Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2965/06 (Z. B.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2965/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2965/06, rješavajući apelaciju Zinete Beširović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zinete Beširović, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000219 od 25. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-8/05-Rs od 16. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zineta Beširović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradačca, koju zastupa advokat Midhat Skenderović, podnijela je 1. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000219 od 25. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-8/05-Rs od 16. decembra 2005. godine. Apelantica je na traženje Ustavnog suda dopunila apelaciju 13. novembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-8/05-Rs od 16. decembra 2005. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev pa je JZU Centar za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i banjsko liječenje „Ilidža“ Gradačac (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantici isplati naknadu plaće za period od 17. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, u ukupnom iznosu od 412,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. januara 20005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tačkom dva izreke presude odbijen je ostatak apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi uspostavi radno-pravni status počevši od 17. januara 2000. godine pa dalje te da je vrati na njeno radno mjesto, da joj isplati naknadu plaće preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev da joj se isplati kamata i uplate svi doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje i zdravstveno osiguranje, te doprinosi za slučaj nezaposlenosti, kao i svi ostali doprinosi utvrđeni zakonskim propisima.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) broj 09/4-34-9311/00-I od 6. maja 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije od 10. decembra 2004. godine, utvrđeno da je apelantici uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla te je tuženi obavezan da apelantici u roku pet dana uspostavi radno-pravni status počevši od 17. januara 2000. godine. Rješenjem tuženog broj 198/05 od 2. februara 2005. godine, koje je postalo pravosnažno 6. februara 2005. godine, apelantici je uspostavljen radno-pravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju posla, za period 17. januar 2000. godine do 5. maja 2000. godine (prvi stav izreke rješenja tuženog) i odobrena isplata doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za naprijed navedeni period u visini 216,42 KM (drugi stav izreke rješenja). Stavom tri izreke rješenja tuženog konstatirano je da apelantici sa 5. majem 2000. godine prestaje radni odnos, te je utvrđeno da se apelantici odmah isplati otpremnina u iznosu od 816,88 KM (stav četiri izreke). Dalje je navedeno da je iz virmana o uplati utvrđeno da je tužena izvršila uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za apelanticu za period 17. januar do 5. maja 2000. godine, te je utvrđeno da apelantica nije pobijala rješenje tuženog o uspostavi njenog radno-pravnog statusa. Sud je naveo da među strankama nije sporno da tužena nije uspostavila apelantici radno-pravni status nakon 5. maja 2000. godine niti je uplatila doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje za taj period, da apelantici nije isplatila naknadu plaće za period 17. januar 2000. godine do 5. maja 2000. godine kao i period poslije toga, te da tužena nije donijele odluku o visini naknade plaće za vrijeme čekanja posla. Budući da je članom 143. stav 3. ZOR-a utvrđeno da zaposlenik za vrijeme čekanja posla ima pravo na naknadu plaće koju odredi poslodavac, a kako je nespornim utvrđeno da je tuženi izvršio uplatu doprinosa za PIO na osnovicu od 85,00 KM i koeficijent od 1,80 koji je utvrđen za radno mjesto spremačice, sud je zaključio da je tuženi na taj način odredio visinu naknade plaće te je apelantici za sporni period (od 17. januar 2000. godine do 5. maja 2000. godine) ukupno dosudio iznos od 412,88 KM sa kamatom od podnošenja tužbe, u smislu člana 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Obrazlažući odbijajući dio presude sud je naveo da apelantica do zaključenja glavne rasprave nije postavila zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti da ostvari zdravstvenu zaštitu i zbog nemogućnosti da, krivicom tuženog, ostvari pravo na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti, koja bi joj eventualno pripadala po osnovu Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj zaštiti nezaposlenih osoba odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Sud je dalje konstatirao da je rješenjem tužene od 2. februara 2005. godine apelantici prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine, da to rješenje apelantica nije pobijala niti u ovom niti u nekom drugom postupku, pa se ono smatra pravilnim i zakonitim, a tek nakon utvrđenja da navedeno rješenje nije valjano stekli bi se uvjeti za odlučivanje o apelanticinom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na uspostavu radno-pravnog statusa i uplatu plaća i doprinosa nakon 5. maja 2000. godine, iz kojih razloga je odbijen ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000219 od 25. augusta 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantici radni odnos prestao 5. maja 2000. godine na osnovu rješenja od 2. februara 2005. godine koje apelantica nije pobijala tužbom. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio višak postavljenog tužbenog zahtjeva dajući u obrazloženju razloge za takvo odlučenje koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi hronologiju događaja, te smatra da redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 143. ZOR-a ističući da poslodavac nije mogao apelantici istim rješenjem utvrditi i uspostaviti radno-pravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju posla za period 17. januar 2000. godine do 5. maja 2000. godine, a onda utvrditi da apelantici prestaje radni odnos sa 5. majem 2000. godine. Apelantica ističe da se nije cijenila okolnost da na njenom radnom mjestu radi drugi uposlenik koji obavlja iste poslove, te postavlja pitanje šta je onda sa otpremninom koja joj pripada budući da je apelantica tražila sva prava koja joj pripadaju po članu 143. ZOR-a.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zaključuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je odbijena apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev, budući da apelantica smatra da je prilikom odlučivanja o njenom tužbenom zahtjevu odredba člana 143. ZOR «nepravilno i krajnje formalno tumačena».

10. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise te, prema odredbama ZOR-a, Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj zaštiti nezaposlenih osoba, Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), djelimično udovoljili apelanticinom tužbenom zahtjevu (za isplatu naknade plaća za period od 17. januara do 5. maja 2000. godine). Preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen (za uspostavu radno-pravnog statusa počevši od 17. januara 2000. godine pa dalje, za vraćanje na njeno radno mjesto, za isplatu plaća preko dosuđenog iznosa i isplatu svih doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i doprinose u slučaju nezaposlenosti, te ostale doprinose). Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

11. Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

12. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelanticinim navodima i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njenu štetu. Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u načinu na koji su u osporenim odlukama primijenili pravo redovni sudovi, budući da je nespornim utvrđeno da je apelantici tuženi, u realizaciji odluke Komisije, ponovo uspostavio radno-pravni status uposlenika na čekanju posla u periodu od 17. januara do 5. maja 2000. godine, te utvrdio da joj sa tim datumom prestaje radni odnos i do tog datuma joj isplatio doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje. Istim rješenjem je tuženi odredio iznos otpremnine koji se mora odmah isplatiti apelantici. Stoga je nesporno da, u situaciji kada apelantica nije osporavala rješenje tuženog o uspostavi radno-pravnog statusa pa je ono postalo pravomoćno, te kada apelantica ne traži tužbenim zahtjevom da se eventualno utvrdi pravna valjanost predmetnog rješenja, niti postavlja opredijeljeni zahtjev za naknadu štete po osnovu nezaposlenosti i zbog nemogućnosti ostvarenja zdravstvene zaštite, ne postoji proizvoljnost u primjeni prava kad su redovni sudovi, na osnovu relevantnih odredbi materijalnog prava (član 143. ZOR, Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj zaštiti nezaposlenih osoba i Zakona o zdravstvenoj zaštiti), odbili dio apelanticinog tužbenog zahtjeva. Naime, prema članu 2. ZPP-a sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, pa budući da apelantica nije postavljenim tužbenim zahtjevom tražila ništavost rješenja tuženog o uspostavi radno-pravnog statusa i prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine, to njeni navodi, prema kojima na njenom radnom mjestu trenutno radi druga osoba, nisu mogli biti od uticaja za rješavanje konkretne pravne stvari. Osim navedenog, Ustavni sud konstatira da apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražila isplatu otpremnine pa sud o tom dijelu i nije mogao odlučivati. Naime, evidentno je da je apelantica, između ostalog, zahtijevala da joj tuženi isplati «i sve ostale doprinose utvrđene zakonskim propisima», međutim očito je da potraživanje otpremnine ne spada u kategoriju doprinosa, kako to proizlazi iz navoda apelacije. S druge strane, nesporno je da je tuženi rješenjem o uspostavi radno-pravnog statusa, koje je pravomoćno, apelantici utvrdio otpremninu u iznosu od 816,88 KM (stav četiri izreke rješenja tuženog), te ukoliko apelantica eventualno nije naplatila navedeni iznos može ga potraživati u izvršnom a ne parničnom postupku.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske), a kako apelantica, dakle, ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni, nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

14. Slijedom iznesenog, proizlazi da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2965/06 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio