Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3310/06 (I. S.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3310/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3310/06, rješavajući apelaciju Ile Samardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ile Samardžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-

347/03 od 4. oktobra 2006. godine, Rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske broj 01/0104-453-540/02 od 24. februara 2003. godine i Rješenja Republičke uprave javnih prihoda Područne jedinice Gradiška broj 014/45-01/03-453.21/01 od 15. oktobra 2001. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ile Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokatica iz Gradiške, podnio je 9. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-347/03 od 4. oktobra 2006. godine, Rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Odbor za rješavanje poreskih žalbi) broj 01/0104-453-540/02 od 24. februara 2003. godine i Rješenja Republičke uprave javnih prihoda Područne jedinice Gradiška (u daljnjem tekstu: Republička uprava javnih prihoda) broj 014/45-01/03-453.21/01 od 15. oktobra 2001. godine.

2. Apelant je 7. septembra 2001. godine podnio Republičkoj upravi javnih prihoda zahtjev za povrat sredstava, odnosno uplaćenog poreza na platu za obnovu i izgradnju Republike Srpske prema osnovu rada u inostranstvu (u daljnjem tekstu: porez na platu), u periodu od 19. maja 1994. godine do 25. decembra 1995. godine, u ukupnom iznosu od 5.900,00 KM. Apelant je naveo da pripada kategoriji porodice poginulog borca, te da, u skladu sa Zakonom o porezu na platu prema osnovu rada u inostranstvu («Službeni glasnik RS» broj 10/95) i Zakonom o porezu za obnovu i izgradnju Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 15/96), nije bio u obavezi da plati ovaj porez.

3. Rješenjem Republičke uprave javnih prihoda broj 014/45-01/03-453.21/01 od 15. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 01/0104-

453-540/02 od 24. februara 2003. godine, odbijen je apelantov zahtjev za povrat sredstava uplaćenih na ime poreza na platu.

4. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da odredbama Zakona o porezu za obnovu i izgradnju Republike Srpske nije predviđen povrat deviznih sredstava naplaćenih na ime poreza na platu, te da apelant, u momentu uplate poreza na platu, nije dostavio na uvid dokaz da ne podliježe obavezi plaćanja poreza na platu, a samim tim ne osporava da je obveznik poreza na platu. Stoga je zaključeno da se apelantovom zahtjevu ne može udovoljiti s obzirom da ne postoji zakonska mogućnost za povrat uplaćenih sredstava.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da pravo na povrat više ili pogrešno uplaćenog poreza nije propisano Zakonom o porezu na platu («Službeni glasnik RS» broj 14/93), Zakonom o porezu na platu prema osnovu rada u inostranstvu («Službeni glasnik RS» broj 10/95), kao ni Zakonom o obnovi i izgradnji («Službeni glasnik RS» broj 15/96), koji je bio na snazi u vrijeme razreza poreza na platu. Istaknuto je da je Republička uprava javnih prihoda bila mjesno nadležna da za obveznike poreza na platu, u skladu sa zakonskim odredbama, izvrši razrez poreza. U konkretnom slučaju, utvrđeno je da su apelantovi žalbeni navodi bespredmetni i neopravdani u otpisu, odnosno povratu predmetnog vida poreza, kako je propisano Zakonom o porezu na dohodak građana, te je neosnovano pozivanje na analogiju drugih zakona kojim se reguliraju pitanja druge vrste poreza, kao što su akcize i porez na promet, te porez na dobit. Dalje je navedeno da je članom 178. Zakona o porezu na dohodak građana («Službeni glasnik RS» broj 8/94) i članom 194. Zakona o porezu na dohodak građana («Službeni glasnik RS» broj 23/98) propisano da pravo na povrat iznosa, koji je poreski dužnik neosnovano ili u višem iznosu platio na račun poreza, zastarijeva u roku od tri godine od isteka godine u kojoj su iznosi plaćeni.

6. Presudom Vrhovnog suda broj U-347/03 od 4. oktobra 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnijeta protiv drugostepenog rješenja.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je, iako u vrijeme kada je nastala poreska obaveza i u vrijeme kada je navedenu obavezu apelant ispunjavao, na snazi bio Zakon o porezu na platu («Službeni glasnik RS» br. 14/92, 17/92, 1/93 i 24/93), kojim je, također, bilo propisano da se platom koja podliježe plaćanju poreza ne smatraju primanja ostvarena na osnovu plate radnika na privremenom radu u inostranstvu, a čiji je član uže porodice poginuo kao civilna žrtva ratnih operacija ili kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije, odnosno Vojske Republike Srpske, poslije 17. augusta 1990. godine (član 9. stav 1. tačka 16). Konstatirano je da su se drugostepeni i prvostepeni upravni organi pogrešno pozvali na navedeni zakon, kao i na Zakon o porezu prema osnovu rada u inostranstvu i Zakon o porezu za obnovu i izgradnju Republike Srpske. Istaknuto je da je u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat poreza na snazi bio Zakon o porezu na dohodak građana («Službeni glasnik RS» br. 23/98 i 9/00), kojim je u članu 194. stav 3. propisano da pravo na povrat iznosa, koji je poreski dužnik neosnovano ili u višem iznosu platio na račun poreza, kamata i troškova prinudne naplate, zastarijeva u roku od tri godine od isteka godine u kojoj su iznosi plaćeni. Iz stanja spisa, što apelant nije osporio, utvrđeno je da je posljednja uplata poreza bila u decembru 1995. godine, te da je njegovo pravo na povrat iznosa plaćenog na račun poreza zastarjelo. Apelantovi navodi o tome da nije bio poreski obveznik nisu utjecali na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

8. Vrhovni sud je dalje naveo da je stupanjem na snagu Zakona o porezu na platu prema osnovu rada u inostranstvu (30. juni 1995. godine) prestao da važi Zakon o porezu na platu, a stupanjem na snagu Zakona o porezu za obnovu i izgradnju Republike Srpske (juli 1996. godine) prestao je da važi Zakon o porezu na platu prema osnovu rada u inostranstvu, tako da zakonski propisi na koje su se prvostepeni i drugostepeni organi pozivali nisu relevantni za rješavanje ove upravne stvari, s obzirom na to da u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat nisu bili na snazi. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno pozivanje na navedene propise nema utjecaj na rješavanje ove upravne stvari, jer je sa aspekta zahtjeva za povrat poreza bila relevantna primjena Zakona o porezu na dohodak građana (član 194. stav 3), prema kojem je pravo na njegov povrat zastarjelo, te je, stoga, prvostepeni organi pravilno odbio apelantov zahtjev.

9. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe nepravilnost u primjeni zakonskih propisa u oblasti poreza i time umanjenja njegove imovine bez opravdanog razloga i prethodno utvrđenog općeg, odnosno javnog interesa. Smatra da su upravni organi i Vrhovni sud svojim postupanjem povrijedili član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te mu oduzeli imovinu, odnosno pravo na imovinu, a da za to nisu imali ovlaštenja propisana zakonom niti opravdan javni interes propisan zakonom. Smatra nepravilnim stajalište Vrhovnog suda prema kojem je pravo na povrat neosnovano uplaćenog poreza zastarjelo uz primjenu odredbe Zakona o porezu na dohodak građana. Ističe da mu prema tom zakonu nije «uziman» novac, pa se, stoga, ne može prema tom zakonu ni vraćati, te da bi to značilo retroaktivnu primjenu propisa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

13. Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je apelant uplatio porez na platu prema osnovu rada u inostranstvu, a čiji je povrat apelant predmetnim zahtjevom tražio smatrajući da je on neosnovano uplaćen. Stoga, u konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

14. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u kontroli (ograničavanju) korištenja njegove imovine naplaćene u vidu poreza koji je propisala država, a čiji je povrat apelant tražio u predmetnom postupku.

15. Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

16. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5). Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 6/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine, u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Ustavni sud konstatira da je apelantov zahtjev za povrat uplaćenog poreza konačno odbijen zbog toga što je apelantovo pravo na povrat iznosa plaćenog na račun poreza zastarjelo, u skladu sa članom 194. stav 3. Zakona o porezu na dohodak građana («Službeni glasnik RS» br. 23/98 i 9/00). Naime, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti navedeni zakon koji je važio u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva za povrat poreza. Pri tome je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, odluka Vrhovnog suda je zasnovana na važećim materijalnopravnim propisima.

17. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o porezu na dohodak građana («Službeni glasnik RS» br. 23/98 i 9/00), prema osnovu kojeg je konačno odbijen apelantov zahtjev, reguliraju rokovi i način povrata neosnovano ili u višem iznosu uplaćenog poreza, a kako bi se osiguralo efikasno funkcioniranje pravnog sistema i pravna sigurnost. U predmetnom slučaju je utvrđeno da je apelantov zahtjev za povrat uplaćenog poreza u periodu od 19. maja 1994. godine do 25. decembra 1995. godine zastario, s obzirom na to da je podnesen tek 7. septembra 2001. godine, dakle nakon isteka roka od tri godine koji je predviđen članom 194. stav 3. Zakona o porezu na dohodak građana («Službeni glasnik RS» br. 23/98 i 9/00). Obrazloženje Vrhovnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim iz čega proizlazi da predmetno miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.

18. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Što se tiče ograničenja koja u konkretnom slučaju propisuju zastarjelost za preduzimanje određenih pravnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom, da se odnose na sve građane pod istim uvjetima i stoga se mora zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, odnosno da na apelanta kao pojedinca nije stavljen pretjeran teret.

19. Iz navedenih razloga, a vezano za apelantove navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti ako je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3310/06 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio