Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2620/06 («Euroherc osiguranje» d.d. Mostar)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2620/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2620/06, rješavajući apelaciju «Euroherc osiguranja» d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Euroherc osiguranja» d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-512/05 od 13. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Euroherc osiguranje» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koje zastupa Ruža Kordić, advokatica iz Ljubuškog, podnijelo je 6. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-512/05 od 13. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-56/03 od 3. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1305/04 od 2. marta 2005. godine, apelant je kao tuženi obavezan da isplati tužitelju Ž.R. (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime gubitka zarade iz poljoprivredne djelatnosti od 30. septembra 2001. godine do 1. aprila 2003. godine mjesečno po 410,00 KM, a od 1. aprila 2003. godine pa nadalje da mu plaća po 315,60 KM. Apelant je, također, obavezan i da dospjele obroke plati odjednom u roku od 30 dana, a ostale po dospijeću i to unaprijed do desetog u mjesecu, sve sa zakonskom zateznom kamatom na dospjele obroke, računajući od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i uz naknadu troškova parničnog postupka. Tužiteljev dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog je odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo predložene dokaze, uključujući i nalaze vještaka medicinske i poljoprivredne struke. Sud je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donio odluku, a imajući u vidu činjenicu da je tužitelj doživio saobraćajnu nezgodu u kojoj je zadobio više teških tjelesnih povreda i to povredu glave sa potresom mozga, povredu grudnog koša, povredu lijevog kuka, što je dovelo do toga da je lijeva noga ostala kraća za 5-6 cm i povredu lijevog koljena. Ove povrede su, prema nalazu vještaka medicinske struke, dovele do umanjenja tužiteljeve radne sposobnosti za poslove u poljoprivredi za 75-85% (prosjek 77%). U toku postupka, Općinski sud je utvrdio da je vozač koji je upravljao vozilom bio osiguran kod apelanta. Vještak medicinske struke je dao svoj nalaz i mišljenje vezano za povrede zadobivene prilikom saobraćajne nezgode i utvrdio da tužitelj nije doprinio nastanku štetnih posljedica. Vještak poljoprivredne struke je utvrdio tužiteljevo stanje posjeda i način korištenja, te utvrdio da je njegovo učešće u obradi imanja 60%. Visinu štete zbog gubitka zarade i rentu iz dopunske poljoprivredne djelatnosti sud je utvrdio prema izdacima potrebnim za plaćanje tuđe radne snage u omjeru izostanka tužiteljevog doprinosa, a prema važećoj sudskoj praksi utvrdio je konkretan iznos u skladu sa članom 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta protiv prvostepene presude, u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pogrešno konstatirao u obrazloženju svoje odluke da je tužitelj poljoprivrednu djelatnost obavljao kao dopunsku djelatnost, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je on poljoprivrednu djelatnost obavljao kao osnovnu djelatnost. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim tužiteljeve navode da je sud pogrešno utvrdio visinu štete, izjednačavajući vrijednost rada poljoprivrednog proizvođača i nadničara. Također, sud je smatrao neosnovanim apelantove žalbene navode o visini i broju dosuđenih nadnica, obrazlažući da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužitelju gubitak zarade iz poljoprivredne djelatnosti dosudio prema izdacima koji su potrebni za plaćanje tuđe radne snage, u omjeru izostanka tužiteljevog doprinosa. Dalje je naveo da iz odredaba člana 195. st. 1. i 2. ZOO-a proizlazi da se naknada štete zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad dosuđuje u vidu novčane rente ubuduće, a za ranije pretrpljenu štetu u jednokratnom iznosu, te da se umanjenje tužiteljeve radne sposobnosti i njegov izostanak objektivno mogu nadoknaditi angažiranjem tuđe radne snage.
5. Odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-512/05 od 13. juna 2006. godine kojom je uvažio reviziju, obje nižestepene presude preinačio i apelanta obavezao da isplati tužitelju, na ime gubitka zarade iz poljoprivredne djelatnosti od 30. septembra 2001. godine do 1. aprila 2003. godine, mjesečno po 1.016 KM, umjesto iznosa od 410,00 KM, a od 1. aprila 2003. godine pa nadalje da isplaćuje tužitelju po 782,00 KM mjesečno, umjesto iznosa od 315,60 KM.
6. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na temelju rezultata provedenog postupka utvrdili da je tužitelj u štetnom događaju tjelesno teško povrijeđen, što je imalo za posljedicu umanjenje tužiteljeve radne sposobnosti za poslove u poljoprivredi od 77%, a da se tužitelj prije nastupanja povrede bavio poljoprivrednom djelatnošću kao osnovnim zanimanjem na vlastitom imanju, te da je njegovo učešće u obradi i poljoprivrednoj djelatnosti u odnosu na ostale članove porodičnog domaćinstva bilo 60%. Dalje, sud je naveo da je tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 28. septembra 2004. godine tužitelj tražio naknadu izgubljene zarade u vidu mjesečne rente u iznosu od 782,00 KM od 1. aprila 2003. godine, a do tada, od povređivanja po 1.016,00 KM za vrijeme potpune nesposobnosti za rad. Te iznose je utvrdio vještak poljoprivredne struke.
7. Vrhovni sud je ukazao da, prema članu 195. ZOO-a na kojem je tužitelj temeljio svoj tužbeni zahtjev, onaj ko drugom nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan mu je, između ostalog, naknaditi zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, a zbog gubitka zarade koju trpi zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad plaćati mu određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. Pri tome, oštećeni ima pravo na naknadu štete zbog gubitka zarade bez obzira na to da li je poljoprivrednu djelatnost obavljao kao dopunsku djelatnost ili osnovnu djelatnost, kakav je tužiteljev slučaj. Zaradom se, u smislu citirane odredbe ZOO-a, smatra svaka materijalna korist koja se postiže radom. Prema tome, oštećeniku pripada pravo na naknadu štete prema osnovu izgubljene zarade ako zbog nesposobnosti za rad prouzrokovane povredom nije bio u mogućnosti ostvariti onu materijalnu korist koju bi izvjesno ostvario da nije nastupila nesposobnost za rad.
8. Prema ocjeni Vrhovnog suda, dosuđenom naknadom izgubljene zarade u vidu nadnice angažiranom radniku, kojim izdatkom bi tužitelj trebao da nadomjesti zaradu koju gubi, tužitelj ne može ostvariti potpunu naknadu, niti se njegova materijalna situacija može dovesti u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje (član 190. ZOO-a). Šteta koju trpi tužitelj, odnosno materijalna korist koju bi izvjesno ostvario kao poljoprivrednik na svom imanju korištenjem poljoprivrednih mašina koje posjeduje, na način na koji se bavi poljoprivrednom djelatnošću i u utvrđenom stepenu ličnog angažiranja u odnosu na ostale članove porodičnog domaćinstva, upravo odgovara iznosima koje je utvrdio vještak i koje u vidu rente tužitelj traži. Vrhovni sud je zaključio da su, dosuđenjem tužitelju naknade štete u visini cijene tuđeg rada neophodnog za obradu imanja, nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 190. i 195. Zakona o obligacionim odnosima.
9. Apelant smatra da mu je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, tvrdeći «da je bitan broj nadnica koje su potrebne za obradu cjelokupnog imanja, odnosno broj nadnica koje otpadaju na tužitelja (94,7 nadnica) koje je tužitelj obrađivao u vrijeme povrede u saobraćajnoj nezgodi. Samo zbog 94,7 nadnica ne može se ugasiti proizvodnja poljoprivrednih proizvoda, jer se angažiranjem tuđe radne snage, koje trenutno na tržištu ima viška, može proizvesti ista količina poljoprivrednih proizvoda koje je tužitelj ostvarivao u vrijeme saobraćajne nezgode. Upravo zbog ovog Vrhovni sud je očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo iz čl. 18. i 195. ZOO-a, te je došlo i do povrede prava na imovinu.» Apelant je istakao da je Vrhovni sud do sada pravilno primjenjivao navedene propise i rentu dosuđivao prema broju i cijeni potrebnih nadnica da bi se održala ista poljoprivredna proizvodnja na tužiteljevom imanju kao i prije nezgode i stradavanja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vízgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno, u konkretnom slučaju, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o tome da osporena odluka ne sadrži valjane razloge, odnosno da je u konkretnom slučaju bitan broj nadnica (koje se odnose na tužitelja) i koje su potrebne za obradu cjelokupnog imanja, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva.
14. Ustavni sud ukazuje da su u parničnom postupku stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Također, prema čl. 8. i 147. ZPP, sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, zatim savjesno i brižljivo ocjenjuje svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te na prijedlog stranke određuje izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Prema članu 250. stav 1. ZPP, ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu.
15. Vrhovni sud je ispitao tužiteljeve revizijske navode na okolnost da dosuđenom naknadom izgubljene zarade u vidu nadnice angažiranom radniku ne može ostvariti potpunu naknadu, niti se njegova materijalna situacija može dovesti u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud o tome dao jasne i dovoljne razloge, te da je svoje stavove obrazložio odgovarajućim zakonskim odredbama, odnosno članom 195. u vezi sa članom
190. ZOO-a.
16. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je u parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tuženog i da mu je omogućeno da u predmetnom postupku aktivno učestvuje pri čemu su ispitani svi njegovi navodi. Ustavni sud smatra da su zaključci u odluci Vrhovnog suda jasno obrazloženi, da apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, te način na koji se Vrhovni sud izjasnio Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U pogledu apelantovih navoda da mu je postupanjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom Vrhovnog suda u pogledu toga da je proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer osim navoda da mu je donesenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu, apelant ove navode posebno ne obrazlaže. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se, dakle, na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenom odlukom na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje njegove imovine, te su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić