Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3237/06 (Ž. T.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3237/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici koja je održana 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3237/06, rješavajući apelaciju Živka Teodosijevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Živka Teodosijevića koja je podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Travniku broj Gž-855/05 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Travniku broj P-1059/04 od 26. septembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Živko Teodosijević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Subotice, podnio je 27. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Travniku broj Gž-855/05 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Travniku broj P-1059/04 od 26. septembra 2005. godine. Apelant je 8. januara 2007. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Ustavni sud zapaža da je sudskom postupku, čije odluke apelant osporava u apelaciji, prethodio upravni postupak u kom je apelant 5. aprila 2001. godine podnio zahtjev Službi za imovinskopravne poslove i katastar Opštine Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Služba) za povraćaj u posjed poslovnog prostora - objekat «Autoservis». Služba je, odlučujući o apelantovom zahtjevu, donijela Zaključak broj 05-31-258/01 od 27. aprila 2001. godine kojim je odbacila apelantov zahtjev, jer je utvrdila da je apelant predmetni poslovni prostor, na osnovu ugovora o kupoprodaji koji je zaključen 3. avgusta 1992. godine, prodao V.L. iz Novog Travnika, te da je V.L. istu nepokretnost, na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 26. avgusta 1997. godine, prodao J.B. Apelant je protiv zaključka Službe od 27. aprila 2001. godine podnio žalbu Ministarstvu prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Rješenjem Ministarstva broj 04-31-502/01 od 20. juna 2002. godine poništen je Zaključak Službe broj 05-31-258/01 od 27. aprila 2001. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku Služba je, u skladu sa članom 142 stav 1 Zakona o upravnom postupku, donijela Zaključak broj 05-31-1272-2/02 od 30. januara 2003. godine kojim je prekinula postupak povodom apelantovog zahtjeva za povraćaj poslovnog prostora dok nadležni sud ne riješi prethodno pitanje, odnosno pitanje prenosa prava svojine po ugovoru.
3. Apelant je 3. jula 2001. godine podnio tužbu Opštinskom sudu radi raskida kupoprodajnog ugovora zaključenog 3. avgusta 1992. godine sa V.L (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i kupoprodajnog ugovora koji je prvotuženi zaključio 26. avgusta 1997. godine sa J.B (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Na ročištu od 14. jula 2004. godine zaključena je sudska nagodba između apelanta i drugotuženog. Drugotuženi se obavezao da apelantu, na ime naknade štete zbog nemogućnosti povraćaja poslovnog prostora, isplati iznos od 5.000 KM, čime je postupak u ovoj pravnoj stvari u odnosu na drugotuženog okončan. Apelant je, nakon podnošenja tužbe sudu, u dva navrata preinačavao tužbeni zahtjev (10. i 15. maja 2002. godine), te konačno preciziranim tužbenim zahtjevom zatražio da se prvotuženi obaveže da mu na ime naknade štete zbog nemogućnosti povraćaja poslovnog prostora isplati iznos od 8.000. KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana presuđenja pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.
4. Presudom Opštinskog suda broj P-1059/04 od 26. septembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev vezan za isplatu iznosa od 8.000 KM na ime naknade štete zbog nemogućnosti povraćaja poslovnog prostora. Sud je, na osnovu sprovedenih dokaza, utvrdio da je apelant sa prvotuženim zaključio ugovor 3. avgusta 1992. godine o prodaji poslovnog prostora (čije je osnovne podatke sud detaljno naveo u presudi) za kupoprodajnu cijenu od 5.000 KM i da su potpisi ugovarača ovjereni u Osnovnom sudu u Travniku pod brojem Ov.492/92, od 6. avgusta 1992. godine. Takođe, sud je naveo da je nesporna činjenica da je prvotuženi isti poslovni prostor kasnije prodao drugotuženom i to 26. avgusta 1997. godine, te da je navedeni ugovor, odnosno potpisi na njemu, ovjeren u nadležnom sudu pod brojem Ov.490/97 od 3. septembra 1997. godine i u ugovoru je utvrđena kupoprodajna cijena u iznosu od 13.000 KM. Nadalje, sud je naveo da je među strankama sporno da li je ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora koji je zaključen između apelanta i prvotuženog u 1992. godini ništavan, te da li je osnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u smislu odredbi čl. 103 i 104 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94; i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom na to da nije moguće vraćanje u prethodno stanje prije zaključenja ugovora jer je prvotuženi navedeni prostor 1997. godine prodao trećem licu, a to treće lice je izvršilo dogradnju predmetnog poslovnog prostora.
5. Sud je dalje naveo da bi predmetni ugovor, koji je zaključen 3. avgusta 1992. godine, tj. 30. aprila 1991. godine, kojim je preneseno pravo svojine na spornim nepokretnostima, između apelanta kao prodavca i prvotuženog kao kupca, mogao da se smatra ništavnim u skladu sa članom 21a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list RBiH» br. 12/92 i 13/94), pod uslovom da je na osnovu ovog ugovora apelant pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenio pravo svojine na spornim nepokretnostima na prvotuženog, odnosno da su postojale mane volje. Sud je utvrdio da je postojala «klima opšte nesigurnosti», ali da prvotuženi nije izrekao prijetnju koja bi izazvala strah zbog kojeg bi apelant zaključio ugovor, pa je ocijenio da nije postojala mana volje u vidu prijetnje ili sile koja bi uticala na zaključenje ugovora. Sud je, takođe, utvrdio da je ugovor zaključen dobrovoljno 3. avgusta 1992. godine, zbog čega ne postoji osnov za ništavnost iz člana 21a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i promet se ne zasniva na ništavnom pravnom poslu već na legalnom prometu nepokretnosti. Nadalje, sud je naveo da je apelant imao pravo na poništenje rušljivog ugovora u roku od tri godine nakon prestanka rata 1996. godine, tj. do 1999. godine. S obzirom na to da je apelant tužbu podnio 3. jula 2001. godine, sud je istakao da je protekao i subjektivni i objektivni rok za podnošenje tužbe, odnosno da je nastupila zastara, te je apelant izgubio pravo da zahtijeva poništenje spornog ugovora.
6. Sud je zaključio da su predmetni ugovori koji su zaključeni 3. avgusta 1992. godine i 26. avgusta 1997. godine zaključeni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine i u zakonskoj formi propisanoj članom 9 Zakona o prometu nepokretnosti, te kao takvi proizvode pravno dejstvo jer prvotuženi nije prinudio apelanta da zaključi sporni ugovor, niti je drugotuženi prinudio prvotuženog da zaključi ugovor. Sud je, takođe, zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da se predmetni ugovori mogu smatrati ništavnim i da ne mogu proizvoditi pravno dejstvo, te da mu zbog nemogućnosti vraćanja spornih nepokretnosti pripada pravo na naknadu štete i to u odnosu na prvotuženog u visini od 8.000 KM, što predstavlja razliku između kupoprodajne cijene po kojoj je prodao sporne nepokretnosti drugotuženom i cijene po kojoj je prvotuženi platio apelantu predmetni poslovni prostor. Sud je, takođe, zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da su sporni ugovori ništavni, s obzirom na to da su zaključeni u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine, jer se navedeni period ne odnosi na promet nepokretnosti već na povratak nosilaca stanarskog prava u njihove domove, shodno članu I Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji su napustili svoje stanove u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine.
7. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-855/05 od 11. oktobra 2006. godine apelantova žalba protiv Presude broj P-1059/04 od 26. septembra 2005. godine je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, cijeneći izvedene dokaze, pravilno zaključio da predmetni ugovor o kupoprodaji nije ništavan, pa samim tim nije osnovan ni apelantov tužbeni zahtjev. Takođe, sud je naveo da je prvostepeni sud dao veoma detaljno i jasno obrazloženje i pravilno primijenio odredbe člana 21a Zakona o prometu nepokretnosti i odredbe čl. 103 i 104 ZOO-a.
8. Apelant se žali na presude koje su osporene, jer smatra da je ništavan ugovor o prodaji poslovnog prostora koji je zaključio sa prvotuženim i koji je zaključen pod prinudom i prisilom. Apelant svoje žalbene navode zasniva na odredbama člana 21a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te odredbama čl. 103 i 104 ZOO-a. Apelant navodi da mu je odlukama koje su osporene povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 8 Evropske konvencije, jer, kako navodi u apelaciji, odluke se odnose na zaštitu lične imovine. Takođe je naveo da su sudovi ignorisali odredbe Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i to Aneks VII, u vezi sa povraćajem imovine, te da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio materijalne dokaze.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kad utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se u parničnom postupku povodom apelantove tužbe odlučivalo o naknadi štete zbog nemogućnosti povraćaja poslovnog prostora koji je apelant prodao prvotuženom, a prvotuženi je taj poslovni prostor kasnije prodao drugotuženom. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju primjenljiv član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava, shodno kojoj član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana; drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
13. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. U slučaju da se utvrdi da je bilo miješanja, potrebno je da se utvrdi da li je miješanje bilo opravdano, odnosno da li je bilo u «javnom interesu» i da li su zadovoljeni uslovi proporcionalnosti. Ti uslovi podrazumijevaju da miješanje u mirno uživanje imovine mora da bude u «pravičnom omjeru» između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A 332).
14. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, na osnovu sprovedenih dokaza, utvrdio da kod apelanta nije postojala mana volje u vidu prinude i prisile koja bi uticala na njegovo slobodno zaključenje ugovora sa prvotuženim i da je on 3. avgusta 1992. godine dobrovoljno zaključio ugovor, te da ne postoji osnov za ništavnost iz člana 21a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94), te da se promet nepokretnosti ne zasniva na ništavnom pravnom poslu već na legalnom prometu nepokretnosti. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku i redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
15. Analizirajući relevantne zakonske odredbe koje su primijenjene u apelantovom slučaju, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne zakonske odredbe, odnosno da nije bilo proizvoljnosti u njihovoj primjeni iz čega slijedi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom.
16. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju javni interes za miješanje u apelantovo pravo na imovinu ogledao u poštivanju principa pravne sigurnosti kroz dosljednu primjenu odredbi Zakona o prometu nepokretnosti. Takođe, Ustavni sud nije u konkretnom slučaju uočio neproporcionalnost između zahtjeva opšteg interesa zajednice i apelantovog zahtjeva za zaštitu osnovnih prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo nekompatibilno s principima člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete zbog nemogućnosti povraćaja poslovnog prostora, a apelant samo paušalno navodi da mu je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno pravo na dom. Naime, uz apelaciju nije dostavio niti naveo ni jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, da učini mogućim navode o kršenju ovih prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju ovih prava, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će apelacija da se odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić