Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3441/06 (A. B., R. A. i ODP «Interplet» Brčko)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3441/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3441/06, rješavajući apelaciju Ane Bracanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Bracanović, Redžepa Alimovskog i ODP «Interplet» Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Už-06-000031 od 30. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj U-63/03 od 12. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Bracanović, Redžep Alimovski i ODP «Interplet» Brčko (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 23. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Už-06-

000031 od 30. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj U-63/03 od 12. aprila 2006. godine.

2. Rješenjem Komisije za reviziju zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-014-008566/03 od 30. juna 2003. godine utvrđeno je da akt, Ugovor broj 01-592/00 od 3. augusta 2000. godine, kojim je izvršena zamjena jednosobnog stana nosioca stanarskog prava, apelanta Redžepa Alimovskog, i ¼ građevinske parcele k.č. broj 826/20 (652/11), k.o. Brčko 2, na kojoj je bio podignut montažni objekat kojeg je koristio Veselin Bracanović (umrli suprug apelantice Ane Bracanović), nije u skladu sa članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» broj 10/02), te se kao takav ne može osnažiti.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Komisija, prema službenoj dužnosti, rješavajući u upravnom postupku, a vezano za reviziju zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana u predmetu apelanata Redžepa Alimovskog i Veselina Bracanovića, pribavila kompletan spis i izvršila uvid u njega. Utvrđeno je da je u predmetnom slučaju zamjenu odobrio nenadležni organ. Pri tome se Komisija pozvala na odredbu čl. 6., 50. stav 4. tačka c) i 71. stav 3. Statuta Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Statut), prema kojem sva javna imovina na području Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine pripada Distriktu i njom upravlja gradonačelnik Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: gradonačelnik), te ga je jedino gradonačelnik, u periodu kada je zaključen Ugovor o zamjeni, mogao potpisati. Stoga je zaključeno da Ugovor nije u skladu sa članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine.

4. Protiv Rješenja Komisije apelanti su 25. jula 2003. godine podnijeli tužbu koju je Osnovni sud Presudom broj U-63/03 od 17. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Už-30/04 od 1. oktobra 2004. godine, odbio kao neosnovanu.

5. Apelanti su protiv Presude Apelacionog suda broj Už-30/04 od 1. oktobra 2004. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom o meritumu broj AP 1124/04 od 13. oktobra 2005. godine usvojio apelaciju apelanata ODP «Interplet» Brčko i Ane Bracanović. Utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što spomenutim apelantima u predmetnom postupku nije omogućena javna rasprava. Ustavni sud je ukinuo Presudu Apelacionog suda broj Už-30/04 od 1. oktobra 2004. godine i Presudu Osnovnog suda broj U-63/03 od 17. maja 2004. godine, te je predmet vratio Osnovnom sudu da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelacija apelanta Redžepa Alimovskog je odbačena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

6. U ponovnom postupku, Osnovni sud je, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, donio Presudu broj U-63/03 od 12. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Už-06-000031 od 30. augusta 2006. godine. Tom je presudom tužba apelanata, koja je podnesena radi poništenja rješenja Komisije, odbijena kao neosnovana.

7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je predmetna zamjena nekretnina izvršena 3. augusta 2000. godine, iz čega proizlazi da je zamjena obavljena nakon proglašenja Distrikta Brčko (8. mart 2000. godine) i nakon stupanja na snagu Statuta, koji je stupio na snagu danom objavljivanja u «Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH» broj 1/00 od 20. jula 2000. godine. Istaknuto je da je navedena zamjena obavljena i uz činjenicu što je Konačnom arbitražnom odlukom za oblast Brčko, Anex Konačne odluke od 18. augusta 1999. godine, određeno da je Distrikt Brčko vlasnik cjelokupne javne i društvene imovine unutar Distrikta i da njom upravljaju vlasti Distrikta, te da se imovinom ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje supervizora za Brčko (u daljnjem tekstu: supervizor). Dalje je navedeno da je odredbom člana 50. stav 4. tačka c) Statuta propisano da gradonačelnik upravlja javnom imovinom, te da zbog toga apelanti nisu mogli zaključiti predmetni ugovor-akt, jer su raspolagali imovinom kojom zapravo upravlja Distrikt Brčko. Na navedeni način, prema mišljenju suda, apelanti su postupali suprotno navedenoj odredbi Statuta. Osim toga, istaknuto je da su apelanti postupali suprotno odredbi člana 71. stav 3. Statuta, s obzirom na to da je zamjena predmetnih nekretnina, prema navedenom ugovoru, obavljena 3. augusta 2000. godine, odnosno nakon proglašenja Distrikta Brčko, u vrijeme kada apelant ODP «Interplet» Brčko nije bio ovlašten i nadležan da odobri takvu zamjenu jer je predmetni ugovor-akt o raspolaganju javnom imovinom mogao odobriti i verificirati jedino gradonačelnik. Stoga, prema mišljenju Osnovnog suda, svako raspolaganje imovinom apelanta ODP «Interplet» Brčko, bez izričitog odobrenja supervizora, predstavlja povredu Konačne arbitražne odluke za oblast Brčko.

8. U odnosu na dopis-akt supervizora OHR-a od 16. septembra 2003. godine, na koji su u toku ponovljenog postupka apelanti posebno ukazivali, Osnovni sud je zaključio da se navedeni akt odnosi na stanarska prava koja su dodijeljena u dobroj vjeri, a koja je dodijelio i apelant ODP «Interplet» Brčko i to nakon uspostavljanja Distrikta Brčko, određenim fizičkim licima, među kojima se nalaze i apelanti Redžep Alimovski i Veselin Bracanović. Istaknuto je da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina nije ni naznačen u aktu supervizora od 16. septembra 2003. godine, niti predmetni akt supervizora potvrđuje i odobrava konkretnu zamjenu iz ugovora od 3. augusta 2000. godine, nego ukazuje na odobravanje i potvrđivanje dodijeljenih stanarskih prava u spomenutom vremenskom periodu od apelanta ODP «Interplet» Brčko apelantima Redžepu Alimovskom i Veselinu Bracanoviću. Stoga je Osnovni sud smatrao da je osporeno rješenje Komisije od 30. juna 2003. godine pravilno i zakonito, da je zasnovano na odredbi člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine, te da njime nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu.

9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da akt supervizora od 16. septembra 2003. godine ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost rješenja Komisije, mada nije dao potpune razloge za to. Naime, Apelacioni sud je naveo da je Komisija donijela osporeno rješenje 30. juna 2003. godine i u obrazloženju se pozvala na odredbe Statuta koje nalažu gradonačelnikovo odobrenje za zaključivanje konkretnog ugovora, a koje je u predmetnom slučaju izostalo. Istaknuto je da apelanti u postupku nisu osporili obaveznost primjene odredaba Statuta u odnosu na predmetni ugovor, niti su to učinili u žalbi, ali su zatražili da sud ukine rješenje Komisije i to zbog dopisa-akta supervizora koji je, nakon donošenja rješenja Komisije, upućen gradonačelniku 16. septembra 2003. godine. Apelanti su smatrali da u sadržaju tog dopisa imaju uporište za takav zahtjev u predmetnom sporu koji su tužbom pokrenuli prije nego što je supervizor dopis-akt uputio gradonačelniku.

10. U vezi sa navedenim, Apelacioni sud je smatrao da iz sadržaja dopisa-akta supervizora nedvosmisleno proizlazi da se u njemu govori o stanarskim pravima u Distriktu koja su dodijeljena nakon uspostavljanja Distrikta (nakon 8. marta 2000. godine), a u kojim slučajevima je Pododjeljenje za stambena pitanja odbilo zaključiti ugovore o stanarskom pravu (jer su stanarska prava dodijelile neovlaštene institucije, s obzirom na to da samo supervizor može raspolagati javnom imovinom), pa je takav stav potvrdila i Komisija. Međutim, kako je proces privatizacije u toku, supervizor je predložio da Apelaciona komisija revidira rješenja Komisije u svim slučajevima koji su navedeni na listi koja je priložena uz akt-dopis supervizora tako da stanarsko pravo, koje je dodijeljeno u dobroj vjeri i u skladu sa primjenjivim propisima, bude potvrđeno čime bi nosilac stanarskog prava stekao pravo na konačan otkup stana.

11. Nadalje, Apelacioni sud je utvrdio da se akt supervizora nesporno odnosi na apelante jer se nalaze na spisku koji je priložen uz taj akt. Kako prema podacima spisa predmeta i podacima iz uvoda ugovora od 3. augusta 2000. godine proizlazi da su apelanti Redžep Alimovski i Ana Bracanović, odnosno njezin suprug, stanarska prava stekli prije uspostavljanja Distrikta Brčko, činjenica da su apelanti navedeni u spisku priloženom uz akt supervizora odnosi se faktički na ugovor koji je zaključen 3. augusta 2000. godine, jer u odnosu na apelante nisu u pitanju dodijeljena stanarska prava nakon uspostavljanja Distrikta. Međutim, istaknuto je da supervizor predmetnim dopisom-aktom predlaže da Apelaciona komisija revidira sva rješenja Komisije, pa time i predmetno rješenje. Shodno tome, zaključeno je da su apelanti bili ovlašteni da takav zahtjev upute navedenoj Komisiji, odnosno Apelacionoj komisiji, ukoliko ona nije bez njihovog zahtjeva, a na osnovu navedenog dopisa-akta supervizora, provela taj postupak.

12. Na osnovu navedenog, Apelacioni sud je zaključio da se pravilnost i zakonitost osporenog upravnog akta ocjenjuje prema činjenicama u vrijeme njegovog donošenja (a u vrijeme donošenja, prema Statutu, konkretni ugovor je morao odobriti gradonačelnik jer upravlja javnom imovinom), te se, stoga, zahtjev apelanata da se predmetno rješenje Komisije poništi zbog navedenog akta supervizora, odnosno žalbeni razlozi istaknuti u tom smislu, ukazuje neosnovanim. Prema mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je tužbu apelanata odbio.

13. U odnosu na neizvršenje Odluke Ustavnog suda broj AP 1124/04 od 13. maja 2005. godine, istaknuto je da je prvostepeni sud u ponovnom postupku održao javnu raspravu 23. februara i 12. aprila 2006. godine, upravo poštujući stav Ustavnog suda da je u predmetnom slučaju bilo nužno apelantima dati pravo na javnu raspravu.

Dopis supervizora od 16. septembra 2003. godine

14. U dopisu supervizora od 16. septembra 2003. godine, koji je bio upućen gradonačelniku, navodi se da su, od uspostavljanja Distrikta Brčko pa do pisma supervizora od 7. maja 2003. godine, kojim se zabranjuje dodjela novih stanarskih prava, pravna lica u Distriktu u najmanje 25 slučajeva dodijelila stanarska prava, izuzimajući Vladu Distrikta Brčko. Dalje se navodi da su brčanska javna preduzeća, među kojima je i ODP «Interplet», dodijelila oko 25 stanarskih prava u skladu sa priloženom listom. Supervizor je predložio da Apelaciona komisija revidira rješenja Komisije za verifikaciju stanarskih prava u svim pojedinačnim slučajevima koji su navedeni u priloženoj listi. Stanarsko pravo, koje je dodijeljeno u dobroj vjeri i u skladu sa primjenjivim propisima, treba biti potvrđeno, čime bi nosilac stanarskog prava stekao pravo da konačno otkupi stan. U priloženoj listi navodi se spisak revidiranih-nepotvrđenih ugovora sa spiskom pravnih i fizičkih lica među kojima se nalaze apelant ODP «Interplet», apelant Redžep Alimovski i Veselin Bracanović, suprug apelantice Ane Bracanović.

15. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da prvostepeni i drugostepeni sud nisu uopće uzeli u obzir činjenicu da je aktom supervizora upravo dato odobrenje apelantima, te da je tim aktom supervizor predložio da Apelaciona komisija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine izvrši reviziju rješenja Komisije, kao i da je istim aktom predložena lista pravnih i fizičkih lica na koja se odobrenje odnosi, a među njima su i apelanti. Smatraju da je tumačenje Apelacionog suda navedenog akta supervizora proizvoljno, jer iz akta supervizora proizlazi da se njegov sadržaj jasno odnosi i na slučaj apelanata. Apelanti smatraju da osporenim odlukama nije ispoštovana Odluka Ustavnog suda broj AP 1124/04 od 13. oktobra 2005. godine i traže da se ona provede.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Apelanti navode da je u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom, došlo do povrede njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi apelanata o povredi prava na imovinu se odnose na pogrešnu ocjenu činjenica i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

19. Razmatrajući navode apelacije u pogledu neizvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1124/04 od 13. oktobra 2005. godine, Ustavni sud smatra da je u ponovnom postupku prvostepeni sud, u skladu sa navedenom odlukom, održao javnu raspravu na koji način je, suprotno navodima apelanata, predmetna odluka Ustavnog suda izvršena jer je apelantima u postupku bilo omogućeno pravo na javnu raspravu onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, razmatrajući navode apelanata u pogledu meritornog rješavanja njihovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi razmatrali apelantove navode u pogledu dopisa-akta supervizora od 16. septembra 2003. godine koji je upućen gradonačelniku nakon donošenja rješenja Komisije, odnosno nakon što su apelanti pokrenuli predmetni upravni spor, smatrajući da se navedenim aktom ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost rješenja Komisije. Apelacioni sud, čijom odlukom je predmetni postupak okončan, dao je jasne i precizne razloge zbog čega smatra da navedeni akt ne utječe na pravilnost i zakonitost rješenja Komisije. Pri tome je Apelacioni sud istakao da je dopisom-aktom supervizora, koji se nesporno odnosi na apelante, predloženo da Apelaciona komisija revidira sva rješenja Komisije za verifikaciju stanarskih prava, pa time i predmetno rješenje. Stoga su, prema mišljenju Apelacionog suda, apelanti bili ovlašteni da zahtjev za reviziju ugovora od 3. augusta 2000. godine upute navedenoj komisiji ukoliko ona taj postupak nije provela bez njihovog zahtjeva, a na osnovu navedenog dopisa-akta supervizora. Nadalje, Apelacioni sud je zaključio da se pravilnost i zakonitost rješenja Komisije ocjenjuje prema činjenicama u vrijeme njegovog donošenja, te da je u vrijeme donošenja rješenja Komisije, prema relevantnim odredbama Statuta, predmetni ugovor o zamjeni morao odobriti gradonačelnik jer on upravlja javnom imovinom Distrikta Brčko BiH, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Ustavni sud ističe da se iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su osporenom odlukom Apelacionog suda, kojom je okončan predmetni postupak, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Apelacioni sud je u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno ocijenjeno, odnosno da su tumačenje i primjena zakona u predmetnom postupku bili proizvoljni. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se pozivaju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U odnosu na navode apelanata Redžepa Alimovskog i Ane Bracanović o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su, u suštini, njihovi navodi o kršenju prava na dom paušalni. Naime, apelanti ničim ne dokazuju Ustavnom sudu u čemu se sastoji povreda njihovog prava na dom u predmetnom postupku koji se odnosio na utvrđivanje zakonitosti predmetne zamjene nekretnina na osnovu Ugovora broj 01-592/00 od 3. augusta 2000. godine. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi spomenutih apelanata o kršenju prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U odnosu na navode apelanta ODP «Interplet» Brčko o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Prema praksi Ustavnog suda, da bi se donio zaključak o tome da li se određeni stan može smatrati domom apelanata, Ustavni sud mora uzeti u obzir element postojanja trajne i čvrste veze sa stanom, u smislu apelantovog trajnog življenja i obavljanja redovnih aktivnosti u stanu. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant ODP «Interplet» Brčko pravno lice, te da, stoga, ne može ostvariti trajnu i čvrstu vezu sa prostorom u smislu trajnog življenja i obavljanja svojih aktivnosti kao što to može pojedinac. Prema tome, proizlazi da apelant ODP «Interplet» Brčko ne uživa zaštitu prava na dom i ne može biti «žrtva» kršenja spomenutog ustavnog prava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta ODP «Interplet» Brčko o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3441/06 (A. B., R. A. i ODP «Interplet»… | Sudska praksa | Aktio