Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2917/06 (A. B.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2917/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2917/06, rješavajući apelaciju Anele Bešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anele Bešić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-287/05 od 19. septembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj I-188/02 od 6. i 17. oktobra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anela Bešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa advokat Nijaz Hadžić, podnijela je 25. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-287/05 od 19. septembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-188/02 od 6. i 17. oktobra 2003. godine.

2. Rješenjem JU «Centar za socijalni rad» Sanski Most (u daljnjem tekstu: izvršenik) broj 09-11-54-10/01 od 24. decembra 2001. godine apelantici je, kao korisnici naknade plaće za vrijeme porodiljskog bolovanja, određena naknada plaće za period od 11. augusta do 24. decembra 2001. godine u iznosu od 211,00 KM mjesečno, ukoliko ne dođe do promjene koju je apelantica dužna prijaviti u roku od 15 dana od dana nastale promjene, te je određeno da žalba i revizija ne odlažu izvršenje rješenja. Stavom 3. izreke rješenja određeno je da predmetno rješenje zamjenjuje Rješenje broj 09-11-54-10/01 od 2. marta 2001. godine kojim je apelantici priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme porodiljskog bolovanja u iznosu od 214,00 KM mjesečno, počevši od 1. februara do 24. decembra 2001. godine. Predmetno rješenje je doneseno na osnovu člana 41, a u vezi sa članom 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom («Službeni glasnik USK» broj 7/2001).

3. Apelantica, koju zastupa punomoćnik, u svojstvu tražioca izvršenja je 11. juna 2002. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje Rješenja broj 09-11-54-10/01 od 24. decembra 2001. godine, te je sud donio Rješenje broj 188/02 od 21. juna 2002. godine kojim je, radi namirenja glavnog duga u iznosu od 2.739,00 KM sa zateznim kamatama na taj iznos od 9. januara 2002. godine do prijenosa, te troškova izvršnog postupka, odredio predloženo izvršenje prijenosom novčanih sredstava sa izvršenikovih računa koji se vode u ABS banci d.d. Sarajevo - Filijala Sanski Most na apelanticin račun.

4. Rješenjem Općinskog suda broj I-188/02 od 1. decembra 2003. godine usvojen je izvršenikov prigovor, te je izmijenjeno rješenje o izvršenju u pogledu visine glavnog duga tako što je određeno izvršenje radi isplate glavnog duga u iznosu od 2.297,00 KM (umjesto iznosa od 2.739,00 KM). U obrazloženju je navedeno da je sud, uvidom u isprave priložene u spis, te imajući u vidu činjenicu da apelantica nije osporila navode prigovora, utvrdio da je izvršenikov prigovor osnovan. Predmetno rješenje je 6. oktobra 2003. godine dostavljeno ABS banci radi izvršenja.

5. Općinski sud je, zatim, donio rješenje od 6. oktobra 2003. godine kojim je utvrdio da je apelantica povukla prijedlog za izvršenje, pa je postupak obustavljen, a provedene radnje su ukinute. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je apelantica podneskom od 19. jula 2002. godine, koji je u sudu primljen 6. oktobra 2003. godine, povukla prijedlog za izvršenje jer je izvršila naplatu svojih potraživanja putem izvršenikove blagajne, te je, stoga, sud na osnovu člana 38. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) postupak obustavio, a provedene radnje ukinuo. Predmetno rješenje je dostavljeno ABS banci 7. oktobra 2003. godine.

6. Dopisom od 13. oktobra 2003. godine Općinski sud je obavijestio apelanticu da je 19. jula 2002. godine naplatila potraživanje u iznosu od 2.298,00 KM i potpisala izjavu u kojoj povlači prijedlog za izvršenje, te izjavljuje da ne traži kamate i troškove izvršenja. Dalje je navedeno da izvršenik nije sudu dostavio apelanticinu izjavu, te je sud donio rješenje o izvršenju od 1. oktobra 2003. godine. Sud je, obzirom na to da je apelanticin punomoćnik na rješenje od 1. oktobra 2003. godine izjavio žalbu, zaključio da punomoćnik vjerovatno nije znao da je apelantica na osnovu dogovora sa izvršenikom naplatila potraživanje, te je pozvao apelanticu da dođe u sud radi povlačenja žalbe ili da to učini pismenim putem.

7. Rješenjem suda broj I-188/02 od 17. oktobra 2003. godine odbačena je kao nedopuštena apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja od 1. oktobra 2003. godine zbog toga što je apelantica lično, izjavom datom sudu, povukla žalbu. Sud je predmetno rješenje donio na osnovu člana 340. stav 3. ranijeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a.

8. Sud je, potom, dopisom od 26. decembra 2003. godine obavijestio apelanticinog punomoćnika da je spis dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbi, ali da je Kantonalni sud spis vratio Općinskom sudu sa uputom da se spis upotpuni originalom punomoći za apelanticino zastupanje, te je apelanticin punomoćnik pozvan da u spis u roku od osam dana uloži original punomoći.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-287/05 od 19. septembra 2006. godine apelanticine žalbe podnesene protiv Rješenja Općinskog suda broj I-188/02 od 6. oktobra 2003 godine (kojim je obustavljen postupak izvršenja) i rješenja od 17. oktobra 2003. godine (kojim je odbačena apelanticina žalba) odbijene su kao neosnovane, te su prvostepena rješenja potvrđena.

10. Obrazlažući odluku u dijelu koji se odnosi na Rješenje Općinskog suda broj I-188/02 od 6. oktobra 2003. godine (kojim je obustavljen postupak izvršenja), Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 38. st. 1. i 2. važećeg ZIP-a. Naime, navedenom odredbom je propisano da tražilac izvršenja može tokom postupka, bez izvršenikovog pristanka, povući u cijelosti ili djelimično prijedlog i u tom slučaju sud obustavlja izvršenje u cjelini ili djelimično. Budući da je apelantica, shodno članu 3. stav 1. ZIP-a, ovlaštena da raspolaže svojim zahtjevom tokom cijelog izvršnog postupka, sud je zaključio da su bez osnova navodi žalbe da je prvostepeno rješenje nerazumljivo, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da nije bilo zakonskog osnova za obustavu izvršenja. Dalje je navedeno da apelantica žalbene tvrdnje, prema kojim je neko «podmetnuo» povlačenje prijedloga, nije ničim dokazala, a osobito imajući u vidu da su ove tvrdnje suprotne izjavi koju je apelantica ovjerila u Općinskom sudu 28. oktobra 2003. godine, a u kojoj je navela da je ona lično povukla i prigovor i žalbu na rješenje. Sud je zaključio da je tvrdnja iz žalbe o tome da je apelantica spremna da odustane od izvršenja za naplaćeni iznos glavnog duga, ali da ne odustaje od kamata i troškova postupka, u suprotnosti sa njezinom izjavom od 6. oktobra 2003. godine u kojoj je odustala od zahtjeva za isplatu kamata i troškova postupka, te da apelantica u smislu člana 38. stav 3. ZIP-a ima mogućnost da podnese novi prijedlog za izvršenje.

11. Obrazlažući činjenicu zašto je neosnovana apelanticina žalba u odnosu na Rješenje broj I-188/02 od 17. oktobra 2003. godine (o odbacivanju apelanticine žalbe izjavljene protiv rješenja od 1. oktobra 2003. godine), Kantonalni sud je naveo da je apelantica 17. oktobra 2003. godine pred prvostepenim sudom izjavila da je 19. jula 2002. godine naplatila cjelokupno potraživanje, da povlači žalbu koju je njezin punomoćnik izjavio protiv rješenja od 1. oktobra 2003. godine, te je sud na osnovu člana 340. stav 3. ranijeg ZPP žalbu odbacio. Dalje je navedeno da je odredbom člana 80. stav 2. ranijeg ZPP propisano da stranka koju zastupa punomoćnik uvijek može doći u sud i davati izjave pored svog punomoćnika, te da je apelanticin punomoćnik tek 18. februara 2005. godine dostavio punomoć za zastupanje prvostepenom sudu. Stoga je Kantonalni sud, budući da navodi apelanticine žalbe prema njegovoj ocjeni nisu doveli u sumnju zakonitost i pravilnost osporenog rješenja, odbio žalbu zaključivši, vezano za navode žalbe u odnosu na zastupanje, da je apelantica, shodno članu 80. stav 2. ranijeg ZPP, i osim toga što ima punomoćnika, ovlaštena da slobodno disponira svojim zahtjevom.

12. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi hronologiju događaja, tvrdi da je uz prijedlog dostavljen original punomoći, da joj uopće nije dostavljen izvršenikov prigovor, da je falsificiran potpis tražioca izvršenja na dostavnici, te da je to potpis sudije, a ne tražioca izvršenja. Također, tvrdi da su netačni navodi da je sudu 19. jula 2002. godine ili 6. oktobra 2003. godine predala bilo kakav podnesak, a da je prijedlog i žalbu povukla na sudijin nagovor. Apelantica navodi da su sudovi pogrešno utvrdili da je izvršenikov prigovor blagovremen, da nisu cijenili odredbe o zastupanju stranke koja ima punomoćnika, te predlaže vještačenje na okolnost ko je predao sudu izjavu o povlačenju prijedloga, budući da ona nije imala bilo kakav dogovor o isplati sa izvršenikom, da nije cijenjena, odnosno, da je pogrešno cijenjena njezina izjava od 28. oktobra 2003. godine kojom apelantica osporava date izjave. Apelantica smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke, povrijedili čitav niz odredaba ZIP-a i ZPP.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). S druge strane, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

16. Ustavni sud je utvrdio, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu, da je Kantonalni sud, protivno apelanticinim navodima, cijenio sve žalbene navode, te da je u obrazloženju odluke dao detaljne razloge zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije kontradiktorni sami sebi i dokazima dostavljenim u spis. Naime, iz dokaza u spisu proizlazi da je prvobitno doneseno Rješenje o izvršenju broj I-188/02 od 21. juna 2002. godine dostavljeno izvršeniku 25. juna 2002. godine, a da je prigovor protiv tog rješenja izvršenik izjavio (prema prijemnom štambilju suda) 3. jula 2002. godine (dakle, zadnjeg dana roka). Dalje, vezano za apelanticine navode da sud uopće nije razmotrio osnovanost prigovora, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u rješenju od 1. oktobra 2003. godine utvrdio da odgovor na prigovor nije dat, pa budući da apelantica nije osporila navode prigovora, zaključio je da je prigovor osnovan u pogledu glavnog duga zbog čega je u tom dijelu izmijenio rješenje o izvršenju. U takvom postupanju prvostepenog suda Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne vidi nikakvu proizvoljnost, budući da je članom 48. ZIP-a propisano da sud može donijeti rješenje i bez održavanja ročišta. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da upravo apelantica sama osporava svoje navode prema kojim nije uopće primila predmetni prigovor već da je njezin potpis falsificirao sudija, jer ona u apelaciji navodi da je sud «rješenje o izvršenju dostavio punomoćniku, a, naprimjer, izvršenikov prigovor dostavio tražiocu izvršenja direktno». Apelantica, također, dolazi u koliziju kada tvrdi da sudu nije podnijela nikakav podnesak budući da u apelaciji, kao i izjavi koju je samoinicijativno ovjerila u Općinskom sudu 28. oktobra 2003. godine navodi: «Da sam povukla prigovor i žalbu na Rješenje Općinskog suda Sanski Most I-188/02, a na nagovor suda». Stoga, u situaciji kada se u spisu nalazi apelanticina izjava u kojoj ona izjavljuje da povlači prijedlog za izvršenje, te ističe da je dogovor sa izvršenikom «da se naknada za porodiljsko odsustvo isplati putem blagajne u iznosu od 2.297,00 KM», a da kamate i troškove izvršenja neće potraživati od dužnika, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su primjenom člana 38. ZIP-a obustavili izvršenje. Također, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost ni u apelanticinim tvrdnjama da Rješenje o izvršenju broj I-188/02 od 21. juna 2002. godine nije dostavljeno banci, budući da je članom 12. stav 5. ZIP-a propisano da prigovor i žalba odlažu namirenje tražioca izvršenja do donošenja odluke o prigovoru. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su, obzirom na relevantne odredbe ranijeg ZPP (član 80. stav 2. i član 340. stav 3), koji je bio u primjeni u vrijeme rješavanja apelanticinog prijedloga, neosnovani apelanticini navodi vezani za zastupanje. Obzirom na navedeno, u situaciji kada su sudovi razmotrili sve apelanticine navode, te kada su u obrazloženju odluka na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe ZIP-a i ZPP, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost, odnosno okolnosti koje bi ukazivale da su sudovi svojim odlukama očigledno povrijedili apelanticina ustavna prava.

17. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske), a kako apelantica, dakle, ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalnopravni propisi proizvoljno primijenjeni, nema ni elemenata koji, prima facie, ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Slijedom iznesenog, proizlazi da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Iz apelacije dalje proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije, te da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33).

21. U konkretnom slučaju, apelantica osim pozivanja na povredu ovog prava nije dostavila dokaze i iznijela bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju zbog čega su njezini navodi o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Ustavni sud dalje podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelanticini navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2917/06 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio