Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1311/06 (S. P.)

Odluka donesena 31. 01. 2009.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1311/06

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1311/06, rješavajući apelaciju Srećka Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica David Feldman, sudija Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 31. januara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Srećka Pavlovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž- 06-00037 od 2. marta 2006. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Srećko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Udružena advokatska kancelarija Grgić & Co. iz Ljubuškog, podnio je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-00037 od 2. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Čapljini, Kantonalnog suda u Mostaru, „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo zatraženo je 20. juna 2008. godine, a od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine 3. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud u Čapljini je 30. jula dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud u Mostaru 26. juna, a „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo 10. jula 2008. godine. Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je dostavio odgovor 15. septembra 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda u Čapljini, Kantonalnog suda u Mostaru, „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo i Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dostavljeni su apelantu 29. septembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda u Ljubuškom broj P. 187/92 od 27. aprila 1993. godine, „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo je bilo dužno apelantu da isplati, na ime naknade nematerijalne štete, iznos od 4.000.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom (u daljnjem tekstu: z.z.k.) počevši od 27. aprila 1993. godine, pa do konačne isplate.

7. U toku 1998. godine apelant je pokrenuo izvršni postupak, koji je okončan pravosnažnim Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-00037 od 2. marta 2006. godine, a čija ustavnost je predmet ove apelacije. Ovim rješenjem je odlučeno da se dopušta izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja (apelanta) protiv „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo, i to na ime glavnog duga iznos od 1.025 KM sa z.z.k. od 23. novembra 1995. godine, pa do isplate. Također, dopušteno je izvršenje na ime troškova parničnog postupka u visini od 36,5 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. novembra 1995. godine, pa do isplate. Dalje, izvršenik je obavezan da apelantu isplati iznos od 3.615,5 KM na ime troškova izvršnog postupka. U ostalom dijelu (tačka III) rješenje je potvrdilo prvostepeno Rješenje o izvršenju Općinskog suda u Čapljini broj I.145/98- Č od 18. aprila 2005. godine, a koje se odnosilo na nalog odnosnoj banci da izvrši obračun ukupnog apelantovog potraživanja, te da izvrši transakciju tako dobivenog iznosa.

8. Kantonalni sud u Mostaru, u vezi sa obračunom zakonske zatezne kamate, primijenio je Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja («Službene novine Federacije BiH» br. 56/04, 68/04 i 29/05). Zakon propisuje, s jedne strane, da se primjenjuje na sva dugovanja nastala na osnovu naknade štete iz osnove obaveznih osiguranja u periodu od 1. novembra 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/01). S druge strane, zakon propisuje da se zatezna zakonska kamata neće obračunavati u periodu kada traje ratno stanje (od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine). Također, zakon je propisao da će obračun zakonske zatezne kamate po pravosnažnim sudskim rješenjima vršiti komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune uz naplatu provizije. Primjenjujući ove odredbe, Kantonalni sud u Mostaru je zaključio da apelant, nakon izvršene denominacije HRD u KM, ima pravo na tako dobiveni iznos duga na zakonsku zateznu kamatu, ali samo od 23. novembra 1995. godine, i to u visini od 12 %, s tim da će komercijalne banke izvršiti konkretan obračun.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da je Kantonalni sud u Mostaru pogrešno i arbitrarno primijenio relevantne zakonske odredbe. On, također, smatra da Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja nije mogao biti primijenjen (u verziji izmjena i dopuna, „Službene novine Federacije BiH» broj 29/05), jer se primjenjuje, prema apelantovom mišljenju, isključivo na ugovore u privredi (što nije slučaj u konkretnom predmetu naknade štete). Dalje, apelant navodi da su izmjene i dopune stupile na snagu 18. maja 2005. godine, a „posljednje ročište“ u izvršnom postupku okončano je 18. aprila 2005. godine, pa, prema tome, ove izmjene i dopune se nisu mogle primijeniti. Također, apelant tvrdi da je primijenjeni zakon protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, i to zbog istih razloga kao i u predmetu Ustavnog suda broj U 50/01. Na osnovu ovih tvrdnji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

10. Općinski sud u Čapljini, u svom odgovoru, naveo je da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na imovinu. Tvrdi da je neisplaćivanje kamate za vrijeme ratnog perioda u skladu sa odredbama člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/95, 7/95, 6/98, 41/98), sa čime se složio, kako navodi taj sud, i sâm apelant u svom podnesku upućenom sudu 19. marta 1999. godine. Dalje, taj sud tvrdi da je korektno utvrđen iznos duga putem vještačenja, te da nisu napravljeni propusti činjenične ili pravne prirode.

11. Kantonalni sud u Mostaru, bez daljnjeg obrazloženja, naveo je da nisu povrijeđena ljudska prava i slobode iz Ustava Bosne i Hercegovine.

12. „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo je u svom odgovoru na apelaciju iznijelo stav da apelant nije nadležan da pokreće postupak ocjene ustavnosti primijenjenog zakona, upućujući pri tome na subjekte koji su za to ovlašteni iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra, također, da nisu povrijeđena ljudska prava i slobode iz Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u svom odgovoru od 15. septembra 2008. godine smatra da je Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja donesen u predviđenoj proceduri. Ovaj dom se nije izjasnio o apelantovoj tvrdnji da je ovaj zakon protivustavan.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o osiguranju imovine i lica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/95, 7/95, 6/98, 41/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osiguranja ne obračunavaju se kamate za cijeli period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.

15. Ustavni sud je Odlukom broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine, rješavajući zahtjev Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, utvrdio da član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 6/98) nije saglasan članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je naložio Parlamentu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Parlament Federacije) da u roku od najkasnije tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» uskladi član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke.

16. Ustavni sud je u svom Rješenju broj U 50/01 od 1. aprila 2006. godine utvrdio da Parlament Federacije BiH nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine.

17. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 85.

Stupanjem na snagu ovoga zakona prestaje vrijediti Zakon o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/95, 7/95 6/98 i 41/98), osim čl. 66, 69, 70, 71. i 72, i Uredba o osnivanju Ureda za nadzor društava za osiguranje u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 18/97 i 42/00).

18. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 i 29/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na osnovu ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na osnovu naknade štete iz osnove obaveznih osiguranja u periodu od 1.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/01).

Član 2.

Na iznos duga iz člana 1. ovog zakona, nastalog na osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.

Zatezna kamata iz stava 1. ovog člana neće se obračunavati za period ratnog stanja od 18.9.1991. godine do 23.11.1995. godine.

Član 3.

Obračun zateznih kamata iz člana 1. ovog zakona vrši se primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode, a konformnog kamatnog računa za ispodgodišnje periode.

Obračun zatezne kamate po pravosnažnim sudskim rješenjima vrše komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune, uz naplatu provizije.

Član 4.

Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz člana 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona, ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.

VI. Dopustivost

VI.1.Rok i iscrpljivanje pravnih lijekova

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-00037 od 2. marta 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

VI.2.Kompatibilnost apelacije ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine

22. Predmetni slučaj tiče se zakonitosti i ustavnosti konačnog rješenja u izvršnom postupku, a koje se odnosilo na naplatu pravosnažno dosuđene štete iz osiguranog slučaja. Ustavni sud, u vezi sa ovim postupkom, mora dati odgovor na dva pitanja ratione materiae prirode. Prvo, da li, osim glavnog duga, tj. osigurane sume, zakonska zatezna kamata predstavlja imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da li se na postupak izvršenja primjenjuju standardi iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u kojem se konkretno određuju kamate.

23. U vezi sa prvim pitanjem Ustavni sud naglašava da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P. 187/92 od 27. aprila 1993. godine „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo bilo dužno da isplati apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, iznos od 4.000.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 27. aprila 1993. godine, pa do konačne isplate. Ovakvo presuđenje zasnivalo se na Zakonu o obligacionim odnosima. Naime, član 186. tog zakona predviđa da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Dalje, član 190. tog zakona predviđa potpunu naknadu, a član 277. predviđa da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje zateznu kamatu. Sporni zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja stupio je na snagu 2004. godine, retroaktivno lišavajući tužioca njegovog prava na zateznu kamatu. Drugim riječima, tužilac je, s pravne tačke gledišta, opravdano očekivao, u vrijeme nastupanja osiguranog slučaja i donošenja pravosnažne presude, da će dobiti zateznu kamatu u slučaju zakašnjenja plaćanja u skladu sa Zakonom i sklopljenim ugovorom sa osiguravajućim društvom. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelantovo očekivanje da će mu osiguravajuće društvo platiti zateznu kamatu u zakonskom iznosu i za vrijeme propisano zakonom predstavlja potraživanje koje odgovara imovini iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Kad je riječ o drugom pitanju, da li se standardi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjuju i na izvršni postupak, Ustavni sud je već naglasio da se izvršni postupak smatra integralnim dijelom suđenja kada je u pitanju ispitivanje razumnosti dužine postupka (AP 1431/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 47). Također, Ustavni sud je proširio polje primjene ustavnih standarda i na izvršne postupke ukoliko se tvrdi da je izvršni postupak sâm po sebi doveo do povrede ustavnog prava (U 9/03 od 23. aprila 2004. godine, tačka 15, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 38/04). Standardi ljudskih prava se primjenjuju i u slučaju kada se u samom izvršnom postupku određuju ljudska prava i slobode (a contrario AP 206/02 od 23. jula 2004. godine, tač. 11. i 14). U konkretnom slučaju, pravosnažnom presudom nadležni sud je odredio da apelant ima pravo na zatezne kamate od 27. aprila 1993. godine. U toku izvršnog postupka zakonodavac je donio sporni zakon na osnovu kojeg je de iure izmijenjena pravosnažna presuda, jer apelant nema pravo na z.z.k. u periodu od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine. Samim tim u izvršnom postupku je ponovno utvrđivano apelantovo pravo na imovinu, tj. zakonsku zateznu kamatu. Na osnovu toga Ustavni sud zaključuje da se na predmetni izvršni postupak primjenjuju član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VI.3.Ostali uvjeti dopustivosti apelacije

25. Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo izvršni postupak za naplatu odštetnog duga, koji, kao što je Ustavni sud utvrdio u dijelu odluke „Dopustivost“, potpada pod zaštitu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da mu je konačnim Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 007- 0-Gž-06-00037 od 2. marta 2006. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…].

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

VII.1. Da li je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu?

29. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo navedeno u prvom stavu je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

30. Član 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja oslobađa osiguravajuća društva od bilo kakve obaveze da izvrše isplatu neisplaćenih zakonskih zateznih kamata za ratni period, tj. od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine. Efekt ovakvog izuzetka jeste smanjenje iznosa zakonske zatezne kamate u svim slučajevima u kojima naplata po pravosnažnim presudama nije izvršena prije stupanja na snagu ove odredbe. S obzirom na to da je već ranije ustanovljeno da zahtjev za isplatu zatezne kamate predstavlja imovinu, izuzetak iz člana 2. stav 2. za neplaćanje zatezne kamate za ratni period se može smatrati kao djelomično lišavanje imovine u smislu druge rečenice prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII.2. Da li je miješanje zakonito?

31. Apelant smatra da se predmetni zakon nije mogao primijeniti na njegov slučaj zbog dva razloga. Prvi je, kako tvrdi apelant, činjenica da se taj zakon primjenjuje isključivo na ugovore u privredi, što nije slučaj u konkretnom predmetu naknade štete. Drugi razlog je činjenica da su izmjene i dopune Zakona stupile na snagu 18. maja 2005. godine, a „posljednje ročište“ u konkretnom izvršnom postupku je okončano 18. aprila 2005. godine, pa, prema tome, ove izmjene i dopune se nisu mogle primijeniti.

32. Ustavni sud smatra da oba navoda nisu osnovana. Prije svega, prema jezičkom tumačenju spornih odredaba, nema ništa što bi opravdalo apelantove navode. Zakon isključivo spominje dužničko-povjerilačke odnose, te ukazuje na vremenski period na koji se zakon odnosi. Prema tome, Ustavni sud ne vidi arbitrarnost tumačenja ovih odredaba na način kako su to sudovi uradili.

33. Kad je riječ o drugom navodu, Ustavni sud se poziva na svoju praksu i praksu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u kojoj je rješavao pitanje vremenske primjene relevantnih odredaba. Naime, kao i u ovom predmetu, postavlja se pitanje koje odredbe nadležni organ mora primijeniti ukoliko se nakon nastanka određene faktičke radnje (naprimjer, nastupanje osiguranog događaja) promijeni materijalnopravna osnova za odlučivanje. U predmetu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine CH/03/14442 (Pavlović protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 8. februara 2006. godine; uporedi i AP 1705/06 od 10. januara 2008. godine, tačka 9) navedeno je:

77. Pitanje koje pravo treba primijeniti u nekom slučaju zavisi, prije svega, od tumačenja odredaba o vremenskom važenju normi koje predstavljaju pravnu osnovu odlučivanja. Iz toga proizlazi da organ mora primijeniti normu koja je važeća u trenutku donošenja odluke. Isti pristup se primjenjuje i u žalbenim postupcima. Ovo jasno proizlazi iz principa zakonitosti u upravnom postupku (član 4. Zakona o upravnom postupku, “Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 29/02), koji nalaže da upravni organi rješavaju stvari na osnovu zakona, u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem s kojim je ovlaštenje dato. Drugačiji pristup neophodan je samo u slučajevima u kojima zakonodavac ili drugi donosilac općeg akta predvidi u samom zakonu, tj. aktu, prelazne odredbe, koje nalažu da se u postupcima koji nisu okončani primijene ranije važeće norme, ili u slučajevima u kojima nadležni organ mora odlučiti šta je bilo po zakonu na određeni dan, tj. u određenom vremenskom periodu u prošlosti. Konačno, Komisija naglašava da član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje princip vladavine prava iz kojega proizlazi princip pravne sigurnosti. To, dalje, znači da donosilac općeg akta mora voditi računa da se pravna osnova koja regulira određene odnose ne mijenja tako često, jer to izaziva nesigurnost kod građana.

34. Primjenjujući ovu praksu na predmetni slučaj, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pravilno protumačio i primijenio sporne odredbe. Naime, osporeno rješenje je doneseno 2. marta 2006. godine. Član 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja regulira vremensku primjenu toga zakona tako što primjenu proteže na sve postupke „za utvrđivanje visine zatezne kamate iz člana 1. […] zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu […] zakona ili su okončani a nisu izvršeni“. Prema tome, predmetno rješenje odražava zakonsko stanje na dan njegovog donošenja – 2. marta 2006. godine.

35. Ipak, ovakvo zakonsko rješenje bi moglo biti razlog da se razmatra pitanje da li se rješenje Kantonalnog suda miješa u pravo na apelantovu imovinu. Naime, primjenjujući član 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 i 29/05) na visinu sume koja se duguje apelantu po osnovu Presude Osnovnog suda u Ljubuškom broj P.187/92 od 27. aprila 1993. godine, a koja je postala pravosnažna prije nego što je Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja stupio na snagu, Kantonalni sud je nametnuo apelantu uvjete koji, očito, nisu bili „predviđeni zakonom“ u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da jedna odluka ne može biti donesena „pod uvjetima predviđenim zakonom“ ukoliko ne zadovoljava relevantne ustavne standarde. U ustavnom i pravnom okviru Bosne i Hercegovine, Ustav Bosne i Hercegovine predstavlja najvišu pravnu normu ovog okvira. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine stipulira da „prava i slobode […] se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. Odredba zakona Bosne i Hercegovine ili jednog entiteta, koja je suprotna odredbi Ustava Bosne i Hercegovine ili pravu ili slobodi iz Evropske konvencije, jeste protivustavna, te joj nedostaje neophodan kvalitet zakonitosti koji bi opravdao miješanje sa jednim od ovih prava ili sloboda.

36. Primjenjujući ovaj princip u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da rješenje Kantonalnog suda, koje se oslanja na član 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 i 29/05), nameće uvjete koji nisu predviđeni zakonom zbog dva razloga. S jedne strane, Ustavni sud je već utvrdio da ova odredba povređuje pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi citiranu odluku broj U 50/01). Ustavni sud je u tom predmetu odredio rok od tri mjeseca da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine izmijeni zakon. Od trenutka u kojem je taj rok istekao relevantne odredbe zakona su prestale da sadržavaju nužan element zakonitosti koji bi opravdao miješanje sa ustavnim pravima. S druge strane, Evropski sud za ljudska prava je u svojoj ustaljenoj praksi zaključio da legislatura koja uspješnog tužioca retrospektivno lišava potpunog izvršenja konačne i izvršne odluke nadležnog suda, kojom mu je dodijeljen određeni iznos, povređuje pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, naprimjer, Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, presuda iz 2006, broj aplikacije 41183/02; Karanović protiv Bosne i Hercegovine, presuda iz 2007. godine, broj aplikacije 39462/03). Pravo na pristup sudu, koje predstavlja jedan od elemenata prava na pravično suđenje, ne bi predstavljalo stvarnu i efikasnu zaštitu ljudskih prava ukoliko se ne bi garantiralo izvršenje odluka sudova. Ustavni sud naglašava da svako miješanje izvršnog suda ili zakonodavca u izvršnu ispravu tako da modificira uvjete utvrđene pravno obavezujućim odlukama povređuje pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da je apelant bio ovlašten na puni iznos kamate, bez ograničenja, u vrijeme kada je nastupila pravosnažnost njegove presude, naknadno donošenje odredaba koje modificiraju uvjete izvršenja predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Apelant ima pravo na kamatu na način koji propisuje zakon u vrijeme kada je presuda postala pravosnažna.

37. S obzirom na to da je Kantonalni sud, primjenjujući član 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 i 29/05), nametnuo uvjete za priznavanje apelantovog prava na imovinu koji nisu bili predviđeni zakonom, u smislu objašnjenja te sintagme u ovoj odluci, rješenje Kantonalnog suda je povrijedilo apelantovo pravo na imovinu. U svjetlu ovog zaključka nije nužno da se nametnuti uvjeti razmatraju u smislu postojanja javnog interesa ili usaglašenosti sa principima međunarodnog prava.

38. Ustavni sud priznaje da propust Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine da izmijeni član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/98) u skladu sa Odlukom broj U 50/01 stavlja sudove u Bosni i Hercegovini u tešku situaciju. S jedne strane, oni imaju obavezu da odbiju da primijene zakone koji su protivni Ustavu Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovom konkretnom situacijom, Ustavni sud je već zaključio u konačnoj i obavezujućoj odluci (vidi, član VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine) da predmetne odredbe nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U slučaju Odluke broj U 50/01, Ustavni sud je utvrdio istu vrstu neustavnosti koja je i ovdje ponovo utvrđena. U tom predmetu Ustavni sud je, pozivajući se na odredbe člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda, naložio Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da dovede u sklad protivustavne norme, što je zakonodavac propustio da učini. Prema tome, 1. aprila 2006. godine Ustavni sud je donio rješenje o neprovođenju Odluke broj U 50/01. U tački 5. navedenog rješenja Ustavni sud je obrazložio: Ustavni sud konstatira da je Parlament Federacije donio novi zakon čijim je donošenjem prestao da važi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica, pa time i sporni član 37. Međutim, Parlament Federacije je prije toga donio novi Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja («Službene novine Federacije BiH» broj 56/04 od 23. oktobra 2004. godine) koji u članu 2. stav 3, koji je kasnije izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja («Službene novine Federacije BiH» broj 29/05 od 18. maja 2005. godine), propisuje da se zatezna kamatna stopa neće obračunavati za period ratnog stanja od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine, čime je de iure i de facto zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važenja odredbe člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica.

39. S druge strane, relevantne odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja bile su sastavni dio zakona koji je usvojio Parlament entiteta kojem pripada Kantonalni sud. Prema tome, Ustavni sud će predvidjeti smjernice za sudove koji se nalaze u sličnim situacijama. Sudovi moraju stalno voditi računa o Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji kao superiornijim u odnosu na zakone entitetā ili zakone Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u smislu ustavne i zakonske hijerarhije Bosne i Hercegovine. U slučaju da smatraju pravnu osnovu koja se mora primijeniti u konkretnom slučaju protivnom Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, ili sumnjaju u ustavnost, sudovi moraju proslijediti pitanje Ustavnom sudu, koji će donijeti konačno i obavezujuće mišljenje, u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud očekuje da će na taj način biti moguće da se prevenira ponavljanje situacije koja se desila u konkretnom slučaju.

40. Uzimajući u obzir citiranu praksu i prethodno navedeno, Ustavni sud potvrđuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da je otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za period rata, po osnovu člana 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, protivustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravosnažno dosuđene zakonske zatezne kamate. Zbog tih razloga, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1311/06 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio