Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3745/08 (S. M.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3745/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3745/08, rješavajući zahtjev Senada Mašovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Senada Mašovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Mašović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. decembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-000827 od 31. oktobra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-66/99 od 7. februara 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelantu je Rješenjem Federalnog ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP) broj 07/1-372-840 od 11. decembra 1997. godine dodijeljen na korištenje stan u Sarajevu, u ulici Džemala Bijedića broj 82 ( u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koji je prethodno Rješenjem FMUP-a broj 07/1-372-840 od 22. decembra 1996. godine proglašen napuštenim. Apelant je 19. decembra 1997. godine, sa Stambenim fondom grada Sarajeva, sklopio Ugovor broj 03/1-OH-1-4520/97 o korištenju, te su apelant i njegova supruga 5. maja 2000. godine sa Vladom Federacije Bosne i Hercegovine, kao vlasnikom predmetnog stana, sklopili Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana pod brojem 03-23-1712/00. Nakon toga, Općinski sud u Sarajevu je 16. maja 2000. godine donio Rješenje broj DN I:11704/2000 kojim je navedeni ugovor upisan u knjigu položenih ugovora, te su apelant i njegova supruga na predmetnom stanu stekli pravo vlasništva.
3. Postupajući po zahtjevu za povrat stana koji je, kao opunomoćenik prijeratnog nositelja stanarskog prava Anđelka Ristića podnijela Ljiljana Marilović, Uprava je Zaključkom broj 23/6-372-
P-66/99 od 11. januara 2000. godine, odbacila zahtjev za povrat predmetnog stana. U obrazloženju navedenog Zaključka je navedeno da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnesen od neovlaštene osobe jer osoba koja ga je podnijela nije imala ovjerenu punomoć u vrijeme podnošenja zahtjeva niti je istu dostavila u ostavljenom roku od 15 dana.
4. U međuvremenu, prijeratni nosilac stanarskog prava Anđelko Ristić je umro, a njegova supruga Paula Ristić se obratila Upravi sa zahtjevom za obnovu postupka. Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-66/99 od 7. februara 2003. godine dozvolila obnovu postupka, navedeni zaključak poništila i utvrdila da Paula Ristić ima pravo na povrat predmetnog stana. Pored toga, navedenim rješenjem utvrđen je prestanak prava korištenja predmetnog stana apelantu i naloženo mu je da se, bez prava na alternativni smještaj, u roku od 15 dana iseli iz predmetnog stana.
5. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu stambenih poslova Kantona Sarajevo koje je, Rješenjem broj 27/02-23-1550/03 od 14. marta 2003. godine, u cjelosti uvažilo apelantovu žalbu i osporeno rješenje Uprave poništilo. Nakon toga, Paula Ristić je na navedeno rješenje podnijela tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U-183/03 od 16. oktobra 2003. godine, žalbu uvažio i Rješenje Uprave broj 27/02-23-1550/03 od 14. marta 2003. godine poništio.
6. Na predmetnu presudu Kantonalnog suda apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je Rješenjem broj UŽ-53/04 od 29. juna 2007. godine apelantovu žalbu uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je 31. oktobra 2008. godine donio Presudu broj 009-
0-U-07-000827 kojom je apelantovu žalbu odbio, a uvažio tužbu Paule Ristić. Protiv navedene presude žalba nije dozvoljena.
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno izvedenim zaključcima od strane Kantonalnog suda i proizvoljnoj primjeni zakona, pri čemu je ključna činjenica da Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke nije uzeo u obzir da su upravni organi utvrdili da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela neovlaštena osoba.
9. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant navodi da je donošenjem osporene presude Kantonalnog suda ostavljeno na snazi Rješenje Uprave broj 23/6-372-P-66/99 od 7. februara 2003. godine kojim je dozvoljen povrat stana Pauli Ristić i apelantu naloženo da se, bez prava na alternativni smještaj, u roku od 15 dana iseli iz predmetnog stana. Apelant je istakao da bi isljenjem iz predmetnog stana, bez prava na alternativni smještaj, za njega i njegovu porodicu nastale neotklonjivo štetne posljedice. Ovo stoga jer je apelantova kćerka 100% invalid, bez sposobnosti da samostalno obavlja osnovne životne potrebe. Kao dokaz za ovu tvrdnju apelant je dostavio Rješenje Službe socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo broj 35/III-06-533-959/06 od 23. novembra 2006. godine iz kojeg se vidi da je apelantova kćerka civilna žrtva rata, da joj pripada pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak, te pravo na dodatak za njegu i pomoć prve grupe.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud ukazuje da je apelant kao razlog za donošenje privremene mjere naveo da je njegova kćerka civilna žrtva rata i 100% invalid, te da bi izvršenjem Rješenja Uprave broj 23/6-372-
P-66/99 od 7. februara 2003. godine kojim je apelantu naloženo da se u roku od 15 dana iseli iz predmetnog stana, bez prava na alternativni smještaj, mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta i njegovu porodicu.
12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna a prethodno ispitana od strane suda, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić