Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2711/06 (DOO «Robni promet» Bihać)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2711/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2711/06, rješavajući apelaciju DOO «Robni promet» Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Robni promet» Bihać podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Pž-

90/03 od 4. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-74/02 od 2. decembra 2002. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Robni promet» Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Mehmed Semanić, advokat iz Bihaća, podnio je 23. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-90/03 od 4. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-74/02 od 2. decembra 2002. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-74/02 od 2. decembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-90/03 od 4. augusta 2006. godine, apelant je kao tuženi obavezan da tužitelju, Građevinskoj kompaniji «Bosna» DD u stečaju Gradačac (u daljnjem tekstu: tužitelj), isplati iznos od 10.488,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 1997. godine do isplate, a na ime parničnih troškova iznos od 1.290,00 KM, u roku od osam dana.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze, uključujući i uvid u ugovor o cesiji, Presudu Općinskog suda broj Ps-128/99 od 26. aprila 2000. godine i Presudu Kantonalnog suda broj Pž-91/00 od 23. aprila 2001. godine, kao i zapisnik o tehničkom pregledu objekta iz septembra 1999. godine. Sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja donio odluku, imajući u vidu prije svega, ugovor o cesiji od 22. septembra 1997. godine koji su, u skladu sa članom 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potpisali i ovjerili apelant, tužitelj i DOO «Elektrocomerc» Bihać. Ovim ugovorom tužitelj je svoja potraživanja prema apelantu ustupio preduzeću «Elektrocomerc» Bihać u visini od 32.488,90 KM, te se prema članu 3. ovog ugovora tužitelj obavezao da će navedenom preduzeću platiti dug u cijelosti ako ga apelant, cezus, ne plati. Apelant nije u cijelosti izvršio ugovor o cesiji, tj. ostao je dužan iznos od 10.488,90 KM, te je tužitelj isplatio taj iznos duga navedenom preduzeću kao cesionaru, u skladu sa članom 443. stav 1. ZOO-a i članom 3. predmetnog ugovora, a taj iznos duga je trebao platiti apelant.

4. Sud je naveo da je uvidom u Presudu Općinskog suda broj Ps-128/99 od 26. aprila 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-91/00 od 23. aprila 2001. godine, utvrdio «da je tužitelj u apelantovo ime u tom sudskom postupku obavezan da preduzeću «Elektrocomerc» isplati iznos od 10.488,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 1997. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka, zbog toga što se na to obavezao ugovorom o cesiji od 22. septembra 1997. godine. Iz navedenog proizlazi da apelant nije platio dug preduzeću «Elektrocomerc» Bihać koji mu je ustupio tužitelj kao svoje potraživanje prema apelantu i to u iznosu od 10.488,90 KM. To je učinio tužitelj u apelantovo ime, što je i utvrđeno ugovorom o cesiji potraživanja od 22. septembra 1997. godine».

5. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da se radi o presuđenoj stvari zato što je vođen postupak u predmetu broj Ps-128/99 prema istom ugovoru o cesiji. U tom smislu, sud je istakao da je u «navedenom predmetu tužitelj bio preduzeće «Elektrocomerc» Bihać, a tuženi su bili tužitelj i tuženi (apelant) iz ovog postupka. Predmet tužbenog zahtjeva preduzeća «Elektrocomerc» bio je ugovor o cesiji od 22. septembra 1997. godine, ali je ovo preduzeće tužbu podnijelo kao cesionar, tj. prva ugovorna strana, a svako preduzeće u ugovoru o cesiji je imalo svoje obaveze regulirane tim ugovorom o cesiji. Međutim, u konkretnom predmetu, tužitelj traži da mu apelant isplati ono što je on isplatio u apelantovo ime preduzeću «Elektrocomerc» Bihać». Općinski sud je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori da tužitelj nije izvršio ugovorene radove, odnosno da tužitelj nije, kao glavni izvođač radova, dovršio sve poslove na apelantovom objektu i da apelant zbog toga nije platio cijeli dug prema ugovoru o cesiji. Sud je imao u vidu činjenicu da nema dokaza da je apelant tražio od tužitelja otklanjanje nedostataka na objektu prema zapisniku o tehničkom pregledu objekta iz septembra 1999. godine, jer pisma koja je apelant uložio u spis nisu imala potvrdu da su dostavljena tužitelju. Općinski sud je, također, zaključio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, jer je tužba sudu podnesena 21. marta 2002. godine, a na konkretnu vrstu potraživanja primjenjuje se opći rok zastare od pet godina prema članu 371. ZOO-a. Slijedom navedenog, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio navedenu presudu Općinskog suda ocjenjujući da je taj sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud izveo valjan zaključak kada je prigovor zastare odbio kao neosnovan imajući u vidu činjenicu da je tužba sudu podnesena 21. marta 2002. godine, a tužitelj je pravo da potražuje utuženi iznos stekao 23. aprila 2001. godine kada je postala pravosnažna Presuda Općinskog suda broj Ps-128/99 kojom je tužitelj obavezan da isplati iznos od 10.488,90 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 1997. godine. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno izveo zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku, za što je dao valjane razloge.

7. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da on ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju događaja vezanu za zaključivanje ugovora o cesiji, analizirajući osporene presude i postupak pred redovnim sudovima za koje tvrdi da su zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da su sudovi, obavezujući apelanta da tužitelju isplati iznos od 10.488,90 KM, povrijedili odredbe ZOO-a, jer je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, obzirom na to da je ugovor o cesiji zaključen 22. septembra 1997. godine, a tužba je predata sudu 21. marta 2002. godine. Apelant, osim toga, smatra da je drugostepeni sud povrijedio i odredbe člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, jer se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, obzirom na Presudu Općinskog suda broj Ps-128/99 od 26. aprila 2000. godine i Presudu Kantonalnog suda broj Pž-91/00 23. aprila 2001. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine Presudu Kantonalnog suda broj Pž-90/03 od 4. augusta 2006. godine i predmet vrati na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vízgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka, utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno, u konkretnom slučaju, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge, odnosno valjan dokaz o apelantovoj krivnji neispunjenja predmetnog ugovora o cesiji, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva.

12. Ustavni sud ukazuje da su u parničnom postupku stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Također, prema članu 8. ZPP, sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud u žalbenom postupku, u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 7. ZPP dao ocjenu o osnovanosti apelantove obaveze prema tužitelju prema osnovu duga na temelju ugovora o cesiji. Također, Kantonalni sud je ispitao sve apelantove žalbene navode protiv prvostepene presude, odnosno navode o tome zašto je sud ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da tužitelj nije izvršio ugovorene radove, te zašto je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da se radi o presuđenoj stvari. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud o tome dao jasne i dovoljne razloge i da je svoje stavove obrazložio odgovarajućim zakonskim odredbama.

13. U kontekstu navedenog, budući da su Općinski sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je u parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tuženog, da mu je omogućeno da u predmetnom postupku aktivno učestvuje pri čemu su ispitani svi njegovi navodi. Ustavni sud smatra da su zaključci u odlukama Kantonalnog i Općinskog suda jasno obrazloženi, te da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti kao i oni koje je apelant isticao u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepene odluke, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili i Kantonalni i Općinski sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2711/06 (DOO «Robni promet» Bihać) | Sudska praksa | Aktio