Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3857/08 (G. D.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3857/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP-3857/08, rješavajući zahtjev Gordane Davidović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Gordane Davidović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Davidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 16. decembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-000 621 od 14. oktobra 2008. godine. Apelantica je takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio „Hipo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka, (u daljnjem tekstu: tuženi), da je vrati na poslove koje je obavljala prije donošenja odluke o otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima.

2. Apelantica je 15. septembra 2003. godine, Osnovnom sudu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), podnijela tužbu protiv tuženog, radi poništenja Odluke o otkazu ugovora o radu, broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine.

3. Presudom Osnovnog suda broj RS-2442/03 od 11. septembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, u dijelu koji se odnosi na poništavanje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine. Istom presudom je odbačena tužba apelantice u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade po osnovu radnog odnosa, za period od 17. jula 2003. godine pa do vraćanja na posao, kao i uplatu doprinosa za penzijsko invalidsko i zdravstveno osiguranje, za navedeni period.

4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno, da je ovaj sud utvrdio da je apelantica u kalendarskoj 2003. godini neopravdano izostala sa posla 3 dana, i to 10, 11 i 15. jula 2003. godine, čime je počinila težu povredu radne dužnosti iz člana 90. stav 2. tačka 8. Zakona o radu, te je stoga zaključio da je Odluka direktora tuženog broj 01-151/03 od 16. jula 2003. godine, kojom je apelantici otkazan ugovor o radu, donesena na osnovu člana 113. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, i člana 75. stav 2. alineja 4. Pravilnika o radu tuženog. U dijelu tužbenog zahtjeva apelantice, koji se odnosi na uplatu doprinosa iz penzijsko invalidskog osiguranja, i zdravstvenog osiguranja, Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelantica nakon prestanka radnog odnosa kod tuženog, zasnovala radni odnos kod stomatološke ordinacije vlasnika Dr. Predraga Davidovića, po osnovu kog radnog odnosa je primala plaću, i da su joj plaćeni svi doprinosi, te je tužbu apelantice u ovom dijelu odbacio, kao i zbog nedostatka pravnog interesa apelantice da za ovaj dio potraživanja vodi parnicu, na način što nije označila tačan iznos novčanih potraživanja koje potražuje, niti na koji iznos primanja bi tuženi trebalo platiti nadležnim fondovima zakonske doprinose, a što sve ukazuje na nedostatak pravnog interesa apelantice za vođenje parnice u ovom dijelu.

5. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), je Presudom broj 011-0-Ž-

06-000 832 od 27. februara 2007. godine, žalbu apelantice uvažio i presudu Osnovnog suda broj RS-

2442/03 preinačio u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantice podnesen radi poništavanja odluke tuženog o otkazu ugovora o radu, tako što je odluka poništena kao nezakonita i tuženom naloženo da apelanticu vrati na rad i rasporedi je na poslove i zadatake koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Istom presudom je ukinuta presuda Osnovnog suda, u dijelu kojim je odbačen zahtjev apelantice za isplatu naknada po osnovu radnog odnosa, za period od 17. jula 2003. godine do vraćanja na posao, i obaveze uplate doprinosa, i u ovom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno, da je sud utvrdio da se presuda prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je stoga ovaj sud odlučio da presudu u ovom dijelu preinači, u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe, ovaj sud je zaključio da se presuda Osnovnog suda, u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade po osnovu prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao, i uplatu doprinosa, takođe temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je pobijana presuda u ovom dijelu ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku prvostepeni sud je dužan tražiti od apelantice da uredi zahtjev u pogledu izgubljene zarade za period od prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao, i u dijelu zahtjeva za uplatu doprinosa.

7. Vrhovni sud je, 14. oktobra 2008. godine, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 832 od 27. februara 2007. godine, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 621, kojom je revizija tuženog uvažena, presuda Okružnog suda od 27. februara 2007. godine je preinačena, tako što je žalba apelantice odbijena i presuda Osnovnog suda broj Rs-2442/03 od 11. septembra 2006. godine potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je ovaj sud utvrdio da je tuženi dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantice, prema odredbama Zakona o radu. Naime, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica neopravdano odsustvovala sa posla, 10, 11. i 14. jula 2003. godine, čime je počinila težu povredu radne obaveze iz člana 91. stav 1. i 2. tačka 9. Zakona o radu. Pošto apelantici nije nezakonito prestao radni odnos, ovaj sud je takođe utvrdio da joj ne pripada pravo na naknadu po osnovu radnog odnosa, odnosno zakonskih obaveza vezanih za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, jer za to nisu ispunjeni uslovi iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici što je Vrhovni sud, kako je navela, proizvoljno primjenio materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o radu, kojim je propisano da je u slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Prema apelanticinim navodima Vrhovni sud je propustio to da uradi. Apelantica takođe smatra da joj je Presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu, odnosno da joj je istom presudom onemogućeno da joj tuženi isplati kako navodi „naknadu plate i druga materijalna davanja koja slijede iz radnog odnosa.“ Osim toga apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio tuženom da je vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima. U suprotnom, apelantica navodi da bi pretrpila nenadoknadivu štetu, budući da se presuda Vrhovnog suda temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju, apelantica traži da Ustavni sud naloži tuženom da je vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima do donošenja odluke o apelaciji jer bi, u suprotnom, pretrpila nenadoknadivu ekonomsku štetu, budući da se navedena presuda ne temelji na relevantnim propisima. Zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere zasniva se na istim razlozima i činjenicama koje navodi kao razloge za usvajanje apelacije, pri čemu je kao dodatan razlog za usvajanje privremene mjere apelantica navela nenadoknadivu štetu koja će nastupiti ako ne bude vraćena na posao. Ustavni sud smatra da je nesporno da je ishod postupka koji je predmet osporavanja pred Ustavnim sudom nepovoljan za apelanticu što je uostalom i bio razlog njenog obraćanja Ustavnom sudu. Međutim, Ustavni sud ne može udovoljiti apelanticinom zahtjevu za privremenu mjeru s obzirom da bi na taj način prejudicirao riješenje predmetne apelacije budući da navodi apelantice u vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere u svemu korespondiraju navodima u vezi sa meritumom apelacije. Ovi navodi bit će predmet riješavanja Ustavnog suda kada bude odlučivano o dopustivosti i meritumu predmetne apelacije. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3857/08 (G. D.) | Sudska praksa | Aktio