Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2608/06 (S. P.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2608/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2608/06, rješavajući apelaciju Stojanke Petraš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Stojanke Petraš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
361/05 od 9. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stojanka Petraš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, podnijela je 5. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-361/05 od 9. maja 2006. godine.
2. Prvostepenom dopunskom Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PI-244/95 od 9. aprila 2003. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se Drago Petraš (u daljnjem tekstu: tuženi), na ime supružničkog izdržavanja, obaveže da za njezino izdržavanje plaća mjesečno 50% od penzije koju ostvaruje u Javnom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: JF PIORS) od 7. jula 1995. godine kao dana podnošenja tužbe, pa sve dok za to postoje zakonski uslovi ili do druge odluke suda, s tim da dospjele obroke isplati odjednom u roku od 15 dana, a one koje dospijevaju svakog prvog, a najkasnije do desetog u mjesecu i to na apelanticine ruke, pod prijetnjom izvršenja.
3. Sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tuženi ne bi mogao da izdržava apelanticu bez štete za svoju sopstvenu egzistenciju, ocjenjujući da time nisu ispunjeni uslovi iz člana 241. u vezi sa članom 291. Porodičnog zakona («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 54/02; u daljnjem tekstu: PZ).
4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-
1834/03 od 22. decembra 2004. godine apelanticina žalba je djelimično uvažena i prvostepena dopunska presuda je preinačena tako što je tuženi obavezan da doprinosi za apelanticino izdržavanje mjesečno 15% od penzije koju ostvaruje u JF PIORS i to od 7. jula 1995. godine do 21. decembra 2004. godine, a od 22. decembra 2004. godine pa nadalje 30%, dok za to postoje zakonski uslovi ili do druge odluke suda. Tuženi je, takođe, dužan da dospjele a neisplaćene obaveze plati odjednom u roku od 15 dana, a one koje dospijevaju svakog prvog, najkasnije desetog u mjesecu, sve apelantici na ruke, pod prijetnjom izvršenja.
5. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-361/05 od 9. maja 2006. godine reviziju tuženog djelimično uvažio, drugostepenu Presudu broj Gž-1834/03 od 22. decembra 2004. godine preinačio tako što je apelanticinu žalbu djelimično uvažio, dopunsku Presudu Osnovnog suda broj PI-244/95 od 9. aprila 2003. godine preinačio tako što je tuženog obavezao da za apelanticino izdržavanje doprinosi mjesečno iznos od 15% od penzije koju ostvaruje u JF PIORS od 7. jula 1995. godine pa nadalje, sve dok za to postoje zakonski uslovi ili do druge odluke suda. Tuženi je obavezan i da dospjele a neisplaćene obaveze za izdržavanje isplati odjednom u roku od 15 dana, a buduće svakog prvog, najkasnije do desetog u mjesecu, sve na apelanticine ruke, pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Revizija je u ostalom dijelu odbijena.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari bio zahtjev za izdržavanje bračnog druga. Vrhovni sud je, i uz uvažavanje teškog imovinskog stanja obje parnične stranke, smatrao da pravilnom primjenom čl. 241, 253. st. 1. i 3, člana 259. stav 1. i člana 261. PZ odgovara dosuđeni mjesečni iznos naknade za apelanticino izdržavanje u visini od 15% od penzije koju ostvaruje tuženi (analogna primjena člana 263. stav 2. PZ), i to do druge odluke suda, odnosno dok za to postoje zakonski uslovi. Dalje, sud je istakao da je apelantica, van svake sumnje, lice koje nema sredstava za život niti ih može ostvariti iz svoje imovine, jer je nesposobna za rad i ne može se zaposliti. Za razliku od nje, tuženi ipak ima redovna primanja u vidu penzije koja je početkom 2002. godine iznosila u prosjeku 200,00 KM mjesečno, zbog čega je i određen minimalni procent izdržavanja od 15% iz člana 261. PZ. Sud je imao u vidu da je to samo 30,00 KM mjesečno u odnosu na primanja u 2002. godini, ali je to srazmjerno mogućnostima tuženog, ocjenjujući da time neće biti doveden u bitno nepovoljniji ekonomski položaj. Dalje, sud je konstatovao da dosuđeni iznos nije dovoljan za apelanticino izdržavanje, tako da će i ona biti dovedena u situaciju da preostala sredstva, neophodna za egzistenciju, ostvaruje iz drugih osnova, uključujući i moguću pomoć svoje punoljetne djece, budući da njihov sin radi u Švedskoj, a kćerka u Banjoj Luci.
7. Sud je konstatovao da tvrdnja tuženog da je faktička bračna zajednica parničnih stranaka prekinuta «prije više od 10 godina i to apelanticinom krivicom koja je nakon faktičkog raskida zajednice za sebe zadržala veći dio imovine» nema uporište u spisima. Sud je naveo da apelantica stanuje u uslovnom, a tuženi u neuslovnom stambenom objektu, a da iz dokaza u spisima ne proizlazi da je između njih izvršena podjela imovine koju su stekli u braku, te da je ovakvo rješenje privremeno. Ničim nije dokazano da je apelantica «za sebe zadržala svu novčanu masu» dobivenu prodajom vikendice, a ni da je «potrošila sva ušteđena devizna sredstva sa štednih knjižica jedne i druge stranke». Brak parničnih stranaka trajao je oko 37 godina, a nema podataka o tome da su apelantica i tuženi «kroz duži period odvojenog života potpuno samostalno obezbjeđivali sredstva za samostalno izdržavanje».
8. Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije «kroz period više od 10 godina, koliko je trajao prekid faktičke bračne zajednice, obezbjeđivala sredstva za sopstveno izdržavanje» i da se taj period treba računati od podnošenja tužbe unazad. Sud je naveo da istinitost ovih tvrdnji proizlazi iz navoda tuženog sa ročišta od 18. jula 2002. godine kada je pristao da izdržava apelanticu čak sa 50% od svoje penzije, uslovljavajući to prethodnom podjelom zajedničke imovine na način koji on smatra pravilnim. Međutim, sud je ocijenio da tuženi ne bi mogao da izdržava apelanticu izdvajanjem većeg iznosa od 15% od mjesečnog iznosa penzije, jer bi takvo izdvajanje dovelo u pitanje njegovu egzistenciju.
9. Iz apelanticinih navoda proizlazi da se ona žali na povredu prava na život, prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, prava na imovinu iz člana II/3. a), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da «sud nije uzimao u obzir činjenice koje su relevantne prema članu 253. PZ, te da u postupku nije utvrdio dvije bitne stvari: veličinu penzije tuženog u vrijeme donošenja revizije i ostale prihode koje ostvaruje tuženi». Apelantica je navela da se u vrijeme donošenja drugostepene presude penzija tuženog znatno povećala, te je sada njezin iznos veći od iznosa koji je utvrđen 2002. godine. Takođe, iako je sud konstatovao da tuženi u svom objektu drži podstanare, apelantica smatra da to nije uzeto u obzir kao vrsta prihoda prilikom izračunavanja visine izdržavanja. Apelantica smatra da je sud, u skladu sa članom 261. PZ, trebao da utvrdi veći procent vezan za izdržavanje, na koji je i sam tuženi pristao na ročištu od 18. jula 2002. godine i to u iznosu od 50% od penzije koja je u to vrijeme iznosila 200,00 KM.
Odgovori na apelaciju
10. Vrhovni sud osporava navode apelacije smatrajući da se osporena presuda nije ni mogla zasnivati na činjeničnom stanju koje je postojalo u vrijeme podnošenja revizije, odnosno «u vrijeme donošenja drugostepene presude», nego na činjenicama i okolnostima utvrđenim u postupku pred prvostepenim sudom. Ovakav stav jasno proizlazi iz člana 385. stav 3. ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» broj 4/77 do 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu: raniji ZPP), prema kojem se revizija ne može izjasniti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je posebno naveo da, ako su se okolnosti koje su relevantne za odlučivanje o visini izdržavanja naknadno promijenile, to je samo mogao biti razlog za podnošenje tužbe za izmjenu ranije odluke o izdržavanju u smislu člana 263. PZ.
11. Sud je, takođe, naveo da prema utvrđenom činjeničnom stanju tuženi nije u vrijeme vođenja spora pred prvostepenim sudom držao podstanare nego «jednog podstanara». Ova činjenica uzeta je u obzir kao mogući izvor prihoda tuženog prilikom odlučivanja o visini izdržavanja, kako to proizlazi iz sadržaja obrazloženja presude ovog suda. Izjava tuženog da je spreman da za apelanticino izdržavanje plaća mjesečno 50% od svoje penzije, uslovljena je podjelom zajedničke imovine stranaka, ali na način koji on smatra pravilnim, a koju apelantica nije prihvatila. Dalje, sud je naveo da je tuženi smatrao da faktičko uživanje pojedinih dijelova zajedničke imovine nije proizašlo iz pravno valjane diobe te imovine, odnosno da bi diobu tek trebalo izvršiti. Iz tih razloga navedena izjava tuženog nije mogla poslužiti kao osnov za zaključenje sudskog poravnanja, a niti za presuđenje u ovom sporu.
12. Tuženi je osporio navode apelacije posebno ističući da «nije pravilan apelanticin stav vezan za njegovo navodno priznanje o plaćanju izdržavanja u procentu od 50%». Tuženi navodi da bi ova činjenica mogla biti isključivo vezana za rješavanje bračne tečevine, jer bi tek na taj način on stvorio sebi bolje životne uslove. Tuženi je hronološki ponovo naveo sve činjenice koje su navedene u osporenoj odluci u odnosu na svu imovinu, dostavivši svoje ljekarske nalaze i izvještaj JF PIORS o visini penzije.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema sopstvenoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelanticinim navodima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Takođe, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
16. Dalje, u vezi sa apelanticinim navodima o tome da osporena odluka ne sadrži valjane razloge, odnosno valjane dokaze o visini penzije tuženog u vrijeme donošenja osporene odluke, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva.
17. Ustavni sud ukazuje da u parničnom postupku sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka (član 8. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe, prema članu 250. stav 1. ZPP, ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. U kontekstu navedenog, Vrhovni sud je ispitao revizione navode tuženog u odnosu na visinu mjesečnog doprinosa na ime apelanticinog izdržavanja, ocijenivši da drugostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo na inače pravilno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud o tome dao jasne i dovoljne razloge, te je svoje stavove obrazložio odgovarajućim zakonskim odredbama.
18. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelanticinim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu. Ustavni sud podsjeća da je u parničnom postupku apelantica imala procesnu poziciju tužiteljice, da joj je omogućeno da u predmetnom postupku aktivno učestvuje pri čemu su ispitani svi njezini navodi. Ustavni sud smatra da su zaključci u odluci Vrhovnog suda jasno obrazloženi, da apelanticino nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, te način na koji se Vrhovni sud izjasnio Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U pogledu apelanticinih navoda da joj je postupanjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom Vrhovnog suda u pogledu toga da je nepravilno primijenio materijalno pravo, jer, osim navoda da joj je donesenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu, apelantica ove navode posebno ne obrazlaže. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se, dakle, na navodima o nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenom odlukom na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje imovine, te su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U odnosu na ostale apelanticine navode, Ustavni sud uočava da apelantica nije argumentovala svoje navode o povredi prava iz člana II/ 3.a) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 8. Evropske konvencije, te nema elemenata za postupanje u tom smislu.
22. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić