Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2715/06 («EUROPA-MILL» iz Širokog Brijega)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2715/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2715/06, rješavajući apelaciju «EUROPA-MILL» Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «EUROPA-MILL» Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-33/05 od 13. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Pž-74/04 od 5. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ps-75/02 od 2. augusta 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «EUROPA-MILL» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koju zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Mostara, podnijela je 25. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-33/05 od 13. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-74/04 od 5. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-75/02 od 2. augusta 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-75/02 od 2. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-74/04 od 5. novembra 2004. godine, apelant je kao tuženi obavezan da «INTER-INI» Mostar d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužitelj) plati, na ime duga, iznos od 1.143.866,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. oktobra 1997. godine pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku postupio prema uputama Kantonalnog suda, te je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant upisan u sudski registar u nadležnom sudu, a da su apelant i tužitelj bili u međusobnim poslovnim odnosima, poslovali na takav način da je tužitelj isporučivao-prodavao naftu i naftne derivate apelantu, a apelant ih preuzimao na ugovoreni način, preuzevši i obavezu plaćanja cijene za preuzetu robu. Sud je utvrdio da je između apelanta i tužitelja kao parničnih stranaka nastao dužničko-povjerilački odnos, odnosno ugovor o kupoprodaji. Također, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka finansijske struke, na osnovu raspoložive dokumentacije u spisu i pregleda tužiteljevih poslovnih knjiga, sud je utvrdio tužiteljevo potraživanje prema apelantu u ukupnom iznosu od 1.143.866,86 KM. Sud je konstatirao da vještak nije dobio nikakav pisani dokument o međusobnom usklađivanju salda među parničnim strankama, iako je navedena dokumentacija tražena uz nalog apelantu da je dostavi u određenom roku, ali ona sudu nikada nije dostavljena. Također, apelant nije osporio da je robu preuzeo, ali tokom postupka nije pružio dokaze da je utuženi iznos platio. Apelantov navod da se finansijska dokumentacija nalazi u Zagrebu sud je ocijenio kao sračunat način odugovlačenja postupka, a njegove prigovore da ne postoji kao pravno lice i prigovore pasivne i aktivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim.
4. Sud je zaključio da je utvrđeno postojanje tužiteljeve tražbine prema apelantu u navedenom iznosu za isporučenu a neplaćenu robu, da je apelant zakasnio sa ispunjenjem obaveze, a u zakonskom roku nije isticao nikakve prigovore niti je sudu pružio dokaze da je robu platio, te je na osnovu člana 516. stav 1-a Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 324. stav 1. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, na osnovu tužiteljevih analitičkih kartica i računa, proizlazi da su svi sporni računi evidentirani u tužiteljevom računovodstvu i proknjiženi kao neplaćeni. Nadalje, iz vještakovog nalaza vidljivo je da nema preklapanja ovih računa sa računima koji se vode u računovodstvu «INE BiH» Sarajevo. Sud je naveo da se sporni računi, bez obzira na to što su ovjereni tužiteljevim pečatom i pečatom «INE BiH», odnose na tužiteljevo potraživanje prema apelantu, jer nema preklapanja tužiteljevog računa i računa «INE BiH», te je ocijenio neosnovanim i apelantove žalbene navode vezane za tužiteljevu aktivnu legitimaciju, odnosno navode da se ne zna čija su to potraživanja, jesu li tužiteljeva ili «INE Sarajevo».
6. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je nalaz vještaka finansijske struke prihvatio kao valjan i sačinjen u skladu sa pravilima struke, te mu kao takvom vjerovao i na osnovu njega, kao i ostale dokumentacije u spisu, udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Sud je donio ovakav zaključak imajući u vidu i činjenicu da apelant nije dostavio traženu dokumentaciju, bez obzira na naloge suda u tom smislu, jer je samo podneskom od 13. augusta 2002. godine naveo da je u mogućnosti dostaviti traženu dokumentaciju, ali je nije dostavio, što je činio i na ročištu za glavnu raspravu, pa i u žalbi, ali ni tada je nije dostavio.
7. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Pž-74/04 od 5. novembra 2004. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj Rev-33/05 od 13. jula 2006. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo, imajući u vidu utvrđenja nižestepenih sudova, da, prema njegovom mišljenju, nije prihvatljiv revizijski prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije, koji je apelant isticao i u žalbi, a drugostepeni sud je, odbijajući ovaj prigovor, dao potpune i jasne razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan revizijski prigovor da je nalaz vještaka dat jednostrano, obzirom na to da apelant nikada nije sudu prezentirao dokumentaciju kojom eventualno raspolaže, jer je samo isticao mogućnost da je prezentira. Dokumentaciju nije dostavio ni uz žalbu uz moguće obrazloženje zašto to ranije nije učinjeno. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni revizijski prigovor o tome da nisu otklonjeni nedostaci na koje je ranijim ukinutim rješenjem drugostepenog suda ukazano, jer je uvidom u sudski registar ustanovljeno da apelant kao pravno lice egzistira i to pod matičnim brojem I-2679.
9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je, iznoseći hronologiju događaja, naveo da sudovi «nisu cijenili navode koji se odnose na apelantov način poslovanja, kao i činjenicu što su na spornim računima preko pečata «INA BiH» otisnuti pečati d.o.o. «INA Mostar». Apelant smatra da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili Zakon o parničnom postupku, kao i Zakon o obligacionim odnosima, jer nisu provedeni potrebni i dovoljni dokazi vezani za prigovor nedostatka aktivne legitimacije, niti su cijenjeni svi njegovi navodi i dokazi vezani za visinu duga, posebno izjave apelantovog direktora i direktora «INE BiH» i «INTER INE».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka, utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno, u konkretnom slučaju, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge, odnosno valjane dokaze na okolnost stvarne visine njegove obaveze prema tužitelju, kao i dokaze u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Europske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303- A, stav 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva.
14. Ustavni sud ukazuje da su u parničnom postupku stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Također, prema čl. 8. i 147. ZPP, sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te na prijedlog stranke odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud u žalbenom postupku, u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 7. i 8. ZPP dao ocjenu provedenih dokaza vezanih za tužiteljev tužbeni zahtjev i stvarnu visinu apelantovog dugovanja prema tužitelju, kao i prigovora nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije. Također, Vrhovni sud je ispitao apelantove revizijske navode protiv drugostepene presude, a Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud o tome dao jasne i dovoljne razloge, te da je svoje stavove obrazložio odgovarajućim zakonskim odredbama.
15. U kontekstu navedenog, budući da su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je u parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tuženog, da mu je omogućeno da u predmetnom postupku aktivno učestvuje pri čemu su ispitani svi njegovi navodi. Ustavni sud smatra da su zaključci u odlukama Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda jasno obrazloženi, te da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti kao i oni koje je apelant isticao u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepene odluke i reviziji protiv drugostepene odluke, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U pogledu apelantovih navoda da mu je postupanjem sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u pogledu toga da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer osim navoda da mu je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, apelant ove navode posebno ne obrazlaže. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se, dakle, na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim odlukama na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje njegove imovine, te su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić