Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3331/06 (Z. M.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3331/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici koja je održana 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3331/06, rješavajući apelaciju Zorana Mijatovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Zorana Mijatovića koja je podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-06-000 351 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-114/05 od 15. maja 2006.

godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Đorđe Stojaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-06-000 351 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K- 114/05 od 15. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj K-114/05 od 15. maja 2006. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000 351 od 17. oktobra 2006. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400 stav 3, u vezi sa stavom 2 istog člana Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Shodno odredbi člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Prvostepeni sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da se apelant 16. juna 2003. godine, upravljajući putničkim vozilom, kretao južnim kolovozom državne ceste broj IV, dionicom čvor Ivanja Reka – Lipovac, u neposrednoj blizini izlaza sa pumpe «Ježevo» skrenuo lijevo, lijevim bočnim dijelom vozila okrznuo metalnu odbojnu ogradu, uslijed čega je došlo do zanošenja vozila udesno, a zatim i prelaska preko saobraćajne trake desne polovine kolovoza, silaska na zemljani dio desne bankine, te zanošenja i prevrtanja vozila van kolovoza. Tom prilikom je iz vozila ispala suvozač A.V. koja je zadobila teške, i po život opasne, vanjske i unutrašnje tjelesne povrede glave trupa i udova od kojih je na licu mjesta nastupila njena smrt. Prvostepeni sud je ove činjenice utvrdio na osnovu dokaza sprovedenih u toku postupka, uključujući i nalaz vještaka saobraćajne struke, koji je u konkretnom slučaju, iscrpnom analizom uslova, mjesta i načina nastanka saobraćajne nezgode, utvrdio, a njegov je zaključak kao objektivan i stručan prihvatio i sud, da je nezgoda upravo posljedica apelantovog nepropisnog kretanja koji je kritične prilike upravljao putničkim motornim vozilom. Prvostepeni sud je obrazložio da nije mogao da prihvati navode odbrane da je optužnica ostala nedokazana i da je uzrok nezgode tehnički kvar na vozilu, te da nema nikakvog apelantovog doprinosa zbog toga što su svi tehnički kvarovi, prema vještakovom nalazu, isključeni, s obzirom na to da je kočioni sistem odmah pregledan na licu mjesta i nakon nezgode je utvrđeno da su kočnice ispravne, što upućuje na zaključak da ih apelant u momentu nezgode nije koristio. Takođe je utvrđeno da gume na vozilu nisu uzrok nezgode, a u zapisniku o uviđaju nije konstatovano da je ijedna guma pukla, niti je na putu kretanja vozila bilo traga karakterističnog za kretanje prazne neeksplodirane gume, tragova od pokidanih krajnica ili spona, jer bi u tom slučaju asfalt bio izgreban. Sud je, takođe, naveo da ni sam vozač nije tvrdio, niti je u toku postupka predočio dokaz sudu da mu je na vozilu otkazao neki od neophodnih uređaja. Apelant je, prema mišljenju suda, iz nehata počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, s obzirom na to da je bio svjestan da uslijed njegovog činjenja ili nečinjenja može da nastupi zabranjena posljedica, ali je olako smatrao da će je spriječiti ili da ona neće nastupiti.

3. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, sud je imao u vidu olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, odnosno da apelant ranije nije osuđivan, da je porodični čovjek, da je loših imovinskih prilika i da je od vremena izvršenja krivičnog djela proteklo tri godine. Od otežavajućih okolnosti sud je imao u vidu stav oštećenih koji traže krivično gonjenje i apelantovo kažnjavanje. Takođe, Osnovni sud je, obrazlažući izrečenu sankciju, naveo da je ona adekvatna težini počinjenog krivičnog djela, te da će njom da se postigne svrha kažnjavanja, kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije.

4. Okružni sud je u svojoj odluci zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude. U obrazloženju presude taj sud je naveo da žalbene prigovore koji se tiču bitnih povreda odredbi krivičnog postupka smatra neosnovanim zbog toga što je Rješenjem prvostepenog suda broj K-114/05 od 29. juna 2006. godine izvršena ispravka prvostepene presude, u dijelu izreke koji se odnosio na troškove krivičnog postupka, tako što su precizirani iznosi koje je apelant dužan da plati, a što je greškom bilo izostavljeno u izreci pismenog otpravka prvostepene presude. Okružni sud je naveo da je donošenjem navedenog rješenja otklonjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka j ZKP. U pogledu žalbenih prigovora, prema kojima se prvostepena presuda zasniva na nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i neprihvatanju apelantove odbrane da je optužnica ostala nedokazana, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio, kako apelantovu odbranu, tako i ostale izvedene dokaze koje je savjesno analizirao, te na osnovu pravilne ocjene zaključio da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400 stav 3, u vezi sa stavom 2 KZRS. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, na osnovu brojnih sprovedenih dokaza, pravilno zaključio da je apelant kritične prilike postupio protivno odredbi člana 40 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, te na taj način prekršio navedenu blanketnu normu, postupajući sa svjesnim nehatom. Kao posljedica te radnje, došlo je do saobraćajne nezgode upravo na način kako je to prvostepeni sud utvrdio, a iz čega proizilazi njegova vinost i krivična odgovornost. Prema ocjeni tog suda, činjenični osnov prvostepene presude s ciljem rasvjetljivanja okolnosti spornog događaja nije pogrešan niti nepotpun, a apelantove tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o višoj sili na koju on nije mogao da utiče, odnosno o «zadesu» za koji nije odgovoran, nisu argumentovane, pa su apelantovi žalbeni navodi u tom smislu neosnovani. Razmatrajući žalbu u odnosu na odluku o krivično pravnoj sankciji, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio, kako olakšavajuće, tako i otežavajuće okolnosti, i zaključio da izrečena kazna zatvora u naznačenom vremenskom trajanju predstavlja neophodnu, potrebnu, ali i dovoljnu mjeru kazne kojom će u potpunosti da se ostvari svrha kažnjavanja koja je predviđena članom 31 KZRS. Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da je bilo uslova za ublažavanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma, posebno imajući u vidu prirodu i težinu krivičnog djela koje je za posljedicu imalo smrt jednog lica. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na troškove krivičnog postupka, s obzirom na to da su oni pravilno odmjereni u skladu sa zakonom.

5. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svoje apelacije, apelant navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a smatra i da je došlo do bitne povrede odredbi krivičnog postupka. U tom smislu, apelant navodi da je Okružni sud bez podrobnijeg upuštanja u žalbene razloge odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Apelant navodi da se ne osjeća krivim za saobraćajnu nezgodu u kojoj je smrtno stradala njegova saputnica, jer mu je u toku vožnje otkazao neki neophodni dio na automobilu uslijed čega je izgubio kontrolu nad vozilom koje je skrenulo ulijevo, zatim se odbilo od zaštitnu odbojnu ogradu, prešlo preko saobraćajne trake desne polovine kolovoza i prevrnulo se van kolovoza. Apelant je naveo da nije bio u prilici da prisustvuje uviđaju i ukaže službenim licima koji su vršili uviđaj na navedene okolnosti, te da su nakon izvršenog uviđaja službenici policije sa njim u bolnici obavili informativni razgovor. Apelant, takođe, smatra da je došlo do propusta službenika u ekipi koji su vršili uviđaj, jer je vozilo bez njegove saglasnosti prebačeno na otpad, nakon čega je presovano i nije mogao da se utvrdi stvarni uzrok nastanka nezgode.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kad utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da su apelantovi osnovni prigovori vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud ističe da, prema sopstvenoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), sem u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama, niti da supstituiše domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, što je zadatak redovnih sudova (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud iz dokumentacije koja mu je dostavljena konstatuje da je prvostepeni sud sproveo obiman dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka i u kojem je analiziran i cijenjen veliki broj materijalnih dokaza kao i vještakov nalaz. Osnovni sud je u osporenoj presudi izvršio analizu svakog dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima dajući jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Naime, u postupku koji apelant osporava izvedeni su svi predloženi dokazi koje je prvostepeni sud cijenio, pojedinačno i u međusobnoj vezi. Takođe, razmotreni su i prigovori koje je apelant iznio na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke o uzrocima i načinu nastanka saobraćajne nezgode. Vještak je u vezi s tim saslušan na glavnom pretresu, a apelant je imao mogućnost da ga unakrsno ispita. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio ispravku presude u dijelu koji se odnosio na troškove krivičnog postupka, te da je na taj način otklonio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka j ZKP. Okružni sud je, takođe, ocijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je o tome dao zadovoljavajuće obrazloženje. Takođe, u cijelosti su razmotreni i apelantovi žalbeni navodi o izrečenoj sankciji, a Ustavni sud zapaža da su i Osnovni i Okružni sud pitanje sankcije detaljno analizirali i obrazložili, te da njihova obrazloženja ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti. Ustavni sud ukazuje da, sem ponavljanja žalbenih navoda, apelant ne navodi konkretno bilo šta drugo što bi moglo da ukaže na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije ili na nepoštivanje bilo koje od minimalnih garancija u krivičnom postupku iz st. 2 i 3 istog člana, niti su takve povrede očigledne. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a, kako je već rečeno u osporenim odlukama, ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 Evropske konvencije.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će apelacija da se odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3331/06 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio