Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3948/08 (S. H.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3948/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3948/08, rješavajući zahtjev Selme Hamamdžić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Selme Hamamdžić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Selma Hamamdžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 24. decembra 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1916/03 od 29. septembra 2008. godine, i Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj: UPII/05-23-5-199/03 od 13. juna 2003. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da joj se „omogući otkup spornog stana„ koji se nalazi u Sarajevu u ulici Gradačaćka broj 112 /IV, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Apelantica je 19 januara 2000. godine Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) podnijela zahtjev za donošenje Rješenja koje zamjenjuje Ugovor o korištenju stana, za stan u ulici Gradačaćka broj 112/IV u Sarajevu, iza smrti nosioca stanarskog prava Fatime Hadžimemišević sa kojom je živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1987. godine.

3. Rješenjem prvostepenog organa broj 23-04/ III-23-0-17/2000 od 8. novembra 2001. godine, apelantica je određena za nosioca stanarskog prava na stanu u Ulici Gradačaćka broj 112/IV u Sarajevu, iza smrti nosioca stanarskog prava Fatime Hadžimemišević. Istim rješenjem, utvrđeno je da će se umjesto Ugovora o korištenju navedenog stana koji je trebao biti zaključen između JSP „Sarajevostan“ Sarajevo i apelantice primjenjivati navedeno Rješenje kojim je određeno da sva prava i obaveze utvrđene Ugovorom o korištenju stana zaključenim između SIZ-a stanovanja grada Sarajeva i Fatime Hadžimemišević, kao ranijeg nosioca stanarskog prava, ostaju na snazi i dalje, ali će glasiti na ime apelantice kao sadašnjeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, je odlučeno da će se Ugovor o korištenju stana na ime apelantice zaključiti po pravomoćnosti donesenog Rješenja.

4. Rješenjem drugostepenog organa, broj UPII/05-23-5-199/03 od 13. juna 2003. godine, koje je doneseno po žalbi vlasnika stana Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), uvažena je žalba tužene, rješenje prvostepenog organa poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da je zasnovano na dokazima koji nisu mogli biti odlučujući za pravilno rješavanje zahtjeva apelantice, kojim je tražila da prvostepeni organ za predmetni stan donese Rješenja koje zamjenjuje Ugovor o korištenju stana. Prvostepenom organu je naloženo da u ponovnom postupku provede i druge dokaze na okolnosti utvrđivanja zajednice života apelantice sa umrlim nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, i u ponovnom postupku donese novo rješenje u zakonom utvrđenom roku.

5. Protiv konačnog rješenja apelantica je pokrenula upravni spor osporavajući zakonitost rješenja koje je donio drugostepeni organ. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1916/03 od 29. septembra 2008. godine, tužba apelantice odbijena je, kao neosnovana. Vrhovni sud je, nakon što je ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva iz tužbe a koji se odnosio na blagovremenost žalbe tužene izjavljene drugostepenom organu, zaključio da pobijanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu apelantice. Vrhovni sud je naveo, da je na osnovu dokaza iz spisa utvrdio da drugostepeni organ postupajući po žalbi tužene nije povrijedio odredbe člana 236. stav 1. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH», broj 2/98 i 48/99), jer je utvrdio da je žalba po kojoj je postupao izjavljena u zakonom propisanom roku od petnaest dana.

6. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog toga što je pravosnažno prvostepeno rješenje kojim je stekla stanarsko pravo iza umrlog ranijeg nosioca stanarskog prava, poništeno na nezakonit način. Apelantica dalje navodi da nije proveden odgovarajući dokazni postupak od strane upravnih organa i Vrhovnog suda vezano za dostavu prvostepenog rješenja tuženoj, i ističe da je povrijeđeno njeno pravo na rješavanje predmeta u razumanom roku, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju apelantica osporava odluku Vrhovnog suda, kojom je odbijena njena tužba u upravnom sporu podnesena protiv rješenja drugostepenog organa, a kojima je poništeno rješenje prvostepenog organa kojim je ona određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu iza smrti nosioca stanarskog prava Fatime Hadžimemišević. Apelantica ističe da Vrhovni sud i drugostepeni organ nisu proveli odgovarajući dokazni postupak vezano za dostavljanje prvostepenog rješenja tuženoj, te da je povrijeđeno njeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U konkretnom slučaju apelantica traži privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud naložio da joj se „omogući otkup spornog stana“ do donošenja konačne odluke o apelaciji.

11. Apelantica nije navela niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu. Međutim, apelantica ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a čije bi nastupanje trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere.

12. Apelantica naime smatra da njezini navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelantica, kao što je već rečeno, nije ponudila odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3948/08 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio