004. godine iz kojih jasno proizlazi stav Ustavnog suda da se pitanje poštivanja principa pravičnog suđenja može sagledati samo na osnovu postupka kao cjeline.
19. U svom odgovoru na apelacije Tužilaštvo BiH je navelo da je Sud BiH pravilno zasnovao svoju nadležnost u konkretnoj krivičnopravnoj stvari na osnovu pravilne ocjene činjenica i dokaza. Pri tome, kako smatra Tužilaštvo BiH, nije došlo do pogrešnog tumačenja, primjene ili zanemarivanja bilo kojeg ustavnog prava apelanata, niti je zakon proizvoljno ili diskriminacijski primijenjen. Također, Tužilaštvo BiH smatra da nije bilo povreda procesnopravne prirode, niti je činjenično stanje utvrđeno na način koji bi predstavljao kršenje Ustava Bosne i Hercegovine, niti je bilo očigledne proizvoljnosti u ocjeni dokaza. To su sve uvjeti koje je sâm Ustavni sud postavio kako bi se upustio u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i ocijenili dokaze. U vezi s tim, Tužilaštvo BiH se poziva na odluke Ustavnog suda broj AP 307/04 od 19. aprila 2004. godine i broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine. Tužilaštvo BiH smatra da pitanje da li u konkretnom slučaju postoji nadležnost Suda BiH, u smislu člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH, nije u nadležnosti Ustavnog suda, pa se u vezi s tim poziva i na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 6/02 od 5. aprila 2002. godine. Tužilaštvo BiH smatra da je sudija za prethodno saslušanje donio navedeno rješenje na način propisan u ZKPBiH, te da je adekvatno obrazložio razloge zbog kojih su prethodni prigovori apelanata odbijeni, što nesumnjivo znači da nije bilo proizvoljnosti u odlučivanju.
20. Dalje, Tužilaštvo BiH ističe da, iako nema namjeru da se upušta u raspravu o činjeničnom stanju, smatra da je Sud BiH pravilno utvrdio da postoji koneksitet sa odredbama člana
25. ZKPBiH u odnosu na lica koja se optužnicom terete, kao i na krivična djela koja su njome obuhvaćena, sistematsko i vremenski duže vršenje krivičnih djela, te na štetne posljedice u višemilionskom iznosu koje prelaze granice entiteta i kantona. Kad je riječ o navodima o nenadoknadivoj šteti koju bi apelanti pretrpjeli ukoliko bi se postupak nastavio pred Sudom BiH, Tužilaštvo navodi da apelanti nisu iznijeli razloge zbog kojih je postupak pred Sudom BiH bio štetan u odnosu na postupak koji bi se vodio pred Kantonalnim sudom, osim paušalnih navoda o navodnoj pristranosti Suda i Tužilaštva BiH. Stoga, Tužilaštvo predlaže da se apelacije odbace kao prima facieneosnovane, ili da se odbace kao nedopuštene zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje, ili zbog preuranjenosti, budući da pitanja na koja se apelanti žale nisu konačno riješena, već se o njima može odlučivati u svakoj fazi postupka, odnosno do zaključenja glavne rasprave.
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
22. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-
K-07/383 od 22. januara 2008. godine, kojim je odlučeno o prethodnim prigovorima apelanata protiv Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-474/05 od 13. decembra 2007. godine, protiv kojeg nije moguće izjaviti posebnu žalbu, a apelanti smatraju da je osporenim rješenjem prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje.
24. Ustavni sud podsjeća na to da se na pitanje da li apelanti imaju, odnosno da li će imati pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH, koje se osporava apelacijom u dijelu koji se odnosi na prigovore o formalnim nedostacima optužnice, nezakonitosti dokaza i razdvajanju postupka, nije odluka koja predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanata, u smislu konačnog utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih. Naime, osporenim rješenjem samo su odbijeni navedeni prethodni prigovori apelanata i ostalih optuženih protiv optužnice Tužilaštva BiH. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata i drugih optuženih je u toku, pa slijedi da je u odnosu na navedene prigovore apelanata i eventualno kršenje prava na pravično suđenje predmetna apelacija preuranjena.
26. Kad je riječ o pitanju stvarne nadležnosti Suda BiH, Ustavni sud ukazuje na to da je tačno da je Odlukom broj AP 51/01 od 22. juna 2001. godine odlučio da se pitanje prava na pravično suđenje može ispitati u odnosu na pitanje stvarne nadležnosti suda iako krivični postupak još nije okončan, tj. i u fazi istrage. U obrazloženju ove odluke Ustavni sud je priznao da je naveo da je «nesporna praksa Evropskog suda da se pravičnost krivičnog postupka može ocijeniti tek kada je postupak pravosnažno okončan». Međutim, tom prilikom Ustavni sud je usvojio stav da je «Ustavni sud BiH domaća institucija apelacione nadležnosti u pogledu prava i sloboda zagarantiranih Ustavom BiH, te u tom smislu, bez obzira na činjenicu da postupak nije okončan, mora ukazati na povredu prava zagarantiranih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, pa samim tim i prava zagarantiranih Ustavom BiH».
27. Pri odlučivanju o konkretnim apelacijama Ustavni sud je, svakako, imao u vidu stav iznesen u navedenoj prijašnjoj odluci, ali i činjenicu da je od donošenja ove odluke pa do danas Ustavni sud, u brojnim drugim odlukama koje je od tada donio, jasno i nedvosmisleno usvojio stav da se prava garantirana Evropskom konvencijom najdjelotvornije mogu zaštititi tumačenjem njenih odredaba u skladu sa prevlađujućom praksom Evropskog suda i bivše Evropske komisije za ljudska prava. Upravo zbog toga, Ustavni sud je u konkretnom slučaju ocijenio da je u tom svjetlu potrebno preispitati i stav iz Odluke broj AP 51/01, zbog čega je smatrao da je opravdano donijeti privremenu mjeru kako bi se omogućilo detaljnije ispitivanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovakvim slučajevima i kako bi se, eventualno, moglo odlučiti o promjeni prakse u ovakvim slučajevima, čime, naravno, nije prejudicirana konačna odluka suda.
28. Nakon što je Ustavni sud proveo postupak u skladu sa Pravilima Ustavnog suda, utvrdio je da je praksa Evropskog suda jasna i nedvosmislena – bilo kojim procesnim rješenjem koje se može donijeti u toku krivičnog postupka ne rješava se «krivična optužba» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav zaključak ne mijenja ni činjenica da protiv rješenja kojim se odbija prigovor o nedostatku stvarne nadležnosti suda nije dopuštena posebna žalba, jer ta činjenica nije odlučujuća za odluku o tome da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije moguće primijeniti u ovoj fazi postupka. Prije svega, članom 28. ZKPBiH propisano je sljedeće: «Sud je dužan paziti na svoju nadležnost i čim primijeti da nije nadležan, proglasiti se nenadležnim i po pravosnažnosti rješenja ustupiti predmet nadležnom sudu, [...].» Ova odredba se nedvosmisleno odnosi na dužnost suda u bilo kojoj fazi postupka, dakle, i u žalbenom postupku. Također, članom 297. stav 1. tačka g) ZKPBiH propisano je da će postojati bitna povreda odredaba krivičnog postupka «ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan, ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti». U suštini, to znači da će apelanti imati mogućnost da pitanje stvarne nadležnosti Suda BiH u konkretnom slučaju postave i u eventualnoj žalbi protiv prvostepene presude nakon što takva presuda bude donesena. S druge strane, čak i kada to ne bi učinili, žalbeni sud bi bio obavezan da na to pitanje pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka.
29. Imajući u vidu dosljednu praksu Evropskog suda i svoju vlastitu, preovlađujuću jurisprudenciju, Ustavni sud je zaključio da osporeno rješenje Suda BiH nije odluka koja u bilo kom dijelu predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanata, u smislu utvrđivanja osnovanosti «krivične optužbe» protiv njih. Naime, osporenim rješenjima su samo riješena proceduralna pitanja, odnosno odlučeno je o osnovanosti prethodnih prigovora apelanata protiv optužnice, uključujući i pitanje stvarne nadležnosti. Budući da je postupak utvrđivanja osnovanosti «krivične optužbe» protiv apelanata, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u toku pred Sudom BiH, slijedi da su konkretne apelacije preuranjene. Navode apelanata Miroslava Ćorića i Dragana Brkića o kršenju prava iz člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud neće razmatrati, jer nema ništa što ukazuje na to da je povreda tog prava moguća.
30. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 785/08 od 17. septembra 2008. godine.
32. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja potpredsjednice Valerije Galić i sudija Miodrag Simovića i Krstana Simića.
33. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE VALERIJE GALIĆ I SUDIJE
MIODRAGA SIMOVIĆA SUPROTNO ODLUCI USTAVNOG SUDA BOSNE I
HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ AP 785/08 OD 31. JANUARA 2009. GODINE
Žao nam je što nismo u stanju da se priklonimo stavu većine sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da u konkretnom slučaju u pogledu postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine nije postojala povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda BiH (“Službeni glasnik BiH“ br. 60/05 i 64/08) dajemo zajedničko izdvojeno mišljenje suprotno navedenoj odluci, i to zbog sljedećih razloga:
I. DOPUSTIVOST
(1) U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-K-
07/383 od 22. januara 2008. godine, kojim je odlučeno o prethodnim prigovorima apelanata protiv Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-474/05 od 13. decembra 2007. godine, protiv kojeg nije moguće izjaviti žalbu a apelanti smatraju da je tim rješenjem prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03). (2) Slažemo se sa većinskom odlukom Ustavnog suda da u konkretnom slučaju rješenje Suda BiH, koje se osporava apelacijom, u dijelu koji se odnosi na prigovore koji se tiču formalnih nedostataka optužnice, nezakonitosti dokaza i razdvajanja postupka, nije odluka koja predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanata, u smislu konačnog utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih. Razlog za to je što su osporenim rješenjem odbijeni navedeni prethodni prigovori apelanata i ostalih optuženih protiv potvrđene optužnice Tužilaštva BiH. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata i drugih optuženih je u toku, pa slijedi da je u odnosu na navedene prigovore apelanata i eventualno kršenje prava na pravično suđenje predmetna apelacija preuranjena (član 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda). (3) Dalje, osporenim rješenjem Sud BiH je kao prethodni prigovor riješio i pitanje stvarne nadležnosti tog suda da postupa u konkretnom slučaju. Apelanti se žale da im je odlukom o tome da je Sud BiH stvarno nadležan za postupanje prekršeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, a imajući u vidu već navedeni stav da se o pravičnosti postupka, u principu, odlučuje nakon što je postupak pravosnažno okončan, smatramo da, ipak, nije isključeno da određeni specifični faktori, koji su odlučujući za omogućavanje vođenja zakonitog postupka kao preduvjeta pravičnosti u smislu prava na pravično suđenje, mogu biti predmet ocjene sa aspekta člana 6. Evropske konvencije i u nekoj ranijoj fazi postupka (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, Crociani i dr. protiv Italije, aplikacija broj 8603/79 i dr., Odluke i izvještaji broj 22, str. 216). Naime, osiguranje zakonitosti postupka je osnovni zahtjev bez kojeg se ne može govoriti o «pravičnom suđenju» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Garancije pravičnog suđenja iz ovog člana počinju da teku u krivičnom postupku od trenutka podnošenja «optužbe», što je termin koji ima autonomno značenje u smislu Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da «optužba», u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo, «što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica » (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56). Također, iz jedne od novijih presuda Evropskog suda za ljudska prava (Salduz protiv Turske iz novembra 2008. godine, paragraf 50) može se vidjeti da se član 6, odnosno primjena člana 6. Evropske konvencije, zavisno od okolnosti slučaja, može odnositi i na radnje koje prethode samom sudskom postupku. Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji «optužba» moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, a to je moguće samo u postupku koji je zakonit. (4) Uzimajući ovo u obzir, smatramo da je pitanje stvarne nadležnosti, upravo, pitanje koje se tiče osiguranja da u određenoj krivičnoj stvari sudi zakonom određen sud, odnosno da ovo pitanje predstavlja pitanje zakonitosti konkretnog postupka kao uvjeta za osiguranje pravičnosti postupka uopće. U tom kontekstu, Ustavni sud je u jednom prijašnjem predmetu, također, usvojio stav da je apelacija dopustiva u odnosu na odluku o stvarnoj nadležnosti, budući da protiv rješenja kojim je to pitanje riješeno nije dopuštena žalba (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP 51/01 od 22. juna 2001. godine, stav 14). Iako su u tač. 25. do 27. Odluke broj AP 785/08 navedeni razlozi za promjenu stava izraženog u Odluci broj AP 51/01, imajući u vidu navedeno, a naročito fundamentalni značaj prava na pravično suđenje u svakom demokratskom društvu, naše mišljenje je da je apelacija podnesena protiv osporenog rješenja u dijelu koji se tiče pitanja stvarne nadležnosti Suda BiH dopustiva, bez obzira na to što postupak u trenutku podnošenja apelacije još nije okončan.
II. MERITUM
(5) Apelanti osporavaju rješenje, tvrdeći da je odlukom o nadležnosti Suda BiH povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da Sud BiH u konkretnom slučaju nije «zakonom ustanovljen sud», u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što je pogrešno i proizvoljno protumačio odredbe člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH i tako utvrdio svoju nadležnost za suđenje u konkretnoj stvari, već da je za krivična djela koja im se stavljaju na teret stvarno nadležan Kantonalni sud u Mostaru. U vezi s ovim navodima, kad je riječ o uvjetima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da sud mora biti «ustanovljen zakonom», polazeći od prakse nadzornih organa Evropske konvencije, ovaj predmet sa aspekta zakonskog organizacijskog okvira sudstva ispunjava zahtjev iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. (6) Međutim, praksa Evropskog suda za ljudska prava koja se tiče pitanja nadležnosti u kontekstu pojma «sud» postavila je kriterije kojima se služi pri donošenju odluka o tome da li ustanova koja je u pitanju predstavlja «sud» prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tim kriterijima, pojam «sud» u suštinskom smislu riječi «određuje njegova sudska funkcija, dakle, to što on donosi odluke o pitanjima iz svoje nadležnosti a na osnovu pravnih normi i nakon postupka koji je obavljen na propisan način» (vidi, Evropski sud, Belikos protiv Švajcarske, presuda od 29. aprila 1988. godine, serija A broj 132, str. 29, stav 64). Dakle, prema praksi Evropskog suda, «sud» u suštini karakterizira njegova sudska funkcija, odnosno to što donosi odluku o pitanjima koja su zakonom stavljena u njegovu nadležnost na osnovu principa vladavine prava i u postupku koji je proveden na propisan način (vidi, također, Evropski sud, H. protiv Belgije, presuda od 30. novembra 1987. godine, serija A broj 127-B, str. 34, stav 50). Dakle, da bi ispunio zahtjev «zakonom ustanovljenog suda» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sud ne samo da mora biti osnovan u skladu sa zakonom već mora i suditi u okviru nadležnosti propisane zakonom. (7) U konkretnom slučaju nesporno je da se apelanti terete za izvršenje krivičnih djela koja su propisana u Krivičnom zakonu Federacije BiH, za koja je stvarno nadležan Kantonalni sud u Mostaru. Također, nije sporno da je, prema članu 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH, Sud BiH nadležan za krivična djela utvrđena zakonima entitetā i Distrikta Brčko BiH, i to u dva slučaja: prvo, kada ta krivična djela ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet BiH; ili, drugo, kada ta krivična djela mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za BiH, ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Distrikta Brčko BiH. Iz navedenih odredaba proizlazi, između ostalog, da bi Sud BiH imao stvarnu nadležnost za odlučivanje u slučajevima iz člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH, da moraju postojati jasne naznake da radnje optuženih mogu izazvati štetne i ozbiljne posljedice po državu BiH u smislu navedenih zakonskih odredaba. (8) Da bi se odgovorilo na pitanje da li su ispunjeni uvjeti propisani zakonom za preuzimanje nadležnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud bi morao ocijeniti razloge koje je Sud BiH u tom pravcu dao. Svakako, ne gubeći iz vida praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju Ustavnog suda, prema kojoj zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnog prava (vidi, primjera radi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), već da li postupak koji je u pitanju zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Jedan od tih standarda je i obaveza sudova da, između ostalog, obrazlože svoje odluke (vidi, Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02) na način koji neće ostavljati utisak proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica ili primjeni prava. (9) U obrazloženju osporenog rješenja Suda BiH, u dijelu koji se odnosi na prigovor o stvarnoj nenadležnosti Suda BiH u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, kao razlog za odbijanje prigovora navodi se da je „u ovom slučaju učinjeno više krivičnopravnih radnji od čelnika Vlade i MUP-a jednog kantona koji su prvenstveno propisima zaduženi da rade na otkrivanju krivičnih djela“. Dalje se navodi da su „djela vršena sistematski i u dužem vremenskom periodu, a što u svojoj ukupnosti stvara štetne posljedice koje prelaze granice kantonā i entitetā, koje se ogledaju, između ostalog, u utjecaju na opadanje povjerenja građana u institucije vlasti i osjećanja pravne nesigurnosti“. (10) Naše mišljenje je da ovako dati razlozi ne zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Činjenica da su apelanti prije nalazili na položajima funkcionera u vladi i ministarstvu „jednog kantona“ ne može, sama po sebi, biti razlog za preuzimanje nadležnosti u smislu člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Naprotiv, status apelanata kao funkcionera vlasti može biti uzet u obzir samo u vezi sa drugim objektivnim razlozima koji bi jasno ukazivali na to da krivična djela koja se stavljaju na teret tim funkcionerima mogu kao posljedicu imati «ozbiljne reperkusije» ili «štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine», ili «ozbiljnu ekonomsku štetu», ili «druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta». Pri tome, da bi obrazloženje takvog stava bilo zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije dovoljno samo pozvati se na pojam «štetne posljedice» već je neophodno te posljedice objektivizirati i konkretizirati koliko god je to moguće. (11) Također, u činjenici da su, kako navodi Sud BiH, «djela vršena sistematski i u dužem vremenskom periodu, a što u svojoj ukupnosti stvara štetne posljedice koje prelaze granice kantona i entiteta», ne vidi se konkretan razlog iz kojeg bi se objektivno moglo zaključiti da bi radnje apelanata mogle izazvati ili su izazvale neku od posljedica iz člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Osim toga, iz ovakvog obrazloženja se ne vidi u čemu se takve posljedice konkretno ogledaju, ili bi se mogle ogledati, a što bi opravdalo uspostavljanje stvarne nadležnosti Suda BiH. U tom smislu, obrazloženje Suda BiH da se takve štetne posljedice ogledaju u utjecaju na «opadanje povjerenja građana u institucije vlasti i osjećanja pravne nesigurnosti» je proizvoljno. Naravno, veoma je bitno povjerenje koje u demokratskom društvu javne vlasti, a naročito sudovi, moraju imati u javnosti. Međutim, u obrazloženju Suda BiH nema ništa što objektivno ukazuje na to da je eventualno opadanje povjerenja građana u institucije vlasti direktno povezano s krivičnim djelima koja se apelantima stavljaju na teret tim prije što je protiv apelanata kao visokih funkcionera vlasti pokrenut krivični postupak. To, svakako, samo može voditi jačanju povjerenja u institucije sistema i uvjerenja javnosti da niko nije imun od krivičnog gonjenja, bez obzira na to kakav status u vlasti ima, a nikako suprotno. Dakle, u konkretnom slučaju za povjerenje javnosti u vlast i osjećanje pravne sigurnosti bitno je, između ostalog, da niko nije izuzet od krivičnog gonjenja i da se postupak vodi pred nadležnim zakonom ustanovljenim sudom na način propisan zakonom koji mora zadovoljiti i druge uvjete iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne da je neophodno da taj postupak vodi Sud BiH. (12) Drugim riječima, obrazloženje koje je Sud BiH u konkretnom slučaju dao za donošenje odluke da je stvarno nadležan da sudi u krivičnom postupku protiv apelanata ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naše mišljenje je da obrazloženje nije precizno i jasno u mjeri u kojoj bi se moglo bez sumnje zaključiti kako je i koje je objektivne i konkretne razloge Sud BiH uzeo u obzir prilikom donošenja ovakve odluke. Na taj način je istovremeno dovedeno u pitanje i poštivanje principa da svako ima pravo da mu sudi «zakonom ustanovljen sud», a time i zakonitost postupka koji treba biti proveden protiv apelanata. (13) Na kraju, treba podsjetiti na veoma bitnu činjenicu da se prethodnim prigovorima (kojima su apelanti osporavali potvrđivanje optužnice od Suda BiH) vrši posebna sudska kontrola optužbe, i to na inicijativu optuženog i branioca. To je razlika u odnosu na potvrđivanje optužnice koje predstavlja njenu svojevrsnu činjeničnu kontrolu koju vrši sudija za prethodno saslušanje i koja se preduzima po službenoj dužnosti. Prvu kontrolu možemo nazvati sudskom, činjeničnom ili obaveznom kontrolom optužnice, a drugu posrednom, stranačkom ili fakultativnom kontrolom optužnice. Svrha i jedne i druge vrste kontrole optužbe jeste da se optuženi nepotrebno ne izvodi pred sud - ako za suđenje nisu ispunjeni zakonski uvjeti.
Prije donošenja odluke prethodne prigovore je korisno dostaviti tužiocu - kako bi se mogao izjasniti o navodima odbrane (što je u konkretnom slučaju sudija za prethodno saslušanje Suda BiH i učinio). Osim toga, zakon ne sprečava sudiju za prethodno saslušanje da zakaže i održi ročište povodom podnesenih prigovora, pogotovo ako se (kao u ovom slučaju) osporava zakonitost dokaza ili stvarna nadležnost suda. Na tom ročištu, prema pravilima koja važe za glavni pretres, izvode se dokazi koje predlože stranke i branilac (uz pravo sudije za prethodno saslušanje da se eventualno neki dokazi izvedu i prema njegovoj odluci). Cilj ovoga je potpuno i pravilno utvrđivanje činjenica i donošenje pravilne odluke o prigovorima. Na ovaj način stranke i branilac pod jednakim uvjetima učestvuju u svakoj fazi krivičnog postupka, čime se osigurava pravičan postupak. Takvu mogućnost u ovom slučaju sudija za prethodno saslušanje Suda BiH, nažalost, nije koristio. (14) Za razliku od ostalih sudija Ustavnog suda, zaključujemo da je osporenim rješenjem Suda BiH, u dijelu u kojem je odlučeno o nadležnosti Suda BiH u konkretnom krivičnopravnom predmetu, dostignut prag iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da predstavlja kršenje prava apelanata na pravično suđenje.
Potpredsjednik Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović Valerija Galić U skladu sa članom 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda BiH, izdvajam mišljenje u odnosu na odluku
Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 785/08
Polazeći od činjenice da osporeno rješenje Suda Bosne i Hercegovine nije odluka koja u bilo kojem dijelu predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, jer su osporenim rješenjima riješena samo proceduralna pitanja, među kojima i pitanje stvarne nadležnosti, smatrao sam, i dalje smatram, da je u ovoj fazi postupka apelacija preuranjena (nedopuštena).
Podršku za navedeni stav nalazim u dosljednoj praksi Evropskog suda da, generalno, nije moguće utvrditi: da li je krivični postupak pravičan dok postupak ne bude okončan i konačna presuda donesena. U tom pravcu je usmjerena i dominirajuća jurisprudencija Ustavnog suda, a koja ima snažnu podršku u odredbama čl. 28. i 297. stav 1. g) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.
Naime, Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine u članu 297. stav 1. g) uspostavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka „ ako je sud donio presudu, a nije bio nadležan, ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti“.
U optužnici Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tvrdi da „Sud BiH i Tužilaštvo imaju nadležnost u ovom predmetu, jer predmetna krivična djela uključuju velike novčane iznose. Stoga, ova krivična djela mogu imati ozbiljne reperkusije po privredu Bosne i Hercegovine, ili druge štetne posljedice po Bosnu i Hercegovinu, ili mogu prouzrokovati ozbiljnu privrednu štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorija entitetā ili Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Zakon o Sudu BiH, član 13“.
Međutim, ovaj predmet pokreće nekoliko značajnih pitanja na koje ovim prilogom želim da ukažem. Prvo, navodi Tužilaštva Bosne i Hercegovine o uspostavljanju njegove nadležnosti nad ovim predmetom su paušalni uz prenesene zakonske formulacije, pri čemu Tužilaštvo uopće ne konkretizira ove zakonske odredbe na svakog optuženog koje bi bile dovoljne za uspostavljanje njegove nadležnosti.
Međutim, ni osporeno rješenje Suda Bosne i Hercegovine ne sadrži obrazloženje na osnovu kojih kriterija podržava stavove Tužilaštva Bosne i Hercegovine o uspostavljanju stvarne nadležnosti u ovom predmetu. Apelaciju Ustavnom sudu uputilo je više lica sa različitim činjeničnim opisom izvršenja djela i različitim kvalifikacijama djela, pa je obaveza kako Tužilaštva, tako i Suda Bosne i Hercegovine da u odnosu na svakog apelanta dâ adekvatne razloge na osnovu čega smatra da je nadležan, prema članu 13. stav 2. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine koji daje nadležnost tom sudu „ za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
Čini mi se da je svaki apelant zaseban predmet ukoliko se ne radi o nekom obliku saizvršilaštva, da su Tužilaštvo i Sud obavezni da prilikom uspostavljanja nadležnosti, prema članu 13. stav 2. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, daju argumente koji opravdavaju uspostavljanje ove nadležnosti. Za ova krivična djela osnovna nadležnost pripada sudovima entitetā, a uspostavljanje nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine predstavlja izuzetak u određenim situacijama, te princip pravičnog suđenja zahtijeva da Sud Bosne i Hercegovine u ovakvim predmetima uspostavi jasnu distinkciju nadležnosti entitetskih sudova. Istina, to je diskreciono pravo Suda Bosne i Hercegovine, ali, u principu, diskreciono pravo nije osnov za proizvoljnu primjenu, nego se ono kreće unutar norme. Tokom rasprave o ovom predmetu jedan od uvaženih kolega je spomenuo da je to pitanje sudske prakse. Naravno, sa tim stavom se načelno slažem, ali kad je riječ o ovako osjetljivim pitanjima, sudska praksa mora biti uspostavljena na vrlo visokim standardima njene provjere i usklađenosti sa zakonskom normom. Uvažavajući navedeno, uz dužno poštovanje, ne mogu ni naslutiti koji standardi su rukovodili uspostavljanje stvarne nadležnosti nad sljedećim krivičnim djelima: krivično djelo protivzakonito posredovanje, krivično djelo nesavjestan rad u službi, krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja i krivično djelo sprečavanje dokazivanja iz tačke 12. optužnice.
Sa aspekta vladavine prava potrebu za uspostavljanjem konzistentne sudske prakse u ovim pitanjima nameće i načelo efikasnosti postupka i njegove ekonomičnosti zbog organizacije i sjedišta Suda Bosne i Hercegovine. Podsjećamo da je u jednom poznatom predmetu o kojem je rješavao Sud Bosne i Hercegovine optuženo 11 ljudi, pri čemu su javno uhapšeni, pretres je trajao 30 dana, saslušano je 15 svjedoka, doneseno je 9 oslobađajućih presuda, 2 osuđujuće koje još nisu pravosnažne. Optuženi i svjedoci su iz Banje Luke dolazili u Sud Bosne i Hercegovine, u Sarajevo, a to ilustrativno ukazuje na to kakve posljedice mogu nastupiti sa aspekta efikasnosti i ekonomičnosti postupka u slučaju ukoliko se ne utvrde vrlo jasni pravni standardi koji uspostavljaju stvarnu nadležnost Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine u predmetima u kojima postoji primarna nadležnost sudova u entitetima i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine.
Posebno, sa aspekta ekonomičnosti i efikasnosti postupka i ukupne primjene principa vladavine prava moramo ukazati na posljedice koje mogu proizaći u žalbenom postupku ukoliko bi žalbeni sud dosljedno primijenio odredbu člana 297. stav 1. g) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.
Drugo, sa aspekta načela pravne sigurnosti, koje predstavlja jedno od osnovnih ljudskih prava zagarantiranih Ustavom i Evropskom konvencijom o osnovnim ljudskim pravima i slobodama, ovaj predmet nametnuo mi je i pitanje kvaliteta Zakona, tj. odredbe člana 13. stav 2. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine. Načelo pravne sigurnosti Evropski sud za ljudska prava definira ovako: „Norma se ne može smatrati ’zakonom’ ukoliko nije formulirana dovoljno precizno kako bi omogućila licu da regulira svoje ponašanje koje određeni postupak može povući za sobom“ (Busuioc v. Moldova, presuda od 21. decembra 2004, stav 52).
Podsjećam da je pitanje tzv. paralelne nadležnosti vrlo osjetljivo i u sistemima drugih država, te da ga susrećemo u Evropi u Španiji i Švajcarskoj. U Španiji je uspostavljen amandmanima na čl. 65(4) i 88. Organskog zakona o pravosuđu 6/1985 od 1. jula, koji glase: Član 65(4): „Procedura izvršenja evropskog naloga za hapšenje i pravnog postupka pasivne ekstradicije, bez obzira na mjesto boravka ili mjesto gdje je izvršeno hapšenje lica na koje se postupak odnosi.“ Član 88: „ U gradu Madridu može postojati jedan ili više centralnih sudova za prethodni istražni postupak čija se nadležnost prostire u cijeloj Španiji, a koji će provoditi istragu u postupcima koji će biti vođeni pred Krivičnim odjeljenjem Nacionalnog suda ili pred centralnim krivičnim sudovima tamo gdje je to primjenjivo i koji će procesuirati predmete izvršenja evropskog naloga za hapšenje, kao i postupke pasivne ekstradicije pod ovdje predviđenim uvjetima“ (privatni prijevod). U odnosu na jurisdikciju u Bosni i Hercegovini, ispoljavaju se bitne razlike. Paralelna nadležnost se uspostavlja u korist Vrhovnog suda, koji u pravosudnom sistemu Španije predstavlja kariku sa zakonskim ovlaštenjima nad radom nižih sudova. To je stanje analogno pravosudnim sistemima entitetā. Posebno ukazujemo na to da se ovdje radi o nadležnosti iz domena pasivne ekstradicije, koja u svim sistemima predstavlja obavezu države, i da se ta nadležnost ni na koji način ne može porediti sa načinom na koji je nad predmetima iz nadležnosti entitetā uspostavljena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine nad krivičnim djelima predviđenim zakonima entitetā i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. I u našem pravosudnom sistemu je identično predviđeno da se poslovi ekstradicije ubrajaju u nadležnost Bosne i Hercegovine, odnosno Suda Bosne i Hercegovine.
Istina, među nadležnosti Krivičnog odjeljenja Nacionalnog suda Španije navedeni član 65. predviđa i sljedeće: „ Prevara ili spletkarenje u promjeni cijene artikla, što uzrokuje ili može prouzrokovati ozbiljne posljedice po sigurnost trgovine, državne ekonomije ili štetu u nasljedstvu uopće, licima na teritoriji i koju pokriva više sudova.“
Međutim, ova odredba u odnosu na našu jurisdikciju ima dvije specifičnosti.
S jedne strane, riječ je o krivičnim djelima koja pogađaju lica na teritoriji koju pokriva više sudova, a, sa druge strane, ovo djelo nije predviđeno kao djelo koje se ubraja u nadležnost nižih sudova. Ono de facto predstavlja sublimaciju pravne situacije koja može nastati u praksi.
Također, Code Penal Suisse (21. decembar 1937) članom 337. u federalnu nadležnost stavlja određena krivična djela koja izvorno pripadaju nadležnosti kantona, ali pod uvjetom da su počinjena izvan zemlje ili u više kantona. Kako je već navedeno, ovo su jedine dvije zemlje u Evropi koje su na ovaj način regulirale pitanje tzv. paralelne nadležnosti s tim što rješenja iz španskog zakonodavstva reguliraju sasvim druga pitanja irelevantna sa aspekta naše jurisdikcije.
Rješenja iz švajcarskog zakonodavstva, također, nisu adekvatna podrška rješenjima u domaćem zakonodavstvu.
Paralelnu nadležnost švajcarsko zakonodavstvo uspostavlja na radnji izvršenja krivičnog djela izvan zemlje ili u više kantona, a u našem zakonodavstvu standard je da su posljedice nastupile na teritoriji drugog entiteta ili Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine.
Tu postoji jasna distinkcija, jer radnje izvršenja krivičnog djela predstavljaju realne opipljive manifestacije koje predstavljaju osnov za uspostavljanje nadležnosti, a posljedice se ubrajaju u percepciju koja može biti različita kod različitih lica, institucija i sl.
Na kraju, zakonska rješenja iz Španije i Švajcarske potpuno ispunjavaju uvjete iz načela pravne sigurnosti kako ga je definirao Evropski sud za ljudska prava a odredba člana 13. stav 2. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine ne „omogućava licu da regulira svoje ponašanje koje određeni postupak može povući za sobom“.
Naime, najobičnija analiza brojnih predmeta povodom kojih su postupali sudovi entitetā pokazala bi da, u principu, ne postoji kriterij prema kojem bi se napravila distinkcija na predmete na kojima Sud Bosne i Hercegovine uspostavlja svoju nadležnost, čime se ozbiljno narušava načelo pravne sigurnosti.
U konkretnom predmetu protiv dvojice apelanata (tačka 4. optužnice) ranije su vođeni postupci pred kantonalnim sudovima za istovrsno krivično djelo ( koji su pravosnažno okončani) sa znatno većim posljedicama po budžet nego u ovom predmetu, pa je teško pravno razumjeti na osnovu čega je ranije postojala nadležnost kantonalnih sudova za postupanje u tom predmetu, a u konkretnom nadležnost Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine.
Ukoliko Bosna i Hercegovina želi uspostaviti potpun princip pravne sigurnosti, u članu 13. stav 2. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine potrebno je predvidjeti odredbe koje će omogućavati svakom licu da regulira svoje ponašanje koje određeni postupak može povući za sobom. Sadašnje odredbe člana 13. stav 2. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine ne pružaju licima mogućnost da objektivno procijene posljedice koje mogu proizaći iz njihovog postupka, što je protivno načelu pravne sigurnosti.
Banja Luka, mart 2009. godine Sudija
Krstan Simić